Vijesti
Milanović negira da je bio u Partiji, no svjedoci tvrde baš suprotno. Zašto je važno znati istinu?
Redakcija Slobodne Dalmacije zatražila je očitovanje od Ureda predsjednika Republike. Na Pantovčaku nisu željeli komentirati ove navode.
U jutrošnjem članku objavljenom u internetskom izdanju, Slobodna Dalmacija tvrdi kako je halabuka oko koronavirusa zamaglila činjenicu da je predsjednik Zoran Milanović porekao dijelove svoje komunističke prošlosti. Sam naslov teksta postavlja pitanje: “Predsjedniče, zašto si lagao da nisi bio član Partije?”
Slobodna tako podsjeća da je, citiramo, “u samo predvečerje predsjedničkih izbora notorni Bože Vukušić objavio je partijski dosje Zorana Milanovića. Odluku o prijemu u Savez komunista Jugoslavije u vrijeme služenja vojnoga roka u Beogradu 27. 09. 1985”. Milanović je odgovorio da je riječ o jeftinoj krivotvorini.
“U danima koji su uslijedili do dokumenta koji potvrđuje Milanovićev ulazak u Savez komunista došao je portal Faktograf. A potom je novinar Večernjeg lista Tomislav Krasnec pronašao dvoje svjedoka Milanovićeva učlanjenja: Borislava Grozdića, umirovljenog pukovnika JNA koji je potvrdio da je Milanovića te 1985. primio u Partiju, te Zorana Manića, vojnika koji je u isto vrijeme služio vojni rok u Beogradu, i za kojega je upravo Milanović potpisao preporuku za ulazak u SKJ. Obojica su mu izrijekom potvrdila da je u to vrijeme Milanović doista postao članom Saveza komunista”, piše dnevnik.
Redakcija Slobodne Dalmacije zatražila je očitovanje od Ureda predsjednika Republike. Na Pantovčaku nisu željeli komentirati ove navode.
“Što ako se na koncu pokaže da su izjave svjedoka točne, a one novoga hrvatskog predsjednika neistinite? Tu Milanović upada u zamku. Jer demokracija puno toga dozvoljava. Ali ne i laganje. To je ono što političar naprosto nikada i ni po koju cijenu ne bi smio raditi”, piše Slobodna.
Što piše u Milanovićevom partijskom dosjeu?
“Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno.
Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou.”
Je li moguće da u Državnom arhivu imaju krivotvorinu?
“Svi javni arhivi preuzimaju građu od ustanova za koje su nadležni. S potpisom onog tko je građu predao mi smatramo da je riječ o autentičnoj građi. Nismo nadležni za utvrđivanje autentičnosti baš svakog dokumenta”, kazala je arhivistica Silvija Babić za Faktograf pa napominje da svake godine Državni arhiv zaprimi oko kilometar građe – otprilike 10 tisuća registratora u kojima je prosječno 500 papira.
Na Faktografovo pitanje tko je ustupio građu među kojom se našao i navodni Milanovićev dosje, arhivistica Babić rekla je da je riječ o SDP-u i to s potpisom nekadašnjeg predsjednika te stranke Ivice Račana. No, napominje, više informacija moći ćemo dobiti kada se dosjei dostave na uvid u urede Državnog arhiva na Marulićevom trgu u Zagrebu iz mjesta na kojemu se trenutno skladište.
“Nećemo vještačiti dokument osim ako to ne zatraži neko službeno tijelo poput Državnog odvjetništva ili suda”, odgovara arhivistica Babić na pitanje jesu li navodi izabranog predsjednika Milanovića dovoljni da Državni arhiv samostalno pokuša utvrditi je li riječ o autentičnom dokumentu.
Zanimljivo, tijekom razgovora napomenula je da se u Državnom arhivu zaista nalaze neki falsifikati i da to nije odlika našeg doba.
“I u novom i u starom dobu bilo je falsifikata”, rekla je arhivistica Babić nadodajući da se među građom Državnog arhiva nalaze i neki falsifikati iz srednjeg vijeka. No u takvim je slučajevima očigledno riječ o utvrđenoj činjenici da se radi o falsifikatu, dok sa slučajem Zorana Milanovića to i dalje ostaje upitno.
