Da ni javni domovi za starije više nisu lako priuštivi, pokazuje primjer Doma za starije i nemoćne Sveti Antun u vlasništvu Karlovačke županije. Najjeftinija dvokrevetna soba ondje stoji 610 eura mjesečno, jednokrevetna 690 eura, dok smještaj u stacionaru u dvokrevetnoj sobi s vlastitom kupaonicom doseže 720 eura. Koliko je to opterećenje za mnoge obitelji čiji stariji članovi iz mirovina ne mogu pokriti troškove smještaja, svjedoči nam gospodin Zvonko.
“Roditelji su se bavili poljoprivredom i mama ima malo staža i mirovinu od svega 380 eura. U dom se prijavila nakon smrti oca prije 11 godina, a primili su je tek kad joj je već trebala dodatna njega, što znači i višu cijenu. Sin sam jedinac i, srećom, mlađa kći se zaposlila upravo kad sam počeo mami doplaćivati smještaj – više od 300 eura mjesečno. Ponekad se to popne i do 400 eura kad podmirim neke dodatne usluge”, otkriva.
On i supruga još rade pa zasad uspijevaju pokriti troškove, no ne skriva zabrinutost za budućnost. “Bojim se što će biti kad i mi uskoro odemo u mirovinu. Četiristo eura doplate za mamu je ogroman iznos za izdvajati, ako pogledate prosječnu hrvatsku mirovinu. Razmišljao sam o obnovi dijela mamine kuće i iznajmljivanju, ali je u katastrofalnom stanju i k tome udaljena od prometnice. Strah me dizati kredit i riskirati. Teško mi je i prodati je u bescjenje, ali ako bude nužno, morat ću”, ističe.
Suzana: Mami bez problema pokrivam dom od 1.600 eura
Za razliku od njega, gospođa Suzana iz Zagreba majku je uspjela smjestiti u privatni dom izvan grada. “Mami dom plaćam 1.600 eura. Od toga 750 pokriva njezina mirovina, a ostatak podmirujem iz najma njezina stana u centru Zagreba, za koji dobije 900 eura mjesečno. Imamo sreće da se tako posložilo, jer bez tog dodatnog prihoda ne bih majci mogla priuštiti takav smještaj”, kaže.
Kako se određuje cijena usluge doma?
Cijene domova se određuje prema stvarnoj ekonomskoj cijeni usluge, ali i prema vrsti smještaja, stupnju potrebne njege te mogućim subvencijama osnivača. Kada je riječ o javnim domovima, korisnik obično plaća dio cijene iz vlastitih prihoda, najčešće mirovine, dok se preostali iznos može pokrivati iz javnih sredstava, ako osoba zadovoljava propisane socijalne kriterije.
Uz to, isti dom može imati različite cijene za pokretne korisnike, korisnike kojima je potrebna pojačana njega, one smještene u stacionaru ili na “odjelu” za demenciju.
U privatnim nesubvencioniranim domovima cijene se već penju i do 3.000 eura pa si rijetki to mogu priuštiti bez ozbiljnog financijskog planiranja i pomoći obitelji. Sugovornici nam znaju reći da im prije svega pomažu odrasla djeca, ali i unuci, pa čak i nećaci. A ponekad se teret dijeli među svima, osobito ako osoba onemoća prije nego što dočeka državni dom.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
