Prati nas

Mozaik

Najtužniji odlasci

Umiranje od koronavirusa je samotno i nijemo. Bez držanja za ruku, bez posljednjih riječi

Kod mnogih članova obitelji ta zabrana opraštanja od umirućeg cijeloga života izaziva bol i osjećaj krivnje. Ako niste u posljednjim trenucima sa svojim članom obitelji, to se u našoj kulturi doživljava kao nepoštivanje obiteljskih obveza.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

screenshot: VOA

Smrt u izolaciji. Usamljena, nijema, digitalna. Zabrana opraštanja od umirućih u bolnicama i staračkim domovima mnoge članove obitelji dovodi do očaja. Oni se nadaju novim, ljudskijim pravilima, analizira stanje u Njemačkoj i velikom dijelu Europe Deutsche Welle.

“Poznajem mnoge ljude koji se nisu mogli oprostiti od preminulog oca ili majke”, rekao je nedavno Francesco Beschi, biskup iz Bergama, u intervjuu za njemački list Die Zeit.


Krajem ožujka on je na groblju u Bergamu molio za više od 1.800 umrlih i članove njihovih obitelji koji se nisu mogli oprostiti od svojih najmilijih. “One koji gledaju kako njihovi najdraži odjednom nestaju ne smijemo ostaviti same s njihovom boli”, upozorio je biskup.

Mobitel na lijesu

No baš to se događa. Tugovanje u doba korone od članova obitelji i umirućih zahtijeva ono nemoguće: oni se ne mogu i ne smiju oprostiti jedni od drugih. Ni u bolnicama niti u staračkim domovima. Posljednji izdisaj se registrira samo digitalno. Nitko umirućeg ne drži za ruku.

Izvještaj talijanske reporterke Francesce Borri, koja je 25. ožujka u zaštitnom odijelu posjetila odjel za intenzivnu njegu u poliklinici San Pietro, izazvao je jezu: “U Bergamu se umire usamljeno. I usamljeno se sahranjuje, dok svećenik blagoslivlja lijes na kojem leži mobitel kako bi obitelj mogla slušati”, napisala je reporterka u talijanskom listu Il Fatto quotidiano.

No to nije tako samo u Italiji. I u drugim zemljama pogođenima pandemijom, pa i u Njemačkoj, osobno opraštanje od umirućeg dopušteno je samo u izuzetnim slučajevima.

Osjećaj krivnje i bol

Ni na grobljima u kapelicama više nisu dopuštene mise. Posljednji ispraćaj pokojnika je moguć samo pod vedrim nebom, u nazočnosti maksimalno pet do 20 osoba, uključujući i pogrebnika, svećenika i one koji nose lijes. Na portalu njemačkog Saveza pogrebnika su navedena različita pravila za svaku njemačku saveznu pokrajinu.

Za članove obitelji koji se od pokojnika nisu mogli oprostiti ni u njegovim posljednjim trenucima u bolnici to je dodatni udarac. Jedan 86-godišnji glazbenik iz Hamburga, koji nije smio prisustvovati pogrebu svog brata, ima grižnju savjesti. “Svaki dan mislim da sam ipak trebao otići, unatoč tome što spadam u rizičnu skupinu”, rekao je za DW.

Nisu samo članovi obitelji ti koji se nadaju ublažavanju strogih pravila. “Mi se jako zalažemo za to da se dopuste posjeti u takvim slučajevima”, rekla je Mathilde Langendorf iz njemačkog Caritasa za DW. Ona dodaje da je tema praćenja ljudi u njihovim posljednjim trenucima života važna upravo za katoličke ustanove.

Video: Blagoslov lijesova u talijanskom Bergamu prije kremiranja

“Situacija je krajnje teška”

I Njemačko udruženje bolnica priznaje da je “situacija za mnoge pacijente i članove njihovih obitelji trenutačno, na žalost, krajnje teška”. Predstavnik udruženja kaže: “Većina bolnica sada znatno ograničava mogućnosti posjeta kako bi spriječile unošenje virusa.”

U Njemačkoj nema jedinstvenih pravila što se tiče posjeta u bolnicama i staračkim domovima. Većina ustanova ravna se prema preporuci Instituta Roberta Kocha. Dopuštenje za izuzetke se “od slučaja do slučaja” može zatražiti u zavodima za zdravstvo.

Kod mnogih članova obitelji ta zabrana opraštanja od umirućeg cijeloga života izaziva bol i osjećaj krivnje. “Ako niste u posljednjim trenucima sa svojim članom obitelji, to se u našoj kulturi doživljava kao nepoštivanje obiteljskih obveza”, smatra psiholog Javier Barbero, član španjolskog Društva za palijativnu medicinu.

Sućut preko Interneta

“Bez nazočnosti tijekom posljednjih trenutaka i obreda čini se kao da se ništa nije dogodilo. Dobiva se osjećaj nestvarnosti”, objasnio je Barbero u razgovoru za španjolski list El Pais. On je zajedno sa 60 psihologa i pojedinim pogrebnim poduzećima u Madridu organizirao podršku članovima obitelji umrlih tako što se na njihova pitanja, želje i strahove odgovara preko elektronske pošte.

U Italiji su se mnoge bolnice uključile u kampanju “Pravo na posljednji pozdrav”. Ta inicijativa Demokratske stranke (PD) prikuplja prijenosna računala koja u bolnicama dijeli umirućima kako bi se barem digitalno mogli oprostiti od svojih najmilijih.

Mathilde Langendorf iz njemačkog Caritasa zalaže se za to da se članovima obitelji barem omogući dolazak u bolnice i staračke domove u zaštitnoj odjeći. Ona priznaje da je to trenutačno teško ostvariti budući da zaštitne odjeće nema dovoljno čak ni za bolničko osoblje.

Pogreb s mikrofonom

U pogrebničkoj branši, koja je u Njemačkoj proglašena relevantnom za funkcioniranje čitavog sustava, pojedinci pokušavaju što velikodušnije tumačiti stroge propise. Tako korištenje uređaja za spuštanje lijesa u zemlju omogućava veći broj sudionika pogreba, budući da više nisu potrebni nosači lijesa.

“Na grobu se mogu postaviti mikrofoni kako bi se pogreb mogao pratiti i na udaljenosti od 600 metara”, priča jedan pogrebnik koji je želio ostati anoniman. Naime, nikome se ne zabranjuje da na većoj udaljenosti stoji negdje na groblju.

.

Mozaik

Lewisia – kamena djevica kojoj ćete se veseliti iz godine u godinu

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Kada bismo mogli križati čuvarkuću i jaglac, vjerojatno bismo dobili biljku nalik lewisiji, cvjetnici koja polako, ali sigurno, osvaja hrvatske vrtove i balkone. Priča o njoj, barem onaj dio poznat zapadnoj civilizaciji, počela je paralelno s najvećom američkom avanturom – ekspedicijom koja je pod vodstvom Meriwethera Lewisa i Williama Clarka istražila do tada nepoznat zapad Amerike.

Meriwether Lewis, vojnik i javni službenik, ali i prirodoslovac, kraj potoka Lolo u današnjoj saveznoj državi Montani 1. srpnja 1806. godine otkrio je biljčicu koja je kasnije po njemu dobila ime – Lewisia rediviva.


Indijanski crni lijek

Ova skromna biljka navikla na škrte kamenjare ranije je bila poznata američkim domorocima koji su je zvali gorkim korijenom ili crnim lijekom, a koristili su je kao rijetku delikatesu. Legenda kaže da su za bisage pune gorkog korijena davali konja.

Postoji čak i mit prema kojem je jedan dio biljke iz originalnog Lewisovog herbara oživljen naknadno i to nekoliko godina nakon što je biljka prikupljenja. Ono što je sasma sigurno je da se Lewis iz višegodišnje ekspedicije vratio s barem jednim živim i zdravim primjerkom lewisije.

Kamena djevica

Iako se i danas L. rediviva sa svojim velikim ružičastim cvijetom rado uzgaja po znalačkim vrtovima, po popularnosti ju je pretekla bliska rođaka Lewisia cotyledon koja cvijeta više puta godišnje; od ranog proljeća do kasne jeseni. Zovu je još i Siskiyou lewisia ili kamena djevica.

I kod ove vrste lišće dugo do 9 centimetara raspoređeno je čvrsto rozetasto. A na stapkama dugim do 30 centimetara, štitasto su zbijeni cvjetovi koji dolaze u puno boja; od čisto bijele preko ružičaste, narančaste i crvene do potpuno žute. Mnogima su najzanimljivije hippie varijante s prugastim cvjetovima. Rod Lewisia, za sada, bilježi 19 vrsta smještenih u botaničku porodicu Montiaceae.

Lewisia cotyledon (foto: Sandro Bura)

Gdje uzgajati?

Lewisia je otporna biljka kojoj je siromašan kamenjar prirodno okruženje. Može se uzgajati na ekstremno ocjeditim položajima, ali i u loncima. Kada se uzgaja kao lončanica, valja joj osigurati hladno prezimljavanje u svijetlim i negrijanim prostorijama. Uspjeh je zagarantiran kada se biljka zimi, zbog kontroliranja vlage, može držati u negrijanom stakleniku.

Pozicija i temperatura

Samim tim što potječe iz američkih stjenjaka jasno ne da Lewisia podnosi ekstremne raspone temperature i sušu. Lewisia traži puno svjetla. Uspijevati će na punom suncu, ali i na zapadnoj ekspoziciji.

Supstrat

Biljku valja posaditi u ocjedito, siromašno i po mogućnosti kiselo tlo. Idealne su za kamenjar i sadnju u kamene zidove. Kada se uzgaja kao lončanica, dobar recept za supstrat je jedna trećina kvarcnog (riječnog) pijeska na dvije trećine komercijalne tresetne mješavine za uzgoj lončanica.

Kada zalijevati

Ekstremno je osjetljiva na višak vlage. U takvim uvjetima vrlo lako dođe do truljenja “mrkvastog” korijena. Stoga se voda u podlošku nikada ne smije zadržavati, a biljku valja zaliti tek kada se supstrat u potpunosti osušio.

Kako prihranjivati

Iako je lewisia “programirana” za škrte uvjete, možete je tijekom ljeta gnojiti na dvotjednoj bazi komercijalnim gnojivima za cvatuće biljke.

Kako razmnožavati

Odvajanjem postranih izboja i sjemenom.

Ubiranje sjemena lewisije

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP