Prati nas

Zdravlje

Strah

Hvata li vas panika zbog koronavirusa? HZJZ savjetuje što učiniti u tom slučaju

Kako bismo upravljali našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

foto: Eternal Happiness/Pexels

Je li Hrvatsku zahvatila panika zbog koronavirusa? S psihološkim aspektima pojave COVID-19 pozabavio se Hrvatski zavod za javno zdravstvo koji upozorava da razinu straha i panike možemo procijeniti prvenstveno na temelju onoga što vidimo u bliskom okruženju ili preko medija.

To nije ni na koji način provjereno, ispitano ili istraživano, a i općenito je malo podataka i istraživanja o utjecaju izbijanja epidemija i pandemija zaraznih bolesti na mentalno zdravlje. Ono što sa sigurnošću ipak možemo reći jest da je koronavirus u centru pozornosti javnosti i jedna od vodećih tema u posljednje vrijeme.


Zašto mislimo da nas COVID-19 ugrožava više od sezonske gripe?

Istraživanja su pokazala da postoji sklonost u precjenjivanju opasnosti kod novih rizika, odnosno novih vrsta opasnosti. Naime, više se brinemo kada su u pitanju novi i nama do sad nepoznati rizici, nego neki poznati.

U ovom slučaju možemo napraviti usporedbu između sezonske gripe i prijetnje zarazom koronavirusom. Koronavirus je nov virus te kao takav nova prijetnja koja nam je manje poznata od sezonske gripe. Što manje znamo o određenoj prijetnji raste strah i osjećaj neizvjesnosti te se nerijetko javljaju i ponašanja kojima se pokušava vratiti osjećaj kontrole, ponašanja kao što su spomenuta masovna kupovanja i stvaranje zaliha hrane i potrepština, kupovina zaštitnih sredstava i maski i sl.

To je pojava koja se ne događa samo u Hrvatskoj već i šire. Također, rizike kojima se osoba svjesno i dobrovoljno izlaže obično doživljavamo manjima za razliku od onih koji nisu dobrovoljni i nisu dostupni našoj kontroli, kao što je koronavirus, piše HZJZ.

Zašto čujemo samo loše stvari, ali ne i umirujuće riječi stručnjaka?

Istraživanja su pokazala da u svakodnevnom životu, kako bi se brzo donijela odluka o čemu se brinuti, a o čemu ne, mozak koristi “mentalne prečice” koje se odvijaju na nesvjesnoj razini, i instinkti i emocije tu igraju važnu ulogu. Usto je mozak skloniji pamtiti loše i općenito je osjetljiviji na neugodne i loše informacije koje su ključne za preživljavanje.

Zapravo u primanju informacija mozak djeluje selektivno, veću pažnju pridaje lošim informacijama (raširenosti virusa, broju oboljelih, broju umrlih…),  a zanemaruje primjerice one o ozdravljenju. Dodatno, uslijed preplavljenosti strahom, koji je donekle razumljiv i očekivan u ovakvim situacijama, precjenjivanje realnoga rizika može dovesti do još intenzivnijeg straha, a on pak do nepromišljenih ponašanja.

Strah me je! Što da radim?

Iako je strah normalna reakcija koja u određenoj mjeri pomaže da budemo pozorniji na moguće izvore prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju općenito, pretjerani strah i panika mogu više u tome više štetiti nego koristiti. Kako bismo “upravljali” našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka:

Važno je prvo i osnovno naći i pratiti provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Usto je važna kontinuiranost i dosljednost informiranja, ali ne pretjerano i stalno.

Drugi važan način na koji možemo upravljati osobnim doživljajem rizika je da si postavimo nekoliko jednostavnih pitanja, kao što su:

  • Postoji li razlog zbog kojeg mislim da sam ja osobno u riziku od zaraze?
  • Jesam li bio u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze?

Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.

Treća preporuka je da promišljamo koje su to mjere i načini, odnosno naša ponašanja kojima uspješno možemo doprinijeti smanjivanju rizika. Na tom mjestu je ponovno važno donositi odluke na temelju vjerodostojnih informacija od strane stručnjaka. To uključuje i ponašanja vezano uz načine na koje možemo zaštiti sebe, ali i druge ljude. Navedenim načinima i ponašanjima odgovorno se ponašamo prema svom zdravlju, ali i zdravlju drugih osoba.

Ovo je trenutak u kojem je važno osvijestiti i važnost općenite brige i ulaganja u vlastito zdravlje te prilika da promjenama u našem zdravstvenom ponašanju prihvatimo stilove života koji doprinose općenito boljem očuvanju našega zdravlja, uključujući doprinose boljoj zaštiti i od zaraznih kao i kroničnih nezaraznih bolesti. To bi mogla biti četvrta važna preporuka i poticaj kada govorimo o tome što možemo učiniti.


I na kraju, peta važna preporuka, ne zaboravimo da ne reagiraju svi jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni. Neka istraživanja u zemljama koja su prolazila iskustva izbijanja epidemija zaraznih bolesti kao što je gripa, SARS i dr. pokazala su da se velik udio populacije osjećao bespomoćno, prestravljeno i zabrinuto.

Treba isticati optimizam, ali biti realan

Razina stresa i anksioznosti te percipirani rizik od zaraze pokazali su se povezani s usvajanjem mjera opreza (preventivnih mjera). U normalizaciji emocionalnih reakcija i naglašavanju nade i otpornosti pomaže redovito i ponavljajuće informiranje jasnim i jednostavnim porukama te empatičan pristup normalnim stresnim reakcijama.

Stoga je u ovim trenutcima važno da pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću. Pritom je važno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike.

Važna je i podrška

Važno je prihvatiti da ne reagiramo svi jednako i da je svakome “njegov strah realan”, te im treba pomoći, umiriti ih, pritom ih ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati. Također je važno poticati realne procjene rizika kao i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj ponavljanjem točnih informacija, realnih procjena rizika i opasnosti te mjerama zaštite utemeljenima na stručnim dokazima. U svakom slučaju važno je međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći jedni drugima, zaključuje HZJZ u prilogu kojega potpisuje psihologinja dr.sc. Ljiljana Muslić.

.

Zdravlje

Koronastatistike: Kolike su šanse za preživljavanje na respiratoru?

Sva ranija istraživanja, piše NPR, sugeriraju da će pacijenti koji boluju od COVID-19, jednom kad ih spoje na respirator, na strojnom disanju ostati tjednima. A čim duže primaju mehaničku potporu disanju, tim je manja šansa za preživljavanje.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

“Imamo 5 ljudi između 35 – 45 godina na respiratoru, teško su bolesni. Ne smijemo se igrati. U ratu smo svi sjedili zatvoreni mjesecima. Zar ne možemo sada u komforu svog doma, sa svim onim što imamo, izdržati jedno vrijeme?” izjavila je ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti “Frab Mihaljević” Alemka Markotić.

“Bolesnici na respiratorima su ovisni o aparatima, njihov život, nažalost, ovisi o koncu, ovisi o njihovom imunološkom sustavu, o kondiciji, o različitim bolestima, puno je veći rizik da ti bolesnici završe loše, naročito oni koji imaju neke kronične bolesti ili su pretili imaju šećer, visoki tlak”, objasnila je Markotić sinoć na HRT-u.


Većina pacijenata koji završe na respiratorima, javlja istovremeno NPR, neće preživjeti. A mnogi koji će živjeti, ne mogu se skinuti s aparata za disanje. Pokazuje to nekoliko manjih istraživanja provednih u Sjedinjenim Državama, Kini i Europi.

“Jako brine podatak da puno pacijenata koji zahtijevaju mehaničku ventilaciju ne izađe iz bolnice”, kazala je za NPR Tiffany Osborn, specijalistica za intenzivnu njegu sa Sveučilišta Washington. To potvrđuje i Negin Hajizadeh, specijalist pulmološke intenzivne njege: “Imali smo nekoliko pacijenta u Northwell bolnicama koje smo skinuli s respiratora, ali većinu ne možemo skinuti.”

Najveće istraživanje o mortalititu pacijenata zaraženih koronavirusom spojenih na respiratore dolazi iz ustanove “Intensive Care National Audit & Research Centre” u Londonu. Ono pokazuje da je od 98 pacijenta na respiratoru samo 33 otpušteno živo. Brojke koje dolaze iz kineskog Wuhana još su gore; samo su tri od 22 osobe na respiratoru preživjele. Analiza iz Washingtona pokazuje da je od 18 pacijenata koji su stavljeni na respirator, njih devet preživjelo, no samo ih šestero može samostalno disati.

Sva ranija istraživanja, piše NPR, sugeriraju da će pacijenti koji boluju od COVID-19, jednom kad ih spoje na respirator, na strojnom disanju ostati tjednima. A čim duže primaju mehaničku potporu disanju, tim je manja šansa za preživljavanje. “Ne znamo od kakve će pomoći biti respiratori”, kaže Osborn. “Oni mogu pomoći da kratkotrajno pacijenta održimo na životu, nismo sigurno da je to moguće na dugo vrijeme.”

Podsjetimo, i Alemka Markotić je ispravila svoja očekivanja o trajanju mehaničke ventilacije pacijenata koji boluju od COVID-19. Ranije je tvrdila da će ona trajati od 7 do 10 dana, no stečeno iskustvo pokazuje drugačije. “Dosadašnja iskustva pokazuju da se može očekivati da će teži slučajevi provesti dva do tri tjedna na respiratoru”, kaže ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Fran Mihaljević”. Hrvatska je s jučerašnjim danom imala 35 pacijenata spojenih na respiratore.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP