Prati nas

Mozaik

Najtužniji odlasci

Umiranje od koronavirusa je samotno i nijemo. Bez držanja za ruku, bez posljednjih riječi

Kod mnogih članova obitelji ta zabrana opraštanja od umirućeg cijeloga života izaziva bol i osjećaj krivnje. Ako niste u posljednjim trenucima sa svojim članom obitelji, to se u našoj kulturi doživljava kao nepoštivanje obiteljskih obveza.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

screenshot: VOA

Smrt u izolaciji. Usamljena, nijema, digitalna. Zabrana opraštanja od umirućih u bolnicama i staračkim domovima mnoge članove obitelji dovodi do očaja. Oni se nadaju novim, ljudskijim pravilima, analizira stanje u Njemačkoj i velikom dijelu Europe Deutsche Welle.

“Poznajem mnoge ljude koji se nisu mogli oprostiti od preminulog oca ili majke”, rekao je nedavno Francesco Beschi, biskup iz Bergama, u intervjuu za njemački list Die Zeit.


Krajem ožujka on je na groblju u Bergamu molio za više od 1.800 umrlih i članove njihovih obitelji koji se nisu mogli oprostiti od svojih najmilijih. “One koji gledaju kako njihovi najdraži odjednom nestaju ne smijemo ostaviti same s njihovom boli”, upozorio je biskup.

Mobitel na lijesu

No baš to se događa. Tugovanje u doba korone od članova obitelji i umirućih zahtijeva ono nemoguće: oni se ne mogu i ne smiju oprostiti jedni od drugih. Ni u bolnicama niti u staračkim domovima. Posljednji izdisaj se registrira samo digitalno. Nitko umirućeg ne drži za ruku.

Izvještaj talijanske reporterke Francesce Borri, koja je 25. ožujka u zaštitnom odijelu posjetila odjel za intenzivnu njegu u poliklinici San Pietro, izazvao je jezu: “U Bergamu se umire usamljeno. I usamljeno se sahranjuje, dok svećenik blagoslivlja lijes na kojem leži mobitel kako bi obitelj mogla slušati”, napisala je reporterka u talijanskom listu Il Fatto quotidiano.

No to nije tako samo u Italiji. I u drugim zemljama pogođenima pandemijom, pa i u Njemačkoj, osobno opraštanje od umirućeg dopušteno je samo u izuzetnim slučajevima.

Osjećaj krivnje i bol

Ni na grobljima u kapelicama više nisu dopuštene mise. Posljednji ispraćaj pokojnika je moguć samo pod vedrim nebom, u nazočnosti maksimalno pet do 20 osoba, uključujući i pogrebnika, svećenika i one koji nose lijes. Na portalu njemačkog Saveza pogrebnika su navedena različita pravila za svaku njemačku saveznu pokrajinu.

Za članove obitelji koji se od pokojnika nisu mogli oprostiti ni u njegovim posljednjim trenucima u bolnici to je dodatni udarac. Jedan 86-godišnji glazbenik iz Hamburga, koji nije smio prisustvovati pogrebu svog brata, ima grižnju savjesti. “Svaki dan mislim da sam ipak trebao otići, unatoč tome što spadam u rizičnu skupinu”, rekao je za DW.

Nisu samo članovi obitelji ti koji se nadaju ublažavanju strogih pravila. “Mi se jako zalažemo za to da se dopuste posjeti u takvim slučajevima”, rekla je Mathilde Langendorf iz njemačkog Caritasa za DW. Ona dodaje da je tema praćenja ljudi u njihovim posljednjim trenucima života važna upravo za katoličke ustanove.

Video: Blagoslov lijesova u talijanskom Bergamu prije kremiranja

“Situacija je krajnje teška”

I Njemačko udruženje bolnica priznaje da je “situacija za mnoge pacijente i članove njihovih obitelji trenutačno, na žalost, krajnje teška”. Predstavnik udruženja kaže: “Većina bolnica sada znatno ograničava mogućnosti posjeta kako bi spriječile unošenje virusa.”

U Njemačkoj nema jedinstvenih pravila što se tiče posjeta u bolnicama i staračkim domovima. Većina ustanova ravna se prema preporuci Instituta Roberta Kocha. Dopuštenje za izuzetke se “od slučaja do slučaja” može zatražiti u zavodima za zdravstvo.

Kod mnogih članova obitelji ta zabrana opraštanja od umirućeg cijeloga života izaziva bol i osjećaj krivnje. “Ako niste u posljednjim trenucima sa svojim članom obitelji, to se u našoj kulturi doživljava kao nepoštivanje obiteljskih obveza”, smatra psiholog Javier Barbero, član španjolskog Društva za palijativnu medicinu.

Sućut preko Interneta

“Bez nazočnosti tijekom posljednjih trenutaka i obreda čini se kao da se ništa nije dogodilo. Dobiva se osjećaj nestvarnosti”, objasnio je Barbero u razgovoru za španjolski list El Pais. On je zajedno sa 60 psihologa i pojedinim pogrebnim poduzećima u Madridu organizirao podršku članovima obitelji umrlih tako što se na njihova pitanja, želje i strahove odgovara preko elektronske pošte.

U Italiji su se mnoge bolnice uključile u kampanju “Pravo na posljednji pozdrav”. Ta inicijativa Demokratske stranke (PD) prikuplja prijenosna računala koja u bolnicama dijeli umirućima kako bi se barem digitalno mogli oprostiti od svojih najmilijih.

Mathilde Langendorf iz njemačkog Caritasa zalaže se za to da se članovima obitelji barem omogući dolazak u bolnice i staračke domove u zaštitnoj odjeći. Ona priznaje da je to trenutačno teško ostvariti budući da zaštitne odjeće nema dovoljno čak ni za bolničko osoblje.

Pogreb s mikrofonom

U pogrebničkoj branši, koja je u Njemačkoj proglašena relevantnom za funkcioniranje čitavog sustava, pojedinci pokušavaju što velikodušnije tumačiti stroge propise. Tako korištenje uređaja za spuštanje lijesa u zemlju omogućava veći broj sudionika pogreba, budući da više nisu potrebni nosači lijesa.

“Na grobu se mogu postaviti mikrofoni kako bi se pogreb mogao pratiti i na udaljenosti od 600 metara”, priča jedan pogrebnik koji je želio ostati anoniman. Naime, nikome se ne zabranjuje da na većoj udaljenosti stoji negdje na groblju.

.

Show

Pokos o slučaju Saucha: ‘Hrvatska ostaje zatucana, seksistička i primitivna, Ljiljana tuži ih!’

To zorno, smatra Pokos, pokazuje da se u Hrvatskoj žene doživljava isključivo kroz seksualnost, mladost i ljepotu te da nitko ne mari za druge, puno važnije vrijednosti; osobito kad je u pitanju ozbiljno novinarstvo.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

Autor

Vlatka Pokos, hrvatska voditeljica i pjevačica s kanadskom adresom, osvrnula se na slučaj Ljiljane Saucha (63) koju je HTV u Vijestima iz kulture bez prethodne najave zamijenio “mlađim modelom”.

“Već sam se ranije željela osvrnuti na temu otvorene i bezočne diskriminacije žena na HRT-u, gdje se žene miče s ekrana jer su, eto, ‘stare’. Njihovo iskustvo pismenost i uopće znanje, nemaju apsolutno nikakve vrijednosti u zemlji koja se pretendira nazivati europskom! Istovremeno, prosijedi, trbušasti i ostarjeli muškarci se nastavljaju šepuriti po ekranima, dakako u društvu puno mlađih kolegica”, uvodno je napisala.


To zorno, smatra Pokos, pokazuje da se u Hrvatskoj žene doživljava isključivo kroz seksualnost, mladost i ljepotu te da nitko ne mari za druge, puno važnije vrijednosti; osobito kad je u pitanju ozbiljno novinarstvo.

“Sramotno za nacionalnu televiziju kojoj je jedna od bitnih uloga, edukacija širokog gledateljstva”, piše Pokos pa Ljiljani Saucha savjetuje tužbu za koju kaže da će sigurno dobiti na sudu: “I ne samo njoj, već svim pametnim i profesionalnim ženama koje su uklonjene s ekrana jer su ušle u nešto ozbiljniju životnu dob. Poručujem onima koji donose ovakve odluke da razmisle o gledateljima, koji su kad je u pitanju televizija, mahom stariji, emotivno i generacijski vezani za svoje omiljene novinarke.”

Pokos objašnjava da ne istupa protiv mladih lica, jer i njih kroz koju godinu čeka ista sudbina. Na zapadu je, kaže, situacija sasma drugačija: „Televizije su pune žena u srednjim i vrlo ozbiljnim godinama, čak i sedamdesetima! Tretirane su s puno poštovanja i ljubavi i mlade generacije od njih uče! Ali, ne u Hrvatskoj! Hrvatska ostaje zatucana, seksistička i primitivna.”

“Među kanadskim Hrvatima je slična situacija: neki ljudi su smatrali da bih ja trebala voditi lokalni program na hrvatskom jer je prilično sramotno kako to izgleda i zvuči! Gospodin, koji je vlasnik licence i proizvodi program, a inače ima 85 godina, rekao je da sam ja stara i da želi djevojke u dvadesetima! To sto ne govore hrvatski jezik i ne znaju se ponašati pred kamerama, nije toliko bitno. Inače, nisam bila pretjerano zainteresirana, jer su honorari vise nego bijedni i jadni. Televizijski posao među Hrvatima ne kotira visoko bez obzira gdje žive”, zaključila je voditeljica.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

#toronto #yorkville #discrimination #ljiljanasaucha #croatiannationaltelevision #humanrights #womensrights #anticonstitutional Vec sam se ranije zeljela osvrnuti na temu otvorene i bezocne diskriminacije zena na HRT-u, gdje se zene mice s ekrana jer su eto, STARE. Njihovo iskustvo pismenost i uopce znanje, nemaju apsolutno nikakve vrijednosti u zemlji koja se pretendira nazivati europskom! Istovremeno, prosijedi, trbusasti i ostarjeli muskarci se nastavljaju sepuriti po ekranima, dakako u drustvu puno mladjih kolegica??!! To zorno pokazuje da se u Hrvatskoj zene dozivljava iskljucivo kroz seksualnost, mladost i ljepotu, nitko ne mari za druge, puno vaznije vrijednosti; osobito kad je u pitanju ozbiljno novinarstvo. Sramotno za nacionalnu televiziju kojoj je jedna od bitnih uloga, edukacija sirokog gledateljstva! Gospodji Sauchi bih najozbiljnije predlozila, ozbiljnu tuzbu, koju ce sigurno dobiti na sudu! I ne samo njoj, vec svim pametnim i profesionalnim zenama koje su uklonjene s ekrana jer su usle u nesto ozbiljniju zivotnu dob! Porucujem onima koji donose ovakve odluke da razmisle o gledateljima, koji su kad je u pitanju televizija, mahom stariji, emotivno i generacjjski vezani za svoje omiljene novinarke. Ovo nije pamflet protiv mladih lica, jer njih kroz koju godinu ceka ista sudbina. Na Zapadu su televizije pune zena u srednjim i vrlo ozbiljnim godinama, cak i 70-ima! Tretirani su s puno postovanja i ljubavi i mladje generacije od njih uce! Ali, ne u Hrvatskoj! Hrvatska ostaje zatucana, seksisticka i primitivna. Medju kanadskim Hrvatima je slicna situacija: neki ljudi su smatrali da bih ja trebala voditi lokalni prgram na hrvatskom jer je prilicno sramotno kako to izgleda i zvuci! Gospodin, koji je vlasnik licence i proizvodi program, a inace ima 85 godina, rekao je da sam ja stara i da zeli djevojke u dvadesetima! To sto ne govore hrvatski jezik i ne znaju se ponasati pred kamerama, nije toliko bitno. Inace, nisam bila pretjerano zainteresirana, jer su honorari vise nego bijedni i jadni. Televizijski posao medju Hrvatima ne kotira visoko bez obzira gdje zive.

Objavu dijeli Vlatka Pokos/Toronto/Canada (@vlatkapokos)

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP