Prati nas

Mozaik

Ljudi i tehnologija

Pet razloga zašto sam u šezdesetima postala čangrizava stara baba

Nitko ne želi postati čangrizav i ljutit, ali se to nekako dogodi. S godinama nam sve više stvari počne ići na živce i više nemamo volje to skrivati. A možda ne bismo ni trebali.

Silvija Novak

Objavljeno

|

foto: Alev Takil/Unsplash

U srednjoj dobi svi se kunu da nikada neće postati kao ona stara uvijek namrgođena susjeda koja nikada nikoga ne pozdravlja već se na sve otresa i stalno nešto gunđa. Pa ipak, sve nas s vremenom sustigne čangrizavost.

Ann Richardson za portal Sixty and Me bez okolišanja otkriva o čemu se zapravo radi: “Vjerujem da me većina ljudi zna kao veselu stariju ženu koja ima dobar život i vrlo malo razloga za prigovaranje. Sve je to istina. Pa ipak, u isto vrijeme se malo po malo pretvaram u čangrizavu staru babu. Ovo je nekoliko stvari koje me sve više i više nerviraju. Zapravo, ima ih još, ali ne želim pretjerivati…”


Mobiteli

Mirno šetaš svojim kvartom kad se iznenada netko zaleti u tebe jer umjesto da gleda kud hoda, bulji u svoj mobitel. Ili ga vidiš kako ti ide ususret i staneš, a on samo nakratko digne pogled i promrmlja “Oprostite!”, kao da nije mogao pretpostaviti da će se u nekom trenutku zaletjeti u nekoga.

Ruksaci

A o ruksacima u tramvaju ili autobusu da i ne pričam! Strašno me iritiraju neobazrivi ljudi koji ne skidaju ruksak s leđa niti u velikoj gužvi, već tim torbetinama guraju sve oko sebe u ionako skučenom prostoru. Palo mi je na pamet da bi ljubitelje ruksaka trebalo poslati na neku posebnu obuku da nauče malo o gabaritima, koliko prostora zauzimaju. Možda bi im to pomoglo da shvate da njihovi ruksaci zauzimaju gotovo jednako prostora kao i oni sami.

Odlazak u kino

Prije sam voljela ići u kino. Pogledala bih nekoliko reklama i foršpana, a onda se udobno zavalila i uživala u filmu. No više ne!  Točno do mene sjedi neki mladi par koji tijekom čitavog filma odmata bombone u šuškavim papirićima i to jedan po jedan, vrlo polako. Razumiju li oni da sporije ne znači i tiše već ta sporost samo produžuje agoniju? Možda je to oduvijek problem, ali sam sada ja manje tolerantna.

Ono što se prije sigurno nije događalo je to da ljudi za vrijeme prikazivanja filma provjeravaju nešto na svojem mobitelu. Čak i kad na pričaju, svjetlost strašno smeta. Mislim da bi ljudi morali biti u stanju zaboraviti na svoje mobitele bar dok traje film. I svi imaju potrebu nešto jesti! Neka kina nude čak i kompletne obroke za gledatelje filma, što je možda dobro za one gladne, no za ljude koji sjede do njih – to je užas!

Selfiji

Već i sam taj izraz – selfi – tako dobro opisuje nove generacije. U moje vrijeme, nije bilo potrebno stalno pokazivati gdje se nalazimo, ma gdje to bilo. Najgore je u galerijama i muzejima gdje se ljudi naslikavaju i zapravo uopće ne obraćaju pažnju na same umjetnine, već samo na to da pokažu svijetu gdje su bili. Možda bi trebale postojati nekakve lažne galerije, namijenjene samo njima, tako da mi ostali možemo uživati u pravim galerijama u miru.

Aerodromi

Svi vole putovati i poslije pričati o prekrasnim mjestima koja su vidjeli. No pritom nikad ne govore o aerodromima. Čini li mi se to samo ili aerodromi postaju sve gori i gori?

Neudobnost samog aviona još nekako i mogu podnijeti, iako su sjedala uvijek preuska i nikad nema dovoljno mjesta za noge. Ali ono što me posebno uzrujava je sav stres oko toga da dođeš na aerodrom na vrijeme i onda te iduća dva sata ne puste da uđeš u avion. Zatočen si na aerodromu, stisnut s gomilom ljudi, nemaš gdje sjesti, a svuda uokolo samo trgovine i trgovine. Ne volim kupovinu ni u neko zgodnije vrijeme, a kamoli kad čekam ukrcaj na avion i ionako imam previše stvari koje nosim.

A onda još i minijaturni ženski toaleti. WC još funkcionira kako-tako, ali oni malecki umivaonici u koje ti ne stane ni dlan! I kako se pušta voda? Ručica prema gore ili prema dolje, ili možda ima senzor, ili je papučica na podu. Misle li dizajneri tih naprava da mi automatski znamo kako se koriste?

Čangrizava i ljutita?

Da, postajem čangrizava stara baba. Ne znam nerviraju li me više drugi ljudi ili sva ta tehnologija. Sve što znam je da mi nešto krade moje inače dobro raspoloženje.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP