Prati nas

Mozaik

Sve mogu

8. mart u Jugoslaviji: Žene su danas kapetanice, vozačice traktora i atomski stručnjaci

Na svim muškarcima je da Dan žena ne slave samo jedan dan. Ako smo ravnopravni, a jesmo, i žene i muškarci, podijelit će sve svoje poslove na podjednake dijelove.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Valentina Vladimirovna Tereshkova, prva žena u svemiru

“Evo za neki dan prodavaonice cvijeća i suvenira počet će raditi bolje nego ikada, jer – zna se – bliži se 8. mart – Dan žena!” pisala je daleke 1980. godine Praktična žena, jedan od najčitanijih ženskih magazina u bivšoj državi. Cijeli tekst prenosimo u nastavku.

Iako su tog dana svi muškarci posebno predusretljivi i zaista iskreni u priznavanju tog (možda jedinog) pravog Dana žena, ne znaju svi da se praznik 8. mart slavi još od 1910. godine. Tog dana je pre tačno 68 godina, u glavnom gradu Danske, Copenhagenu, održana Druga međunarodna socijalistička konferencija žena…


Žene iz svih krajeva sveta podigle su svoj glas protiv nejednakosti i tražile su svoja prava slobodnih ljudi. Do tada u mnogim zemljama ženama nije dato pravo glasa, pravo rada i bile su u nejednakom položaju u odnosu na muškarce… Jedna od značajnih odluka Konferencije u Copenhagenu, na kojoj je glavnu i najoštriju reč vodila Clara Zetkin, bila je da se taj dan – 8. mart – među naprednim ženama ubuduće slavi kao Dan žena.

Vraćajući se u istoriju naićićemo na podatak da je te iste godine 1910. – “Žensko radničko društvo” održalo svoj zbor (na kome je govorio i Dimitrije Tucović), podižući glas za prava naših žena i za slobodu njihovog rada i stvaralaštva. Zato se ovaj Zbor i ova godina beleže kao značajni događaji u naprednom pokretu žena, devojaka i majki sa teritorije Jugoslavije.

Ipak, uoči velikog praznika naših drugarica, ne zaboravimo i ovih nekoliko podataka:

  • 100.000 žena borilo se u redovima narodnooslobodilačke vojske,
  • Spomenice boraca od 1941. godine danas nosi 1900 žena,
  • Preko 25.000 žena poginulo je u NOB, a preko 40.000 majki, devojaka i devojčica bilo je ranjeno u borbama za oslobođenje Jugoslavije,
  • posle rata, 63 žene su proglašene za Narodne heroje, a okupator je u koncentracione logore odveo čak 280.000 naših drugarica.

Političarke, samoupravljačice, studentice…

I tako, tek oslobođenjem zemlje, naše žene su ostvarile svoje ideale za koje su počele da se bore još 1910. godine. One su dobile sva politička, građanska i ljudska prava. One samoupravljaju. One su delegati. One su nezamenljivi radnici u fabrikama i u radnim kolektivima. One su naše majke koje svi poštujemo i svi cenimo…

U Jugoslovenskoj privredi zaposleno je 1.700.000 žena, a na visokim ili višim školama studira (u ovom trenutku) preko 160.000 studenata “ženskog pola”.

To su devojke, ili žene koje će u budućnosti doprineti novim znanjima, jer na osnovu današnjih statističkih podataka doznajemo da među zaposlenim ženama (a znamo da ih ima 1.700.000) njih preko 200.000 imaju završenu neku visoku ili višu školu, među radnicama njih 250.000 ima visokokvalifikovanu ili kvalifikovanu spremu, a preko 400.000 zaposlenih drugarica imaju diplome srednjeg stručnog obrazovanja.

U Saveznoj skupštini – 13.6 % je žena, a u republičkim skupštinama ima ih nešto više – 16 odsto!

… i domaćice!

Pa ipak, žene u današnjem našem društvu imaju znatno više posla nego muškarci. Istini za volju – tome su baš sami muškarci krivi jer izvesne poslove “proglašavaju” isključivo “ženskim poslovima”. Tako većina naših žena, koje su inače sasvim ravnopravne – neravnopravno mnogo rade, stub su porodica, domaćice su, i iznad svega one (u većini slučajeva) same odgajaju i vaspitavaju svoju decu. Tako – osim svog redovnog posla u radnim kolektivima, žene tokom dana nastavljaju da rade u domu…

Jedna statistika izračunala je da jedna žena, u četvoročlanoj porodici, tokom jedne godine, najmanje uradi još ovo: opere oko 3220 tanjira, 1870 čaša, 1710 šolja i šoljica za crnu kafu, oko 2000 šerpi, lonaca i plehova, ispegla oko 4.160 komada rublja i počisti oko 23.000 kvadratnih metara stana.

Naravno ovo nije sav posao žene domaćice, ali se iz ovoliko malo podataka može videti vrednoća i trud naših drugarica, sestri, majki, žena. I upravo kada o ovome razmišljamo onda postajemo svesni da je pomoć muškarca – ženama, svakako jedan izraz ravnopravnosti, poštovanja i cenjenja mnogih poslova koji se ni po čemu ne mogu nazvati “samo ženski”.

I zaista – kada dobro razmislimo – žene su se u celom svetu afirmisale kao svestrane radnice, umetnici, naučni radnici, političari.

Prelistamo li istoriju pronaći ćemo na njenim stranicama mnogo žena čiji su naučni radovi dobijali čak i Nobelovu nagradu (Marie Curie)… I u nas i u svetu žene – umetnice dobile su dostojno mesto. One priređuju koncerte, likovne izložbe, baletske predstave… One pišu i objavljuju knjige, a njihova dela su “bestseleri” (najčitanija). Na svetskoj političkoj sceni mnoge žene su stekle ugled kao političari, mislioci i filozofi.

Ako smo ravnopravni…

Kao radnice – žene postižu uspehe koje ne mogu dostići ni pripadnici takozvanog “jačeg pola”… Najzad – ima takvih poslova koji se mogu poveriti samo ženama – radnicama, jer ih muškarci ne bi mogli tako dobro i precizno obavljati.

Ako je reč o mladima, onda valja reći da su oni nosioci napretka u društvu. Danas u razredima jedni pored drugih sede i devojčice i dečaci, a nekada su razredi bili podeljeni na “muška” i “ženska” odeljenja. Na osnovu jedne naše ankete, ustanovili smo da je u jugoslovenskim osnovnim školama daleko veći broj devojčica izabrano za predsednike razrednih zajednica.

Naši dečaci – za razliku od starijih koji u sebi nose ostatke zastarelih shvatanja – više ne prave razlike između polova.. Nekada je bilo “sramno” pomoći baki, majci, ili sestri u pranju sudova, čišćenju kuće, kuvanju, peglanju… Danas se tim poslovima ravnopravno bave i muškarci i žene.

Žene su danas kapetani duge plovidbe, atomski stručnjaci, vozači traktora, ili autobusa… Da li da više govorimo o tome?

Na svim muškarcima je da Dan žena ne slave samo jedan dan. Ako smo ravnopravni, a jesmo, i žene i muškarci, podeliće sve svoje poslove na podjednake delove. (Praktična žena, 1980. / Yugopapir)

.

Aktivno starenje

Andrija Zelmanović: Ne žalim za mladošću i prošlim vremenima

Poznati zagrebački fotograf Andrija Zelmanović govori o vitalnom starenju, Photoshopu, aktivnoj mirovini i svojim životnim veseljima.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Autor

“Sve me boli: kralježnica – to rješava kiropraktičar, za sad neuspješno, a onda i koljeno – to sam operirao, ali…” Kaže mi to Andrija Zelmanović, za prijatelje Zelma, u kišno subotnje prijepodne dok sjedamo na kavu u njegovoj (a i mojoj) gradskoj bazi – malom kafiću s jako finom kavom u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.

Zelmu namjerno nisam pobliže opisala odmah u prvoj rečenici jer jedna rečenica za to naprosto nije dovoljna. Poznati zagrebački fotograf koji je svoje prve radove napravio za vrijeme “Novog vala”, strastveni biciklist, otac i dvostruki djed, u isto vrijeme je i mangup i pravi fini zagrebački dečko – i dan danas, sa 66 godina.


Nepresušni izvor zanimljivih priča i anegdota, duhovit, uvijek okružen ljudima (i lijepim ženama), prepoznatljivoga dubokog, “rašpavog” glasa. Velika je vjerojatnost da ste ga i sami zamijetili kako opušteno na biciklu kruži ulicama centra ili negdje na potezu od Cvjetnog trga do Preradovićeve, gdje se nalazi njegov studio. 

Mislili su da ima servis za bicikle

“Bicikliram i danas, ali ne više kao prije. Sada mi je bicikl uglavnom prijevozno sredstvo, a prije sam ga sasvim drugačije koristio. Išlo se na vožnje, na Sljeme… a sad mi služi da dođem od točke A do točke B i za održavanje koljena. Auto imam, ali ga baš ne vozim često pa sam  dao sinu da ga vozi. Imam i električni bicikl, nabavio sam ga kad sam operirao koljeno. Dobio sam lijepo novo koljeno koje fino radi, ali u prvo vrijeme nisam mogao voziti bicikl pa sam si kupio električni. Iako, moram reći da nisam preveliki poklonik te vrste bicikala. Prava stvar je ipak prava stvar. Nekad sam znao kupovati stare bicikle – vintage kak’ bi se reklo – pa ih ‘zrihtati’. Onda su to doznali novinari pa bi o tome pisali. A onda su na vrata mog studija dolazili ljudi jer su mislili da je to servis za popravak bicikala.”

Mirovina nije za mirovanje

A u tom, već legendarnom studiju, stvarala se i još se uvijek stvara ljepota. Magija. Umjetnost. Zelma o svome radu nikada ne govori na taj način. A ne voli ni komplimente. Iako je u mirovini, ne miruje.

“Imam sreću da stanujem u istoj kući u kojoj mi je i studio pa se ujutro samo spustim kat niže. Studio sam napravio i on postoji zato da bih ja u njemu fotkao. Međutim, sada ga i iznajmljujem – to je sporedna djelatnost u kriznim vremenima. Dugo sam se tome odupirao – kako će netko drugi fotkati u mojem studiju?! S mojim lampama?!? Ali, prilagodio sam se. Fotkam puno manje nego prije, ali imam sina koji također krenuo ovim putem – završio  je studij kamere na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a potom i poslijediplomski studij na londonskoj Royal Academy of Art. Uz njega imam osjećaj da se stalno nešto događa u studiju.”

Zajedno s Nikolom i starijim sinom Jašom, Zelma je pokrenuo i projekt portreti.hr, posvećen, pogađate, fotografiranju svih vrsta portreta – od obiteljskih, poslovnih, individualnih, portreta kućnih ljubimaca, prijatelja ili djece. 

U ovom poslu, kaže, ne postoje dva jednaka dana: “Ponekad zbog posla moram ustati u 7 sati, a nekad ne moram pa mogu malo dulje odspavati. Sad kad me bole križa, budim se u 6 i to mi je koma. Onda ide prvo kavica – jedno sat, dva pa tek onda radne obaveze. Tko me ne zna, lako može pomisliti da po cijeli dan samo sjedim i pijem kavu. Ali to nije tako – ja naprosto lovim svaku rupu u rasporedu da malo sjednem među ljude, da popričamo i podružimo se. Jako volim ljude, druženja, razgovore. Slobodno vrijeme? Pa meni je svo vrijeme slobodno vrijeme, ne dijelim dane na radno i slobodno vrijeme jer i kad radim, zabavno mi je. Najbolje mi je kad me pitaju kad ću na godišnji odmor – ja im kažem da sam ja stalno na godišnjem, samo da ponekad nešto malo radim (smijeh). Posljednjih godina ljetujem na Visu. Prije je moje ljetno odredište bio Hvar, sada je to Vis. Nije mi to neki značajan odmak od Zagreba jer tamo ljeti ima toliko Zagrepčana da je to onda zapravo samo produžetak gradskog đira, ali na moru.

Svako životno doba je lijepo

Iako se rado prisjeća mladosti, ne slaže se da je, kako mnogi vole reći “prije bilo bolje”. “Ne žalim za prošlim vremenima, i ovo životno doba mi je lijepo i ima jako puno zanimljivih događaja, situacija, momenata. Tu prije svega mislim na glazbu – potpuno sam se maknuo iz onih vremena kad smo slušali, kajaznam, Beatlese i Rolling Stonese. Moji prijatelji i dan danas slušaju ono što su slušali pred 20 godina i ne priznaju da postoji išta drugo osim toga. Ako me pitaš što slušam, reći ću da nemam pojma jer toga toliko ima – ja to slušam, ali ne trudim se više uopće pamtiti kako se što zove i tko to izvodi”, kaže.

“Evo, noćas sam na TV programu Arte pronašao jedan sjajan koncert, pustio si ga na zvučnike i uživao. Super mi je što sve ono što znam da više neću imati prilike uživo vidjeti i obići, mogu slušati doma. Odem još uvijek i na poneki koncert. Prošle sam godine bio na Exitu, u Novom Sadu – zanimalo me kako izgleda tako veliki spektakl. Super je to, samo bi bilo bolje da sam to napravio prije 10, 15 godina jer Exit znači lijeganje u 4, 5 ujutro pa onda idući dan lutanje gradom pa opet sve ispočetka… zahtjevno je to, ali drago mi je da sam bio. Odem rado i na InMusic na Jarun.”

Andrija Zelmanović (foto: Petra Švarc)

Urbani drvosječa

Kao fotograf, čitavog je života okružen ljepotom i skladom pa i sam njeguje prepoznatljiv stil. Tu su uvijek upečatljive naočale – kako one za vid, tako i sunčane, a njegov je stil odijevanja jedan modni portal svojevremeno definirao kao stil “urbanog drvosječe”.

“Volim odjeću, kupim kad nađem nekaj zgodno. Uvijek mi je žao što nemam više love da si mogu priuštiti i bolje komade. Ali, evo, snalazim se i s low budget firmama” (smijeh).

Prije nekoliko godina, Zelma je postao djed. “Nisam ja deda. Ja kažem da je moj sin dobio sina (smijeh). A onda pretpostavljam da sam ja u toj priči nekakav djed. Nemam baš puno prilike živjeti tu ulogu jer jedno dijete živi u Njemačkoj, a drugo mi dođe svaki tjedan na sat dva. Ali simpa mi je to.” 

Pitam ga za neki tajni recept, eliksir mladosti. Kaže kako nastoji jesti zdravo i raznoliko. “Hrana mi je baš gušt. Imam faze kad svaki dan kuham – sad nisam u toj fazi, ali uvijek doma imam nešto što mogu na brzinu pripremiti, neku dobru salatu ili tjesteninu. Obožavam maslac na svježem kruhu, ali to si priuštim samo tu i tamo. Uglavnom sve što pojedem jest zdravo, ali onda to malo ‘pokvarim’ nekim slatkišem – lud sam za slatkim. Volio bih u život uključiti više fizičke aktivnosti. Prije sam bio puno aktivniji, ali stalno me nešto koči. Ili si možda samo nalazim dobra opravdanja, hahahaha… Nakon operacije koljena, vježbao sam ustrajno, svaki dan, sad sam malo manje redovit. Doktor me špota jer su mi oslabili mišići. U glavi mi se ništa nije promijenilo, ali neću više krenuti pješke na Sljeme, kužim da mi to ne bi bilo pametno“. 

Muško i žensko starenje

Fotografirajući ljude, uvjerio se da muškarci i žene drugačije stare. “Starenje ljudskog tijela i lica u velikoj mjeri ovisi o fizičkoj aktivnosti i o stanju u glavi. Rekao bih da muškarci s godinama, fizički dobiju neku novu, drugačiju konotaciju. Promjene su prisutne i kod žena, ali se manifestiraju na drugačiji način. Kod nekih se muškaraca taj fizički dio uspije bolje sačuvati pa dobije neke linije, koža i crte lica dobiju neki dodatni efekt, a kod žena je teže reći jer nerijetko posežu i za estetskim zahvatima. Razlike su prirodne, dobro je da postoje i protiv njih se nema smisla boriti. U mom poslu ima puno različitih trikova kojima se stvari prividno mogu popraviti.”

Osobno, kaže, nije pobornik Photoshopa i sličnih alata, ali ljudi to često traže: “Onda ja diskretno uredim fotografije, napravim to s mjerom, pristojno, pa mi kažu – ma joooj, mogli ste to malo bolje popeglati, da se ne vide bore, podočnjaci… Ili pak s druge strane, kažu mi da žele fotografije bez Photoshopa, sasvim prirodne. Onda kada ih vide, nastupi tajac – pa kaj sam ovo ja?!? Kaj ja fakat tako izgledam?!?! A jel’ me možete bar malo popraviti? Uglavnom, nitko se ne buni kada na fotografijama ispadne mlađe i ljepše.” 

Mirne dane u Preradovićevoj poremetio mu je potres. “Mogu reći da sam ipak imao dosta sreće. Centar je jako nastradao, mnogi moji susjedi morali su iseliti jer stanovi više nisu bili sigurni, neki nisu ni upotrebljivi. Moj je studio dobro prošao. Korona? Čudna stvar – imam stalno osjećaj  kao da se borim protiv nečeg nepoznatog i nevidljivog. Bolest definitivno jest tu, prisutna je i nije mi svejedno. Čuvam se, nosim masku, dezinficiram ruke, a i prestao sam pušiti, dobrim dijelom upravo zato što sam pročitao da pušači koji dobiju koronu, gotovo u pravilu lošije prolaze od nepušača. Eto, bar neka korist od te boleštine.”

Andrija Zelmanović

Samostalni umjetnik-fotograf (član ULUPUH-a I HZSU-a) sa dugogodišnjim iskustvom u svim vidovima fotografije te suradnik u vodećim relevantnim modnim (i ostalim) magazinima i agencijama. Suradnik je poznatih klijenata i poduzeća. Neke od referenci su Polet, Start, Svijet, Playboy, Globus, Cosmopolitan, Sensa, Elle dekor, Elle, Grey, Unex, Digitel. Dok nije u studiju možete ga vidjeti po gradu kako ekološki osviješteno pedalira. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP