Prati nas

Mozaik

Beskonačna muka

Kako Jugoslaven kupuje automobil? To je muka bez kraja!

Francuz i Englez, kad kupuju auto, sigurno nemaju svih tih užitaka i zato auto, koji je Jugoslaven kupio za petnaest milijuna, oni plate najviše – sedam.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Kako se kupuje auto?
foto: Zastava/PR

Francuz, Englez i Šveđanin, kad kupuju auto, lišeni su svih onih zadovoljstava koja, pri tom poslu, doživljava naš čovjek. Francuz izabere boju, obavi pokusnu vožnju sa svojom obitelji, pa, ako je zadovoljan, plati auto i vozi ga odmah kući”, napisao je 1977. godine Fadil Hadžić za magazin Start.

Naš čovjek, kad skupi novac za auto, polazi najprije u potragu za osobom koja radi u određenoj auto-firmi. Kad ga nađe, nosi mu kući bocu boljeg pića, ženi cvijeće, a djeci bombonijere. Poslije se trudi da tom čovjeku iz auto-firme namjesti kćer. “Mala je završila filozofiju, a još nema namještenja”, saopćio je otac čim su se upoznali, i izrazio želju da mu kupac auta što hitnije riješi taj obiteljski problem.


Ako ta vaša veza s auto-industrijom voli ribu, dužnost je da mu subotom nabavljate svježe morske škampe i pobrinete se da uz to dobije dobro domaće vino.

I sad, ako ste sve to obavili kako treba, vi ćete se na spisku onih koji čekaju auto premjestiti s rednog broja 57.893 na broj 1.296. To znači da ćete čekati još samo tri mjeseca, ako u međuvremenu rođaci iz dotične auto-firme ne ubace ispred vas u spisak još tri tisuće sebi dragih osoba.

Pretpostavimo da je sve to dobro završilo i vi jednog dana, četiri mjeseca nakon uplate kola, dobivate službenu obavijest da možete podići auto. Vaše veselje ne bi mogao opisati ni televizijski dnevnik koji se vješto služi slikom i riječju, ali ne može iskazati toliko lirskih emocija koje vi tog jutra nosite u njedrima i čini vam se da lebdite kao balon.

Tko je vozio Trabant?
foto: Sandro Bura

Kad stignete u auto-firmu, neki elegantan čovjek pruža vam njegovanu ruku u kojoj je papir s vašim slijedećim obvezama. Vi ste očekivali ključ od kola, a sad čitate da ste dužni odmah uplatiti:

  • dodatnu cijenu (uzrokovanu svjetskom inflacijom),
  • poreze (navedene redom po državnoj hijerarhiji),
  • ostale takse,
  • prijevoz svojega auta do mjesta isporuke.
  • razno (u međuvremenu je firma dodala neke ukrasne dijelove na karoseriju koji se posebno plaćaju).

Dok zurite u taj papir, onaj čovjek elegantnih kretnji, imitirajući plejboja iz prospekata vlastite firme, pije kavu i daje nekome obavijesti telefonom. Kaže dotičnome da će svoj auto moći podići tek za sedam godina i moli ga da se strpi, jer ima osoba koje čekaju dvanaest godina. Usput mu napominje da odmah mora uplatiti dodatnih devet milijuna dinara na staru cijenu. S druge strane žice čuje se pucanj, što može biti znak samoubojstva, ali češće to muž puca u ženu, jer ona je histerično zahtijevala da svakako uzmu auto te firme, jer ima “najbolju liniju” u Evropi.

Za tog dramatskog predaha vi se odlučujete da platite sve što od vas traži auto-firma. Elegantni čovjek šalje vas zatim na poštu, u prometnu miliciju i dva općinska ureda da obavite pet formalnosti u koje pripada i uplata četiriju novih taksa, što saznate tek u toku lutanja kancelarijama smještenima uglavnom na najvišim katovima, jer država smatra auto luksuzom, pa neka se penje tko želi uživati.

Sedmoga dana tog administrativnog planiranja osjećate da ste blizu cilja i posljednjom snagom, oznojeni i zadihani, utrčavate u ured svoje auto-firme. Padate na koljena i pružate sve ispunjene potvrde elegantnom čovjeku svježe obrijana lica u plavome odijelu s francuskom frizurom. Njegov zabrinut pogled najavljuje vam nove teškoće. Zaboravili ste uplatiti kamate na dodatni iznos u inozemnom novcu, što morate učiniti preko svojega deviznog računa.

Trčite do banke, ali ona je već zatvorena. Obavljate to idućeg jutra i vraćate se u auto-firmu, gdje saznajete da je onaj elegantni čovjek bolestan; zamjenjuje ga žena koja nema pojma o vašem slučaju jer radi u prodaji auto-dijelova.

Osobnim šarmom utječe na vas pa mijenjate upravo donesenu odluku; odustajete od razbijanja izloga i sličnih terorističkih akata. Ona vas umiljato moli da pričekate tri dana dok se ne vrati njezin kolega. Videći vaš bolan izraz na licu, tješi vas time što su oni koji su kupili auto prije dva mjeseca dobili neispravne upravljače. Vi imate sreću – kaže ona uz blistav smiješak – jer nova je pošiljka vrlo dobra.

automobil trabant
foto: Pixabay

Bolest elegantnog čovjeka potrajala je desetak dana, a kad se pojavio, imao je krasnu crnu boju, tipičnu za one koji se vraćaju sa skijanja. Na naše veliko iznenađenje, pruža vam odmah papir s kojim treba da odete u skladište i podignete kola. Srdačno vam stišće ruku, a kad vi uhvatite za kvaku, na njegovu se licu javlja tajanstveni smiješak koji vi niste kadri objasniti, iako se smatrate dobrim psihologom.

Skladišta auto-firmi nalaze se, uglavnom, na krajnjoj periferiji grada, u dubokom blatu, i taksist vas ostavlja kilometar daleko jer ne želi da prlja kola. U toku vožnje upitao vas je koja kola kupujete i, kad ste mu odgovorili, pogledao vas je zaprepašteno – kao da vas je zatekao kako bacate novac u zdenac. “Za tri mjeseca kupovat ćete nove amortizere!” objašnjava vozač i dodaje: “Ja sam tu krntiju jednom vozio i nikad više! Nikad!”

U dvorištu skladišta ograđenog bodljikavom žicom ugledate dvadesetak novih kola i stotinjak osoba koje skakuću od hladnoće i muvaju se okolo poput trgovaca na stočnom sajmu.

Pružate svoj papir skladištaru, a on vas sumnjičavo odmjerava i traži legitimaciju. Kad je dobije u ruke, naglo se udaljava i trči bijesno prema jednom automobilu, pa zatvara vrata ispred nosa čovjeka koji je htio zaviriti u svoja buduća kola. “Kad izaberete, onda možete unutra! Kamo bismo mi došli da svatko opipava i iskušava sve automobile koji su ovdje!” svadljivo viče skladištar u žutom kožuhu i zatim vam vraća legitimaciju.

Odlazite birati automobil, ali dobro pazite da ga ne dodirnete rukama jer osjećate da vas vreba skladištar strogim pogledom. Nije isključeno da ima i oružje, jer kožnata mu je bunda vidljivo nadignuta iznad stražnjega džepa. U jednom kutu dvorišta opažate šatore i u njima ljude koji su došli iz pokrajine. Tu spavaju i jedu suhu hranu dok ne dođu na red da podignu svoj auto. Za svaki slučaj žele biti blizu, jer događalo se da su automobili razgrabljeni dok je kupac stigao s nekog udaljenog otoka.

Prilazi vam jedan od tih ljudi i priča ponizno kako je ostao bez para, pa vam nudi svoj novi zimski kaput u bescjenje. Odbijate ga jer ste zadnji dinar dali za auto. Dugove mu ne spominjete da sve skupa ne bi sličilo na melodramu.

Izabrali ste auto koji je bio najmanje uprljan blatom. Svi su bijele boje, “jer su oni crveni i zeleni otišli preko rođaka iz auto-firme” – šapuće vam jedan drugar iz šatora.

Pokazujete svoj auto prstom i skladištar vam pruža ključ. Istodobno vam daje autoritativno do znanja da se preuzeti auto ne može više vraćati. Ulazite u kola i uključujete motor. Sretni ste što je odmah upalio, ali nakon nekoliko metara vožnje čujete zagonetno lupanje ispod kola. Pitate kroz prozor skladištara što to lupa, a on vam odgovara da je vjerojatno karburator, jer su u ovoj posljednjoj pošiljci svi karburatori loši.

Želite vratiti auto, ali iskusni skladištar odlučno odmahuje rukom: “Ne dolazi u obzir, moj gospodine! Lijepo sam vam rekao da vraćanja nema… Idite u servis neka vam to poprave!”

Idućih ste dana od jutra do mraka u ovlaštenom servisu svoje auto-firme. Popravili ste karburator, ali ustanovili ste da vam se vrata ne zatvaraju. “Morate pričekati dok stignu nova vrata, to je stara boljka ovih kola! Bojim se da će vam otpasti i prozori, jer lijepe ih običnim tutkalom!” objašnjava vam očinski majstor iz servisa, a vi mu gurate po treći put novac u naglašeno otvoren džep, ne bi li vam otkrio još neke skrivene tajne vašeg automobila prije nego što istekne garancija.

No, automobil se počne ozbiljnije raspadati dva dana nakon isteka garantnog roka. To nije zasluga samo tvornice nego i ovlaštenog servisa, jer netko vam je zamijenio pola motora i ugradio ga svojemu rođaku. Obiteljski osjećaji često su presudni pri servisiranju kola, a vi to saznate tek kad vam auto stane. Ipak – to više ne pripada u kupovinu automobila.

Francuz i Englez, kad kupuju auto, sigurno nemaju svih tih užitaka i zato auto, koji je Jugoslaven kupio za petnaest milijuna, oni plate najviše – sedam.

P. S. Bojim se da će me kritizirati kupci automobila kako nisam nabrojio sve užitke koje su oni imali kupujući novi auto. Molim da uvaže – prostor mi je bio ograničen. (autor: Fadil Hadžić, Start, 1977. / Yugopapir)

.

Mozaik

Starost mudrost – što je zaista važno u životu?

Zastati na trenutak i čuti onog kraj sebe danas zna biti prava rijetkost. U strci često propustimo skupiti dragocjena zrnca koja u smiraj svojih života mnoge starije osobe rado podijele, čak i s potpunim neznancem na kvartovskoj klupici na jedan sasvim običan dan…

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Autor

“Lijepa riječ i željezna vrata otvara”. Dobro je poznata uzrečica ako ste barem jednom bili u novinarskoj potrazi za pričom. A one su na svakom koraku, dovoljno je malo sluha i splet okolnosti za nabasati na pravog sugovornika.

Tog sunčanog utorka i nama se eto posrećilo, pa je gospodin Dobroslav Matić raspoloženo prekinuo čavrljanje u parkiću zbog intervjua na klupici. Trojica drugara složno su uprli prstom u svog “predsjednika” koji neće pobjeći od novinara. Oni su se malo izmakli od objektiva, no ostali dovoljno blizu da na popodnevnom suncu čuju što nam njihov prijatelj ima reći.


Dobroslavu su tek 84. I izvrsno se osjeća! Uzvraća tako na kompliment da se “odlično drži za svoje godine”. Nije nam zamjerio na toj čestoj predrasudi da se u trećoj životnoj dobi razgovori svode uglavnom na one o bolestima, a prizor ozarenog lica pojava rijetka poput lanjskog snijega. “Fala Bogu. čujte. To je on dao tako”, priča naš 84-godišnjak, rodom iz Bosne i Hercegovine. I odmah krene nabrajati što je to prema njegovoj isprobanoj formuli, tajna vitalnosti.

A tajna vitalnosti je…

“Ne pijem, ne pušim. Normalno živim. Ako ima društva, da čovjek sjedi i razgovara nešto pametno. A gluparije ne. U kafić sam eno ovdje išao, dalo mi je nešto u ono piće i jedva sam ostao živ! Morao sam na ispumpavanje u Dubravu. A to su sve ljudi naši. Lako je zlobu napravit, ali nije dobro to napravit čovjeku”, priča Dobroslav, dok sa strane do nas dopiru smijeh i upadice raspoloženih drugara.

Idući tren priča se pomalo uozbiljila. Pitamo gospodina Matića za obitelj, s kime živi. “Sam sam. Imam dva sina, bili su na ratištu sa 16 godina i 20 godina. I nemadu ništa. Oni su iz Ljubuškoga. Žena mi je umrla, ima već i deset godina. Nemam namjeru ni s kim neke probleme stvarat”, kaže zagledan u blisku budućnost. Jedan od drugara u šali mu dobacuje da “možda gospođa novinarka ima neku”.

Ne zanima to našeg sugovornika. O pokojnoj supruzi govori samo najbolje. “Dobra mi je bila. Slagali smo se lijepo. Danas sve radim sam”, kaže o mogućnosti da u jeseni života potraži srodnu dušu i podijeli samotne dane.

Zapravo, priznaje da je oduvijek živio i radio po onoj praktičnoj “uzdaj se u se i u svoje kljuse”, kako u poslu, tako i u privatnom životu. U ovim visokim godinama za potrage nije zainteresiran. Ne što je izbirljiv, jednostavno ne treba mu društvo tek tako, da čovjek ima žensko kraj sebe i na taj način s drugom osobom dočeka novi dan.

Ljubav u trećoj životnoj dobi?

Dakako, o ljubavi u poznim godinama češće od samih aktera javno govore stručnjaci – psiholozi, seksolozi dajući uvide na osnovu provedenih istraživanja i objavljenih studija. Kao ključne dobrobiti upuštanja u nove odnose nakon 60-ih i kasnije navode da su te romantične veze zrelije, otvorenije, da počivaju isključivo na emocijama, a ne na interesima zbog čega su u pravilu dugotrajnije od ljubavi u mlađim danima.

Svaka priča je, naravno, drugačija. No ako je vjerovati istraživanjima, prednosti zrelih godina i ljubavi u njima jest ta da smo općenito gledano mudriji nego u mladosti. Biramo mir umjesto istjerivanja maka na konac, dokazivanja da smo u pravu ili posve običnog vaganja tko koliko i na koji način doprinosi, u obavezama i konačnom zadovoljstvu zajedničkim životom. Većina ciljeva, snova i želja su ostvareni, ljudi znaju što hoće, s druge strane još i više što neće, pa je i prostor za ljubav jednostavniji, iskreniji i opušteniji.

“Ne znam ja, teško je to nać'”, razmišljanja je Dobroslav. Na to eno opet onaj komentator, marketinški spretno u priču dodaje još onu famoznu “ima on i dobru mirovinu”. Druga dvojica na to ponovo u smijeh, a naš junak, nimalo smeten zezanjem društva, veli snalazi se i sam.  

U mirovini je gospodin Matić već 20 godina. “Pa lijepo…dobro ste vi uživali u mirovini”, ne možemo ne primijetiti, istovremeno čestitajući i pomalo zavideći susjedu na klupici, iz ove današnje, zakonitostima globalizacije i tržišta diktirane perspektive. I odmah nam stiže nova pouka. Dobroslav je spremno dijeli s nama, za podsjetnik svima ostalima.

Ako nema ljubavi, nema ništa

“Uživam ja vazda. Da vam kažem jednu stvar. Ako čovjek nema smisla za život, možeš napravit objed kakav hoćeš, hranu i sve… Ali ako nema tu ljubavi, pa to nije ništa. Da vam kažem jednu stvar. Moja pokojna majka je nami nosila koru kruha iz Slavonskog Broda 1943. godine kad je bombardiran. Živjela je u Koraći 40 dana na otvorenom. I dovezla nam je to u Čapljinu. I nikad nije rekla ružnu riječ. A sad… danas samo psovka i prevara”, slikovito mjeri neka davna vremena naš sugovornik i ova moderna u kojoj i mladi i stari iz ruku svakodnevno najteže ispuštaju – mobitele.

Naš sugovornik ga ne nosi, može i bez njega, kaže. Dok je još radio tamo po Bosni i Hercegovini, inače po struci soboslikar, gospodin Dobroslav ju je prošao uzduž i poprijeko.

“Radio sam u Vogošću u poduzeću Tito. Tamo sam izučio zanat i živio. Okolicu Sarajeva, Bosna čitava, Banja Luka, Foča, Goražde…obišao sam sve. U Zagreb sam došao poslije rata. Ovdje imam dvije kćeri, a doli su mi djeca ovi muški”, dopunjava još obiteljske generalije.

Apel zagrebačkim vlastima: bunker u parku za drugi val

Kao i većina starijih sugrađana, i gospodin Matić u jeku novog zamaha pandemije COVID 19 nikuda ne ide bez maske. Lijepo vrijeme prije zadnjih kišnih dana iskoristio je za ritualno druženje s ekipom iz parkića u naselju Poljanice, pretresaju od velikih političkih tema, do onih svakodnevnih, životnih. Tako se na popisu gomile stvari koje bi njih četvorica promijenili i popravili, našao i prijedlog za gradske vlasti grada Zagreba.

“Gledajte vi ove tu klupe. Ovdje bi trebalo napravit’ nadstrešnicu neku, da se ljudi i po kiši mogu naći tu vani i popričati”, daje prijedlog gospodin Matić kad pitamo čime se zaokuplja tijekom dana.

U radu je spas

“Ljudi moradu nešto radit’. U radu je spas života. Bez rada pričat možeš kol’ko god hoćeš. Ako žena ne spremi objed za djecu i čovjeka, oni nemadu za sto’ sjest da valja. To je osnovni zakon ljudskog karaktera – poštivanje, red i rad”, navodi još jednu u nizu lekcija tipičnih za staru školu.

Vraćamo se još malo na COVID 19, posebna upozorenja kad je riječ o starijim osobama i apel zagrebačkoj gradskoj upravi. “Ovo ovdje za nas penzionere da malo klupe obnove, neko nešto malo bunkera da napravi ovdje. Da se more sjediti navečer i da ne moraš ić’ kući kad kiša padne. Gostione i lokali mene ne interesuju. Meni da rekne čovjek ‘evo ti sto kuna, idi sjedi tamo, ne, ne, ne. Ma kakvi”, govori gospodin Matić.

Dobrog zdravlja godini proizvodnje i koroni unatoč ne propušta za kraj još jednom usporediti, po njemu, ona zlatna vremena i ova čuda danas. “Gledajte. U ona stara vremena ljudi su se poštivali. I bili su pažljivi jedan prema drugom. Ako nije znao nešto, čovjek mu je pokazao. A danas je sve neka tehnička gluma. Imaju mobitel, imaju kompjutere. To je sve sotona i to dominira na planeti”, tako to vidi Dobroslav.

A zanimalo nas je najviše kako je naš umirovljenik proljetos doživio i proživio lockdown te što bi preporučio svojoj generaciji da lakše prebrode teškoće. “To će budućnost pokazat’. Ljudi ima naučnih koji to mogu riješit ili ne mogu. To je pitanje procesa, lijekova i obrt kapitala. Ja se ne bojim. Ja sam iš’o u dućan sam. Odem po to što trebam.”

I taman kad smo pomislili da će razgovor ugodni proći bez nje, eto politike u butigu.

“Vidite jednu stvar. Gledajući zemlje koje su uživale u kolonijalizmu, one su danas bijeda. Da li Engleska, Španija, Portugal, da li Amerika… jer to je prokleto. Ne’ko je plak’o u životu i mučio se, oni nisu. Od koga dolazi luksuz? Ne dolazi od sirotinje. Samo od ovih koji ne znaju šta će više. Pošten naš čovjek je iskorištavan stoljećima. I dan-danas. Kad sam bio dijete, u nas jest bio liječnik dr. Šefik Sadiković. Bio je Musliman. Nikakva sirotinja naša hrvatska koja je došla nikad ju nije vratio, nego je pomog’o kolko je mog’o. A on je studirao medicinu u Beču. Ali je bio ponizan i skroman. Imao je dvoje djece, liječnici su bili u Sarajevu, a jedan je bio u VMA u Beogradu. Njega je tamo sredilo… ni žene ni djece”, govori Dobroslav s knedlom u grlu.

Uz trunak globalne i riječ, dvije lokalpatriotske povijesti, s gospodinom Matićem opraštamo se ipak uz aktualnu temu – pandemiju. Pa da čujemo kako je podnio zatvaranje ovog proljeća.

‘Nije me strah, preživljavali su ljudi i gore stvari’

“Ne moram ja bit zatvoren! Izlazim van, naravno. Moraš izić’. Život čovjeka, čujte… Zavisi kakav kalem ima čovjek. Nee, nije mene strah korone. Bog će poslat poziv. Oprostite, al’ ja to ne mogu shvatit. Onda bogati ne bi nikad umirali, oni bi vazda živjeli. Ali nemere. Poziv dobiješ, nema to, da si sekretar ovome ili onome. Ti iđeš, e! Tako da ne bojim se ja ništa. Preživljavali su ljudi još gore stvari.”

Tom nas je mudrošću s kvartovske klupice ispratio naš 84-godišnji sugrađanin. Sitno zavideći na elanu poželjeli smo si pošteno i solidarno dobro zdravlje. Za ne daj Bog…  

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP