Prati nas

Nema predaje

razgovor s psihologinjom

Psihologinja Kaliterna-Lipovčan: ‘Svega ovoga ćemo se prisjećati s humorom’

Trajne psihičke posljedice na neke ljude ostave svakojake situacije, pa će možda i ova izolacija, ali takvih ljudi je vrlo malo. Nema razloga da se psihički stabilne osobe, kakva je većina, boje posljedica.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

Epidemija koronavirusa mnogima je prvo ovakvo iskustvo u životu, baš kao i dugotrajna izolacija u domovima. I dok nam se svima u početku činilo da ćemo lako preživjeti nekoliko dana zatvoreni u kući, kad su se dani pretvorili u tjedne, shvatili smo da nam izolacija teško pada. Lišeni naših uobičajenih navika, svih onih malih stvari koje prije nismo ni primjećivali – poput odlazaka na tržnicu, ispijanja kava po terasama ili posjećivanja prijatelja – našli smo se u neobičnoj situaciji iz koje bi mnogi mogli izići s posljedicama koje će još dugo osjećati.

O tome zašto nam izolacija teško pada, porazgovarali smo s našom poznatom psihologinjom Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.


Iako bi netko možda pomislio da neće imati nikakvih problema biti zatvoren u svojoj vlastitoj kući neko vrijeme, mnogima izolacija jako teško pada. Zašto je to tako?

Izolacija od ljudi inače teško pada, osim vrlo rijetkim ljudima koji vole i žele biti sami. Velika većina nas ostalih ne može živjeti bez kontakata s drugim ljudima, posebno bliskim osobama. Nije stoga neobično da su upravo socijalni kontakti i bliski odnosi s članovima obitelji, prijateljima, kolegama na poslu i poznanicima najvažniji preduvjet naše dobrobiti, sreće i životnog zadovoljstva.

No što je tu je, moramo se sada na neko vrijeme izolirati, ali to nipošto ne znači da se moramo i trebamo osjećati usamljeno. Biti sâm i biti usamljen dva su različita pojma. Ono od čega se trenutno moramo čuvati su samo fizički kontakti. Ako to tako shvatimo neće nam biti teško, jer kontakte s bliskim osobama možemo održavati na različite načine, posebno u današnje doba kada imamo na raspolaganju sve moguće elektroničke načine komuniciranja; od razgovora telefonom ili mobitelom do video-razgovora putem različitih aplikacija.

Koje su to najčešće smetnje koje se mogu javiti uslijed dugotrajnog boravka u kući?

Mislim da nema čestih i manje čestih smetnji, ljudi su različiti i različito se nose s problemima. Boravak u kući treba shvatiti kao nužnost i pokušati se prilagoditi. Fizička aktivnost je bitna, trebali bismo se prisiliti da nešto fizički radimo. Kao što vidimo kroz medije, većina sportaša nastavlja vježbati kod kuće. Ako već nismo za vježbanje možemo ovo vrijeme iskoristiti za čišćenje, sitne popravke, uređivanje balkona i slično. Ljudima koji se bave nekim hobijima ova izolacija sigurno lakše pada, jer imaju više vremena za ono čime se vole baviti.

Najgore što možemo učiniti je sjediti bespomoćno i čekati da se situacija sama riješi. Skloni smo druge ljude i vanjske okolnosti okrivljavati za svoje probleme, ali trebali bismo se sami uključiti u njihovo rješavanje, problemi ne postoje izvan nas. Ako se osjećamo usamljeni, nemojmo čekati da nas netko nazove, nazovimo mi i razgovarajmo međusobno o problemima. Sigurno će nam biti lakše kad shvatimo da i druge ljude muče iste brige, a možda dobijemo i pokoji koristan savjet kako iskoristiti vrijeme.

Ima li veze i to što zapravo nismo dobili neki rok koliko će to trajati?

Naravno da neizvjesnost ima veze s poteškoćama koje osjećamo. Bilo bi nam puno lakše kad bismo imali neki rok pa radili planove za dalje. Međutim, kao što vidimo roka nema – i na to se moramo prilagoditi. Ali jedno je sigurno, neće trajati vječno.

Ako nekoga baš jako muči ta neizvjesnost u budućnost, neka pokuša relativizirati vrijeme. Prisjetimo se npr. koliko dugo je nama ili nekom od naših bliskih ljudi trajao oporavak od neke bolesti,  ozljede, slomljenog zgloba – to zna trajati i po 6 mjeseci, godinu dana, pa i nekoliko godina. A sad kad pogledamo unatrag čini nam se da i nije bilo tako strašno.  Tako će nam se i ovaj period činiti ne baš tako tragičnim nakon što prođe. Što je par mjeseci u čitavom životu? Tek smo mjesec dana u prisilnoj izolaciji, moramo biti strpljivi.

Nemojmo se prepuštati crnim mislima i prognozama, ja već radim planove za ljeto i odlazak na jug, a ako mi se planovi izjalove – doći će valjda i ono ljeto nakon ovoga. U svakom slučaju, možemo se jedino nadati da neće dugo trajati i pokušati očuvati zrnce optimizma.

Može li dugotrajna izolacija ostaviti neke trajnije psihičke posljedice?

Trajne psihičke posljedice na neke ljude ostave svakojake situacije pa će možda i ova izolacija, ali takvih ljudi je vrlo malo. Nema razloga da se psihički stabilne osobe, kakva je većina, boje posljedica. Zaboravit ćemo ovaj period i još ga se prisjećati s humorom.

Moramo cijelo vrijeme imati na pameti da se radi samo o fizičkoj izolaciji, a da naše socijalne kontakte možemo održavati i dalje, čak možda i češće nego prije jer imamo više vremena. Možemo iskoristiti ovaj period pa nazvati sve prijatelje i poznanike koje nismo godinama čuli, možemo im pisati putem elektroničke pošte, možemo ih uključiti u neke društvene mreže, svašta možemo učiniti ako se postavimo aktivno, a ne pasivno prema trenutačnim problemima.

Koje su skupine ljudi najugroženije kad je u pitanju ovakvo prisilno osamljivanje?

Najugroženiji su siromašni ljudi i ljudi koji se osjećaju usamljeno (bez obzira da li žive sami ili ne). Ali oni su ugroženi i bez prisilnog osamljivanja. Odnedavno, ugroženi su i stanovnici Zagreba koji su pogođeni potresom. Potres je potencijalno opasniji od ove izolacije, jer je u mnoge građane Zagreba usadio strah i strepnju za život i mnogi će još dugo osjećati posljedice. Da ljude koji su nedavno ostali bez svojih domova pitate što misle o ovoj situaciji s izolacijom vjerojatno bi vam rekli da bi s veseljem bili izolirani u vlastitom domu! Tako da je sve to relativno, rekao bi narod – od dva zla biraj manje. Na žalost, nevolja ne bira, dogodi se.

Možemo li si nekako pomoći? Postoje li neke mentalne vježbe ili neki savjeti koji bi nam mogli olakšati?

Uvijek si možemo pomoći. I moramo. Najgore je očekivati pomoć od drugih i bespomoćno čekati. Mislim, kao prvo, da se ova situacija izolacije ne treba posebno isticati kao potencijalno opasna. Ništa nam se neće dogoditi od mjesec-dva-tri boravka u kući, ako situaciju shvatimo kao neizbježnu. Moramo se prisiliti prihvatiti neizbježno i prilagoditi se najbolje što umijemo, nema drugog rješenja. Moguće je izvući nebrojene savjete što i kako činiti, ali mislim da je najbolje da se svatko sam zapita kako da si pomogne, nekome odgovara imati red u danu, ustajati u određeno vrijeme, jesti u određeno vrijeme i slično, dok nekom drugom odgovara živjeti prema trenutnom raspoloženju.

Teško je davati univerzalne savjete kad su ljudi vrlo različiti. Ali ono što nam je svima zajedničko jest da smo svi u istoj situaciji, cijeli svijet, ne samo naš mali mikrokozmos. Cijeli svijet se bori s istim problemima i moramo izdržati. Poneki dan će nam biti lakše, poneki dan teže, ali mislim da će većina ljudi izaći iz ove prisilne izolacije bez ozbiljnijih problema i posljedica. Ako se prisjetimo svih vlastitih problema u životu koje smo prebrodili, pa je li moguće da je boravak u kući par tjedana ili mjeseci baš tako strašan?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Nema predaje

‘Kao da mi izmiče tlo pod nogama!’ Kako se othrvati stresu povezanim s koronavirusom

Osim epidemije koronavirusa, zadesila nas je još jedna – epidemija stresa. Malotko je ostao posve pribran i imun na novonastalu situaciju, a sva ta neizvjesnost u kojoj smo se naši, imala je utjecaja na naše psihičko zdravlje.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“U našem kućanstvu uvijek sam ja bila ta koja je smirivala stresnu situaciju: sve vezano uz posao, uz školu i obrazovanje djece, uz plaćanje računa… Muž i ja oboje radimo, dolazimo umorni kući, djeca su zahtjevna i naravno da je znalo doći do stresnih situacija i povišenih tonova. No dosad mi je uspijevalo nekako držati sve konce u rukama i vratiti sve na normalan, uobičajen kolosijek”, opisuje svoju situaciju gospođa Snježana (53) iz Zagreba.

“No onda je došla epidemija i iznenada sam se počela osjećati kao da mi izmiče tlo pod nogama. Ta neizvjesnost što donosi sutra, hoćemo li se razboliti i kad će sve završiti, pa onda smanjenje prihoda, pa škola od kuće (mlađi sin je još u srednjoj školi), pa rad od kuće… Iako se svi inače dobro slažemo, sad kad smo stalno bili zajedno, počeli smo se svađati oko sitnica, a ja više iznenada nisam imala enirgije niti ideje kako to zaustaviti”, govori dalje gospođa Snježana.


“Po prvi puta sam doista podlegla stresu, nisam više bila funkcionalna kao prije, a zbog toga me počela peći savjest jer mi se činilo da nisam svojoj obitelji onoliko korisna koliko bih trebala biti, i to baš sada kad sam im možda bila najpotrebnija. Počelo me živcirati i ono što me prije smirivalo ili uopće ne bih primijećivala. Poslije jedne dosta burne svađe, uvidjela sam da tako više ne ide. Nije me sram priznati da sam potražila pomoć. Nazvala sam psihologa. I to je bila dobra odluka. Nisam dobila sad neki savjet koji bih isti čas mogla primijeniti, ali sam ipak od stručne osobe čula par stvari koje su mi pomogle. Za početak, doznala sam da u ovome nisam sama, da se puno ljudi osjeća kao ja i da dosta ljudi traži pomoć. Ta spoznaja bila mi je utješna. I kasnije je bilo lakše. Sad na prvi znak da pucam po šavovima, zovem psihologa i ne dopuštam da se kaotično stanje u mojoj glavi razbukta”, kaže na kraju Snježana.

Što je stres, kako ga prepoznati i što učiniti?

Doista, ovakve priče u posljednje su vrijeme vrlo česte. Stres, na koji niti prije nismo bili posve imuni, sada je postao još intenzivniji s obzirom da nam je svima budućnost neizvjesnija. Ipak, neki se s pritiskom nose bolje, nego gore. Zašto je to tako, rekla nam je Andrea Vranić, izvanredna profesorica na Odsjeku za psihologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu i članica Zagrebačkog psihološkog društva.

Što je to stres?

O stresu govorimo kao o stanju narušene psihičke i tjelesne ravnoteže do kojeg dovodi osjećaj ugroženosti ili osobni doživljaj da se ne možemo suočiti sa zahtjevima okoline ili im se prilagoditi. Stres je univerzalno stanje, svi se možemo (ponekad) tako osjećati, a stres mogu izazvati različite individualne ili pak društvene okolnosti. Ključ je u subjektivnoj procjeni – razlikujemo se u onome kakvima procjenjujemo događaje oko nas. Nekima stres izazove gradski promet, drugima javni nastupi, trećima ispit. Što izaziva stres ovisi, kako o našim osobinama, tako i prošlim iskustvima.

Koji su to najčešći znakovi da smo pod prevelikim stresom, odnosno, koji bi bili znakovi da smo pred “pucanjem”, što bi se kolokvijalno reklo? Kad bi stvarno trebalo nešto poduzeti?

Stanje stresa prate tjelesne reakcije, npr. pojačan rad srca i pluća, povišen krvni tlak, povećana napetost mišića – kojima se organizam priprema za reakciju i zaštitu. Iz ove reakcije mogu proizaći i neki pozitivni ishodi; dakle, ne da “samo” preživimo, već i da postanemo otporniji na svakodnevne nedaće. No, ključna riječ je umjereno.

Naš organizam ne može dugotrajno podnositi povišenu razinu pobuđenosti pa tako nakon perioda odupiranja stresu dolazi do iscrpljenosti. I tada se javljaju teži tjelesni simptomi: kronični umor, poteškoće spavanja i nesanica, glavobolje, a zbog oslabljenog imuniteta organizam lakše pobolijeva.

Emocionalno se stres očituje kroz osjećaj tjeskobe i anksioznosti, potištenosti, straha, bijesa. U stanju stresa luče se povećane razine tzv. stres-hormona kortizola, ali i adrenalina (zbog trajne pripravnosti na reagiranje), koje dovode do biokemijske neravnoteže. Što to znači? Povećane razine hormona dovode do promjena u tijelu, pa tako i u mozgu, te u konačnici oslabljuju naše sposobnost koncentracije, potom organizacije, planiranja i donošenja odluka – drugim riječima, oslabljuju naše rezoniranje i razmišljanje.

Imajući to u vidu – da, posljednjih par mjeseci, ali i vrijeme koje nam tek dolazi, izuzetno su i bit će zahtjevni jako velikom broju ljudi. Onima sa starijim ili kronično bolesnim članovima obitelji, onima koji zbog npr. posla žive odvojeni od svojih obitelji, onima koji ne znaju što će biti s njihovim plaćama ili radnim mjestom, posebice u područjima rada najviše pogođenih mjerama suzbijanja pandemije. Tu najčešće spominjemo ugostiteljstvo, turizam, trgovinu, no ne zaboravimo kako su se ove mjere odrazile na poslove medicinskih djelatnika, učitelja i nastavnika te svih drugih službi i zaposlenja kojima je temelj rad s ljudima.

Osim formalnih promjena (npr. protokola zaprimanja u bolnice ili on-line nastave) mjere su mnogima donijele izostanak ili smanjenje uobičajenog kontakta, neverbalne komunikacije, osmijeha, zagrljaja. A ljudi su, prije svega, društvene životinje.

Možemo li si nekako pomoći?

Nažalost, ovdje je riječ o vanjskim stresorima, na koje ne možemo utjecati, kao što bi mogli na prebukiranje dogovorima (kojima smo  često skloni) ili zatrpavanje poslom (ako se sami njime natovarujemo). Drugim riječima, stresor je tu, čak i ostaje tu. Ono što ipak možemo je pokušati osnažiti organizam te mu barem tako slati poruku da se netko za nj brine.

U stresnim situacijama poželjno je pokušati zdravo se i uravnoteženo hraniti, redovitim obrocima, zdravim namirnicama, povrćem i voćem. Također, treba pokušati dovoljno i dobro spavati (možda uvođenjem higijene spavanja tako da se odlazi na spavanje u isto vrijeme, uz istu rutinu). Važno je pokušati se opustiti, koliko je to moguće. Uz prijatelje, knjigu, filmove.

Možda najvažnije je nikako ne zaboraviti fizičku aktivnost koja poboljšava raspoloženje povišenjem razine serotonina u mozgu za što je najbolja aerobna vježba, npr. hodanje, trčanje, bicikliranje ili plivanje. Posebnu korist vježbanje ima za izlučivanje endorfina (čiji naziv doslovno znači “vlastiti morfin”, odnosno morfij, sredstvo za ublažavanje boli koje tijelo samo proizvodi).  Fizička aktivnost je povezana s lučenjem više hormona (npr. hormon rasta, adrenalin, inzulin, testosteron i estrogen,…) koji pogoduju nizu važnih tjelesnih reakcija. Popis je dug pa izdvajam samo neke (osnaživanje mišićnog tonusa, ubrzavanje bazalnog metabolizma, razgradnja masti).

No, da ne bude zabune – promijeniti navike nije jednostavno niti u najpovoljnijim okolnostima. Lako je iz udobnih cipela nabrojati što bi ljudi trebali raditi kako bi si pomogli. Kada je to lako, ljudi to čine i sami, spontano. Boriti se u bremenita vremena, kada se treba starati za obitelj, kad ne možemo zaspati jer ne znamo otkud nam novci za bolju i zdraviju prehranu, je izuzetno teško.

Mogu li se građani nekome obratiti za pomoć? Imate li možda podatak, jesu li ljudi u ovom razdoblju više tražili psihološku pomoć?

Dobra vijest je da za to postoje obučeni saveznici – psiholozi, psihoterapeuti – koji mogu saslušati, umiriti, dodati neke druge naočale i perspektivu gledanja na probleme i, što je najvažnije, biti tu.

Tijekom proteklog razdoblja veći je broj sugrađana prepoznao ovu potrebu i zatražio psihološku pomoć, u vidu poziva na telefone za psihološku pomoć dostupne u svim županijama, ali i mnogim nevladinim organizacijama čiji su stručnjaci bili često dostupni za savjetovanje 0-24. U ranijim mjesecima su psihološke savjetodavne službe, odnosno odlasci psihologu bili onemogućeni zbog “zatvaranja”, no to je sada i te kako opcija. Ne samo opcija, mnogima je izuzetno potrebno.

Otvoreni telefoni za psihološku pomoć građanima

Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” otvorio je osam telefonskih linija na koje mogu zvati građani iz cijele Hrvatske.
Svaki dan od 8 do 22 sata bit će im pružena psihološka pomoć u  situaciji vezano uz dvije paralelne krize, koronavirus i potres u Zagrebu.

Telefoni: 01 6468 334, 01 6468 335, 01 6468 337, 01 6468 338, 01 2991 356, 01 4696 276, 01 4696 107, 01 4696 297.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP