Prati nas

Nema predaje

razgovor s psihologinjom

Psihologinja Kaliterna-Lipovčan: ‘Svega ovoga ćemo se prisjećati s humorom’

Trajne psihičke posljedice na neke ljude ostave svakojake situacije, pa će možda i ova izolacija, ali takvih ljudi je vrlo malo. Nema razloga da se psihički stabilne osobe, kakva je većina, boje posljedica.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

Epidemija koronavirusa mnogima je prvo ovakvo iskustvo u životu, baš kao i dugotrajna izolacija u domovima. I dok nam se svima u početku činilo da ćemo lako preživjeti nekoliko dana zatvoreni u kući, kad su se dani pretvorili u tjedne, shvatili smo da nam izolacija teško pada. Lišeni naših uobičajenih navika, svih onih malih stvari koje prije nismo ni primjećivali – poput odlazaka na tržnicu, ispijanja kava po terasama ili posjećivanja prijatelja – našli smo se u neobičnoj situaciji iz koje bi mnogi mogli izići s posljedicama koje će još dugo osjećati.

O tome zašto nam izolacija teško pada, porazgovarali smo s našom poznatom psihologinjom Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.


Iako bi netko možda pomislio da neće imati nikakvih problema biti zatvoren u svojoj vlastitoj kući neko vrijeme, mnogima izolacija jako teško pada. Zašto je to tako?

Izolacija od ljudi inače teško pada, osim vrlo rijetkim ljudima koji vole i žele biti sami. Velika većina nas ostalih ne može živjeti bez kontakata s drugim ljudima, posebno bliskim osobama. Nije stoga neobično da su upravo socijalni kontakti i bliski odnosi s članovima obitelji, prijateljima, kolegama na poslu i poznanicima najvažniji preduvjet naše dobrobiti, sreće i životnog zadovoljstva.

No što je tu je, moramo se sada na neko vrijeme izolirati, ali to nipošto ne znači da se moramo i trebamo osjećati usamljeno. Biti sâm i biti usamljen dva su različita pojma. Ono od čega se trenutno moramo čuvati su samo fizički kontakti. Ako to tako shvatimo neće nam biti teško, jer kontakte s bliskim osobama možemo održavati na različite načine, posebno u današnje doba kada imamo na raspolaganju sve moguće elektroničke načine komuniciranja; od razgovora telefonom ili mobitelom do video-razgovora putem različitih aplikacija.

Koje su to najčešće smetnje koje se mogu javiti uslijed dugotrajnog boravka u kući?

Mislim da nema čestih i manje čestih smetnji, ljudi su različiti i različito se nose s problemima. Boravak u kući treba shvatiti kao nužnost i pokušati se prilagoditi. Fizička aktivnost je bitna, trebali bismo se prisiliti da nešto fizički radimo. Kao što vidimo kroz medije, većina sportaša nastavlja vježbati kod kuće. Ako već nismo za vježbanje možemo ovo vrijeme iskoristiti za čišćenje, sitne popravke, uređivanje balkona i slično. Ljudima koji se bave nekim hobijima ova izolacija sigurno lakše pada, jer imaju više vremena za ono čime se vole baviti.

Najgore što možemo učiniti je sjediti bespomoćno i čekati da se situacija sama riješi. Skloni smo druge ljude i vanjske okolnosti okrivljavati za svoje probleme, ali trebali bismo se sami uključiti u njihovo rješavanje, problemi ne postoje izvan nas. Ako se osjećamo usamljeni, nemojmo čekati da nas netko nazove, nazovimo mi i razgovarajmo međusobno o problemima. Sigurno će nam biti lakše kad shvatimo da i druge ljude muče iste brige, a možda dobijemo i pokoji koristan savjet kako iskoristiti vrijeme.

Ima li veze i to što zapravo nismo dobili neki rok koliko će to trajati?

Naravno da neizvjesnost ima veze s poteškoćama koje osjećamo. Bilo bi nam puno lakše kad bismo imali neki rok pa radili planove za dalje. Međutim, kao što vidimo roka nema – i na to se moramo prilagoditi. Ali jedno je sigurno, neće trajati vječno.

Ako nekoga baš jako muči ta neizvjesnost u budućnost, neka pokuša relativizirati vrijeme. Prisjetimo se npr. koliko dugo je nama ili nekom od naših bliskih ljudi trajao oporavak od neke bolesti,  ozljede, slomljenog zgloba – to zna trajati i po 6 mjeseci, godinu dana, pa i nekoliko godina. A sad kad pogledamo unatrag čini nam se da i nije bilo tako strašno.  Tako će nam se i ovaj period činiti ne baš tako tragičnim nakon što prođe. Što je par mjeseci u čitavom životu? Tek smo mjesec dana u prisilnoj izolaciji, moramo biti strpljivi.

Nemojmo se prepuštati crnim mislima i prognozama, ja već radim planove za ljeto i odlazak na jug, a ako mi se planovi izjalove – doći će valjda i ono ljeto nakon ovoga. U svakom slučaju, možemo se jedino nadati da neće dugo trajati i pokušati očuvati zrnce optimizma.

Može li dugotrajna izolacija ostaviti neke trajnije psihičke posljedice?

Trajne psihičke posljedice na neke ljude ostave svakojake situacije pa će možda i ova izolacija, ali takvih ljudi je vrlo malo. Nema razloga da se psihički stabilne osobe, kakva je većina, boje posljedica. Zaboravit ćemo ovaj period i još ga se prisjećati s humorom.

Moramo cijelo vrijeme imati na pameti da se radi samo o fizičkoj izolaciji, a da naše socijalne kontakte možemo održavati i dalje, čak možda i češće nego prije jer imamo više vremena. Možemo iskoristiti ovaj period pa nazvati sve prijatelje i poznanike koje nismo godinama čuli, možemo im pisati putem elektroničke pošte, možemo ih uključiti u neke društvene mreže, svašta možemo učiniti ako se postavimo aktivno, a ne pasivno prema trenutačnim problemima.

Koje su skupine ljudi najugroženije kad je u pitanju ovakvo prisilno osamljivanje?

Najugroženiji su siromašni ljudi i ljudi koji se osjećaju usamljeno (bez obzira da li žive sami ili ne). Ali oni su ugroženi i bez prisilnog osamljivanja. Odnedavno, ugroženi su i stanovnici Zagreba koji su pogođeni potresom. Potres je potencijalno opasniji od ove izolacije, jer je u mnoge građane Zagreba usadio strah i strepnju za život i mnogi će još dugo osjećati posljedice. Da ljude koji su nedavno ostali bez svojih domova pitate što misle o ovoj situaciji s izolacijom vjerojatno bi vam rekli da bi s veseljem bili izolirani u vlastitom domu! Tako da je sve to relativno, rekao bi narod – od dva zla biraj manje. Na žalost, nevolja ne bira, dogodi se.

Možemo li si nekako pomoći? Postoje li neke mentalne vježbe ili neki savjeti koji bi nam mogli olakšati?

Uvijek si možemo pomoći. I moramo. Najgore je očekivati pomoć od drugih i bespomoćno čekati. Mislim, kao prvo, da se ova situacija izolacije ne treba posebno isticati kao potencijalno opasna. Ništa nam se neće dogoditi od mjesec-dva-tri boravka u kući, ako situaciju shvatimo kao neizbježnu. Moramo se prisiliti prihvatiti neizbježno i prilagoditi se najbolje što umijemo, nema drugog rješenja. Moguće je izvući nebrojene savjete što i kako činiti, ali mislim da je najbolje da se svatko sam zapita kako da si pomogne, nekome odgovara imati red u danu, ustajati u određeno vrijeme, jesti u određeno vrijeme i slično, dok nekom drugom odgovara živjeti prema trenutnom raspoloženju.

Teško je davati univerzalne savjete kad su ljudi vrlo različiti. Ali ono što nam je svima zajedničko jest da smo svi u istoj situaciji, cijeli svijet, ne samo naš mali mikrokozmos. Cijeli svijet se bori s istim problemima i moramo izdržati. Poneki dan će nam biti lakše, poneki dan teže, ali mislim da će većina ljudi izaći iz ove prisilne izolacije bez ozbiljnijih problema i posljedica. Ako se prisjetimo svih vlastitih problema u životu koje smo prebrodili, pa je li moguće da je boravak u kući par tjedana ili mjeseci baš tako strašan?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Uspoređivati koronavirus i prometne nesreće jednostavno je glupo i opasno

Čak i da se te stvari mogu izjednačavati, što biste učinili da se suočite s mogućnošću da svaki stoti građanin u idućih dva mjeseca pogine u prometnoj nesreći?

Siniša Bogdanić

Objavljeno

|

“I od prometnih nesreća pogibaju ljudi pa nikome nije palo na pamet zabranjivati cestovni promet ili proglašavati karantenu zbog toga.” Ovo je teza koju često čujemo od koronaskeptika, a nažalost posljednjih dana koriste je i neki novinari u tekstovima kojima žele argumentirati potrebu vraćanja gospodarskog života u normalno stanje.

Potrebu za oživljavanjem gospodarstva razumijemo i podupiremo, no usporedba koronavirusa i prometnih nesreća jednostavno nije ispravna. Zato što su prometne nesreće više-manje ograničene na pojedine skupine u prometu i poznata konstanta. Zapravo, zbog ulaganja država u infrastrukturu i proizvođača automobila u sigurnost vozila, broj prometnih nesreća pada.


Stoga im je neinteligentno suprotstavljati koronavirus koji je nepoznat i ne znamo gdje su njegove granice. Ali znamo da je opasan te da broj zaraženih i mrtvih u društvima koja su zakašnjela s protuepidemijskim mjerama eksponencijalno raste.

Uz to, uobičajene prometne nesreće nigdje na svijetu nisu srušile zdravstvene sustave, prisilile liječnike da trijažiraju pacijente prema “biološkoj dobi” i poštuju protokole prema kojima (kronološki) starijim pacijentima treba dati morfij koji će ubrzati njihov odlazak, umjesto kisika koji će im produžiti život.

Uobičajene prometne nesreće nisu sagradile nova groblja, a nisu ni podigle smrtnost u gradovima, regijama, državama više od nekoliko puta. Samo u ožujku, broj smrtnih slučajeva u usporedbi s periodom od 2015. do 2019. godine skočio je za 568 posto u talijanskoj provinciji Bergamo, 391 posto u provinciji Cremona i 370 posto u provinciji Lodi.

I dok COVID-19 prate brojne nepoznanice, za prometne nesreće apsolutno sigurno možemo reći da se ne šire običnim društvenim kontaktom, disanjem ili kašljanjem. Još nije zabilježen smrtonosni prijenos lančanog sudara ili podlijetanja pod kamion s pacijenta na medicinsku sestru ili liječnika.

Usporedbom prometne nesreće i koronavirusa čini se logička zabluda lažnog izjednačavanja koja ne može uroditi ispravnim zaključivanjem. Čak i da se te stvari mogu izjednačavati, što biste učinili da se suočite s mogućnošću da svaki stoti građanin u idućih dva mjeseca pogine u prometnoj nesreći? Ili čak manje, recimo “samo” 20.000 njih. Među njima bi vjerojatno bio vaš prijatelj, dijete ili blagajnica iz lokalnog dućana.

Nadamo se da biste povikali: “Dovraga, zatvorite ceste dok ne pronađemo neko rješenje!”

Za one koji žele znati više

Prema Statističkom pregledu Ministarstva unutarnjih poslova u Hrvatskoj je tijekom prošle godine u prometu poginulo 297 osoba. Čak 110 osoba poginulo je uslijed slijetanja vozila s ceste. U sudarima su poginule 94 osobe. Kao crni rekord u prometu uzima se 1979. godina kada je poginulo čak 1.605 ljudi. 1990. godine poginulo je 1.360. sudionika prometa.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od posljedica zaraze COVID-19 u 71 dan od registracije prve infekcije, usprkos strogim mjerama, umrle su 83 osobe.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP