Prati nas

Mozaik

Najtužniji odlasci

Umiranje od koronavirusa je samotno i nijemo. Bez držanja za ruku, bez posljednjih riječi

Kod mnogih članova obitelji ta zabrana opraštanja od umirućeg cijeloga života izaziva bol i osjećaj krivnje. Ako niste u posljednjim trenucima sa svojim članom obitelji, to se u našoj kulturi doživljava kao nepoštivanje obiteljskih obveza.

Moje Vrijeme

Objavljeno

|

screenshot: VOA

Smrt u izolaciji. Usamljena, nijema, digitalna. Zabrana opraštanja od umirućih u bolnicama i staračkim domovima mnoge članove obitelji dovodi do očaja. Oni se nadaju novim, ljudskijim pravilima, analizira stanje u Njemačkoj i velikom dijelu Europe Deutsche Welle.

“Poznajem mnoge ljude koji se nisu mogli oprostiti od preminulog oca ili majke”, rekao je nedavno Francesco Beschi, biskup iz Bergama, u intervjuu za njemački list Die Zeit.


Krajem ožujka on je na groblju u Bergamu molio za više od 1.800 umrlih i članove njihovih obitelji koji se nisu mogli oprostiti od svojih najmilijih. “One koji gledaju kako njihovi najdraži odjednom nestaju ne smijemo ostaviti same s njihovom boli”, upozorio je biskup.

Mobitel na lijesu

No baš to se događa. Tugovanje u doba korone od članova obitelji i umirućih zahtijeva ono nemoguće: oni se ne mogu i ne smiju oprostiti jedni od drugih. Ni u bolnicama niti u staračkim domovima. Posljednji izdisaj se registrira samo digitalno. Nitko umirućeg ne drži za ruku.

Izvještaj talijanske reporterke Francesce Borri, koja je 25. ožujka u zaštitnom odijelu posjetila odjel za intenzivnu njegu u poliklinici San Pietro, izazvao je jezu: “U Bergamu se umire usamljeno. I usamljeno se sahranjuje, dok svećenik blagoslivlja lijes na kojem leži mobitel kako bi obitelj mogla slušati”, napisala je reporterka u talijanskom listu Il Fatto quotidiano.

No to nije tako samo u Italiji. I u drugim zemljama pogođenima pandemijom, pa i u Njemačkoj, osobno opraštanje od umirućeg dopušteno je samo u izuzetnim slučajevima.

Osjećaj krivnje i bol

Ni na grobljima u kapelicama više nisu dopuštene mise. Posljednji ispraćaj pokojnika je moguć samo pod vedrim nebom, u nazočnosti maksimalno pet do 20 osoba, uključujući i pogrebnika, svećenika i one koji nose lijes. Na portalu njemačkog Saveza pogrebnika su navedena različita pravila za svaku njemačku saveznu pokrajinu.

Za članove obitelji koji se od pokojnika nisu mogli oprostiti ni u njegovim posljednjim trenucima u bolnici to je dodatni udarac. Jedan 86-godišnji glazbenik iz Hamburga, koji nije smio prisustvovati pogrebu svog brata, ima grižnju savjesti. “Svaki dan mislim da sam ipak trebao otići, unatoč tome što spadam u rizičnu skupinu”, rekao je za DW.

Nisu samo članovi obitelji ti koji se nadaju ublažavanju strogih pravila. “Mi se jako zalažemo za to da se dopuste posjeti u takvim slučajevima”, rekla je Mathilde Langendorf iz njemačkog Caritasa za DW. Ona dodaje da je tema praćenja ljudi u njihovim posljednjim trenucima života važna upravo za katoličke ustanove.

Video: Blagoslov lijesova u talijanskom Bergamu prije kremiranja

“Situacija je krajnje teška”

I Njemačko udruženje bolnica priznaje da je “situacija za mnoge pacijente i članove njihovih obitelji trenutačno, na žalost, krajnje teška”. Predstavnik udruženja kaže: “Većina bolnica sada znatno ograničava mogućnosti posjeta kako bi spriječile unošenje virusa.”

U Njemačkoj nema jedinstvenih pravila što se tiče posjeta u bolnicama i staračkim domovima. Većina ustanova ravna se prema preporuci Instituta Roberta Kocha. Dopuštenje za izuzetke se “od slučaja do slučaja” može zatražiti u zavodima za zdravstvo.

Kod mnogih članova obitelji ta zabrana opraštanja od umirućeg cijeloga života izaziva bol i osjećaj krivnje. “Ako niste u posljednjim trenucima sa svojim članom obitelji, to se u našoj kulturi doživljava kao nepoštivanje obiteljskih obveza”, smatra psiholog Javier Barbero, član španjolskog Društva za palijativnu medicinu.

Sućut preko Interneta

“Bez nazočnosti tijekom posljednjih trenutaka i obreda čini se kao da se ništa nije dogodilo. Dobiva se osjećaj nestvarnosti”, objasnio je Barbero u razgovoru za španjolski list El Pais. On je zajedno sa 60 psihologa i pojedinim pogrebnim poduzećima u Madridu organizirao podršku članovima obitelji umrlih tako što se na njihova pitanja, želje i strahove odgovara preko elektronske pošte.

U Italiji su se mnoge bolnice uključile u kampanju “Pravo na posljednji pozdrav”. Ta inicijativa Demokratske stranke (PD) prikuplja prijenosna računala koja u bolnicama dijeli umirućima kako bi se barem digitalno mogli oprostiti od svojih najmilijih.

Mathilde Langendorf iz njemačkog Caritasa zalaže se za to da se članovima obitelji barem omogući dolazak u bolnice i staračke domove u zaštitnoj odjeći. Ona priznaje da je to trenutačno teško ostvariti budući da zaštitne odjeće nema dovoljno čak ni za bolničko osoblje.

Pogreb s mikrofonom

U pogrebničkoj branši, koja je u Njemačkoj proglašena relevantnom za funkcioniranje čitavog sustava, pojedinci pokušavaju što velikodušnije tumačiti stroge propise. Tako korištenje uređaja za spuštanje lijesa u zemlju omogućava veći broj sudionika pogreba, budući da više nisu potrebni nosači lijesa.

“Na grobu se mogu postaviti mikrofoni kako bi se pogreb mogao pratiti i na udaljenosti od 600 metara”, priča jedan pogrebnik koji je želio ostati anoniman. Naime, nikome se ne zabranjuje da na većoj udaljenosti stoji negdje na groblju.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP