Šibenski glumac i hrvatski branitelj Leon Lučev: ‘Osjećam se kao Jugoslaven’

“Što je meni Jugoslavija”, naslov je objave na Facebooku u kojoj glumac Leon Lučev (50) objašnjava kakav odnos ima prema toj nestaloj državi. Lučev je, podsjetimo branitelj i pripadnik 113. Šibenske brigade i 60 postotni je invalid.  Danas živi i radi u Beogradu. Status prenosimo u cijelosti.

Dugo se mučim temom identiteta

Odrastanje u Jugoslaviji, bazična obitelj, rat, akademija, brak, razvod, djeca. Ostavljaju tragove u čovjeku. Psihi. Identitet mi je tema rada. Tko smo mi iza naših identiteta? To mi je pitanje. Tko je naš glumac, čovjek koji hendla, obrađuje, korigira naša iskustva dok smo mi u nepoznatom sebi. U zaboravu. Moj zaborav traži svoj prvi identitet. I najbliži. Jugosloven.

Formiran i deformiran

Kao takav sam rođen, odgojen, formiran. I deformiran. I to živim sve ove godine. Nesvjesno. I sve više svjesno. Radim u svim republikama. Nagrađen u svima, osim Makedonije. Ali tog teritorija više nema. Ne postoji. Dakle moj identitet nije teritorijalan. Sjećanja postoje na tu zemlju, na iskustva, na odnose, ali nije ni identitet prošlosti. On ima s prošlošću veze. Ali mimo nje – prošlosti , rata, raspada te države – tu je. Živim ga sada.

I zanimljivo da ovo pišem iz Beograda. Grada koji mi trenutno odgovara. Dovoljno je velik za skrivanja, dovoljno topao za druženje, dovoljno mali za nježnost i dovoljno veliki da mi ide na kurac. Ali što je meni taj identitet? Što ga čini?

Sa svih strana

Bio sam sa Mikijem prije nekoliko večeri u Ljubljani, i sa Jozkom i Mihom. U Zagrebu sa svojom djecom, Majom, čuo se s Smiljanom. U Budimpešti sa studentima. U Novom Sadu sa studentima. Pripremam radionice u Beogradu i Zagrebu. Trebao bih u martu raditi s Tinom u Bosni. Pa u maju sa Alexom u Makedoniji. Sa Ognjenom sinoć na Kanarevom brdu pričamo. Olja se javlja iz Beča. Puna je ko šipak. Svega. Trebamo se vidjeti u Beogradu u maju. Bruno je kao šipak u Rijeci. Eksplodirat će od svega. Dražen na relaciji Beograd – Zagreb. Lucija u Zagrebu. Jelena, Neo i ja trenutno u Beogradu. Postavljamo neke naše temelje za dalje. Iz ljubavi. Ela, Ivan i Zoe u Zagrebu. Vidim ih u letu, a potrebe su puno veće. Mama i sestra su u Americi. Zoran i Vjeko na Hvaru. Georg u Berlinu i Portugalu. Ivana sa stomakom u Zagrebu. Ivan nešto kuha u Crnoj Gori.

Meni je to Jugoslavija. Moja. Ljudi. Koji zajedno žive i stvaraju. Vole se. Rastu zajedno. I gube se, nalaze, pitaju, lome, skakuću od sreće, mijenjaju. Slučajni susreti sa Živkicom i Nastjom. Damir i Kate. Sve je to moja Jugoslavija. I na nju imam pravo. Jer je naša. Nema pravila. Nema razlika. Nema sranja. I puno sam ih zaboravio sada, ali znaju da su tu. U srcu.