Prati nas

Nema predaje

razgovor s psihologinjom

Psihologinja Kaliterna-Lipovčan: ‘Svega ovoga ćemo se prisjećati s humorom’

Trajne psihičke posljedice na neke ljude ostave svakojake situacije, pa će možda i ova izolacija, ali takvih ljudi je vrlo malo. Nema razloga da se psihički stabilne osobe, kakva je većina, boje posljedica.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Ljiljana Kaliterna-Lipovčan (foto: Silvija Novak)

Epidemija koronavirusa mnogima je prvo ovakvo iskustvo u životu, baš kao i dugotrajna izolacija u domovima. I dok nam se svima u početku činilo da ćemo lako preživjeti nekoliko dana zatvoreni u kući, kad su se dani pretvorili u tjedne, shvatili smo da nam izolacija teško pada. Lišeni naših uobičajenih navika, svih onih malih stvari koje prije nismo ni primjećivali – poput odlazaka na tržnicu, ispijanja kava po terasama ili posjećivanja prijatelja – našli smo se u neobičnoj situaciji iz koje bi mnogi mogli izići s posljedicama koje će još dugo osjećati.

O tome zašto nam izolacija teško pada, porazgovarali smo s našom poznatom psihologinjom Ljiljanom Kaliterna-Lipovčan s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.


Iako bi netko možda pomislio da neće imati nikakvih problema biti zatvoren u svojoj vlastitoj kući neko vrijeme, mnogima izolacija jako teško pada. Zašto je to tako?

Izolacija od ljudi inače teško pada, osim vrlo rijetkim ljudima koji vole i žele biti sami. Velika većina nas ostalih ne može živjeti bez kontakata s drugim ljudima, posebno bliskim osobama. Nije stoga neobično da su upravo socijalni kontakti i bliski odnosi s članovima obitelji, prijateljima, kolegama na poslu i poznanicima najvažniji preduvjet naše dobrobiti, sreće i životnog zadovoljstva.

No što je tu je, moramo se sada na neko vrijeme izolirati, ali to nipošto ne znači da se moramo i trebamo osjećati usamljeno. Biti sâm i biti usamljen dva su različita pojma. Ono od čega se trenutno moramo čuvati su samo fizički kontakti. Ako to tako shvatimo neće nam biti teško, jer kontakte s bliskim osobama možemo održavati na različite načine, posebno u današnje doba kada imamo na raspolaganju sve moguće elektroničke načine komuniciranja; od razgovora telefonom ili mobitelom do video-razgovora putem različitih aplikacija.

Koje su to najčešće smetnje koje se mogu javiti uslijed dugotrajnog boravka u kući?

Mislim da nema čestih i manje čestih smetnji, ljudi su različiti i različito se nose s problemima. Boravak u kući treba shvatiti kao nužnost i pokušati se prilagoditi. Fizička aktivnost je bitna, trebali bismo se prisiliti da nešto fizički radimo. Kao što vidimo kroz medije, većina sportaša nastavlja vježbati kod kuće. Ako već nismo za vježbanje možemo ovo vrijeme iskoristiti za čišćenje, sitne popravke, uređivanje balkona i slično. Ljudima koji se bave nekim hobijima ova izolacija sigurno lakše pada, jer imaju više vremena za ono čime se vole baviti.

Najgore što možemo učiniti je sjediti bespomoćno i čekati da se situacija sama riješi. Skloni smo druge ljude i vanjske okolnosti okrivljavati za svoje probleme, ali trebali bismo se sami uključiti u njihovo rješavanje, problemi ne postoje izvan nas. Ako se osjećamo usamljeni, nemojmo čekati da nas netko nazove, nazovimo mi i razgovarajmo međusobno o problemima. Sigurno će nam biti lakše kad shvatimo da i druge ljude muče iste brige, a možda dobijemo i pokoji koristan savjet kako iskoristiti vrijeme.

Ima li veze i to što zapravo nismo dobili neki rok koliko će to trajati?

Naravno da neizvjesnost ima veze s poteškoćama koje osjećamo. Bilo bi nam puno lakše kad bismo imali neki rok pa radili planove za dalje. Međutim, kao što vidimo roka nema – i na to se moramo prilagoditi. Ali jedno je sigurno, neće trajati vječno.

Ako nekoga baš jako muči ta neizvjesnost u budućnost, neka pokuša relativizirati vrijeme. Prisjetimo se npr. koliko dugo je nama ili nekom od naših bliskih ljudi trajao oporavak od neke bolesti,  ozljede, slomljenog zgloba – to zna trajati i po 6 mjeseci, godinu dana, pa i nekoliko godina. A sad kad pogledamo unatrag čini nam se da i nije bilo tako strašno.  Tako će nam se i ovaj period činiti ne baš tako tragičnim nakon što prođe. Što je par mjeseci u čitavom životu? Tek smo mjesec dana u prisilnoj izolaciji, moramo biti strpljivi.

Nemojmo se prepuštati crnim mislima i prognozama, ja već radim planove za ljeto i odlazak na jug, a ako mi se planovi izjalove – doći će valjda i ono ljeto nakon ovoga. U svakom slučaju, možemo se jedino nadati da neće dugo trajati i pokušati očuvati zrnce optimizma.

Može li dugotrajna izolacija ostaviti neke trajnije psihičke posljedice?

Trajne psihičke posljedice na neke ljude ostave svakojake situacije pa će možda i ova izolacija, ali takvih ljudi je vrlo malo. Nema razloga da se psihički stabilne osobe, kakva je većina, boje posljedica. Zaboravit ćemo ovaj period i još ga se prisjećati s humorom.

Moramo cijelo vrijeme imati na pameti da se radi samo o fizičkoj izolaciji, a da naše socijalne kontakte možemo održavati i dalje, čak možda i češće nego prije jer imamo više vremena. Možemo iskoristiti ovaj period pa nazvati sve prijatelje i poznanike koje nismo godinama čuli, možemo im pisati putem elektroničke pošte, možemo ih uključiti u neke društvene mreže, svašta možemo učiniti ako se postavimo aktivno, a ne pasivno prema trenutačnim problemima.

Koje su skupine ljudi najugroženije kad je u pitanju ovakvo prisilno osamljivanje?

Najugroženiji su siromašni ljudi i ljudi koji se osjećaju usamljeno (bez obzira da li žive sami ili ne). Ali oni su ugroženi i bez prisilnog osamljivanja. Odnedavno, ugroženi su i stanovnici Zagreba koji su pogođeni potresom. Potres je potencijalno opasniji od ove izolacije, jer je u mnoge građane Zagreba usadio strah i strepnju za život i mnogi će još dugo osjećati posljedice. Da ljude koji su nedavno ostali bez svojih domova pitate što misle o ovoj situaciji s izolacijom vjerojatno bi vam rekli da bi s veseljem bili izolirani u vlastitom domu! Tako da je sve to relativno, rekao bi narod – od dva zla biraj manje. Na žalost, nevolja ne bira, dogodi se.

Možemo li si nekako pomoći? Postoje li neke mentalne vježbe ili neki savjeti koji bi nam mogli olakšati?

Uvijek si možemo pomoći. I moramo. Najgore je očekivati pomoć od drugih i bespomoćno čekati. Mislim, kao prvo, da se ova situacija izolacije ne treba posebno isticati kao potencijalno opasna. Ništa nam se neće dogoditi od mjesec-dva-tri boravka u kući, ako situaciju shvatimo kao neizbježnu. Moramo se prisiliti prihvatiti neizbježno i prilagoditi se najbolje što umijemo, nema drugog rješenja. Moguće je izvući nebrojene savjete što i kako činiti, ali mislim da je najbolje da se svatko sam zapita kako da si pomogne, nekome odgovara imati red u danu, ustajati u određeno vrijeme, jesti u određeno vrijeme i slično, dok nekom drugom odgovara živjeti prema trenutnom raspoloženju.

Teško je davati univerzalne savjete kad su ljudi vrlo različiti. Ali ono što nam je svima zajedničko jest da smo svi u istoj situaciji, cijeli svijet, ne samo naš mali mikrokozmos. Cijeli svijet se bori s istim problemima i moramo izdržati. Poneki dan će nam biti lakše, poneki dan teže, ali mislim da će većina ljudi izaći iz ove prisilne izolacije bez ozbiljnijih problema i posljedica. Ako se prisjetimo svih vlastitih problema u životu koje smo prebrodili, pa je li moguće da je boravak u kući par tjedana ili mjeseci baš tako strašan?

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Mozaik

Urbani vrtovi sve su popularniji: ‘Zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?’

Komad obradive zemlje na gradskim područjima nikada nije bio toliko na cijeni koliko sada u jeku koronakrize. Istražili smo koliko po Hrvatskoj ima urbanih vrtova, što se u njima sadi i isplati li se baviti se poljoprivredom u gradskim sredinama.

Silvija Novak

Objavljeno

|

“Kad sam se ja ’65. godine doselila u Zagreb, bila sam sretna što sam se riješila i zemlje i plijevljenja i svog tog rada u polju. Beton, tramvaji, grad općenito, savršeno su mi odgovarali i nisam mogla ni zamisliti da će čeprkanje po vrtu opet postati poželjno i moderno”, kaže nam gospođa Mirjana dok gleda vrt s povrćem koji je niknuo na javnoj površini u zagrebačkoj četvrti Prečko.

Doista, kad je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata počeo novi val doseljavanja stanovništva u gradove, mnogi su bili sretni što su ruralno okruženje zamijenili urbanim i tako se riješili poljoprivrede i rada na zemlji. Malotko je tada mogao pretpostaviti da će ponovno doći vrijeme kad će vlastiti vrt i vlastita uzgojena hrana postati pravi luksuz, a rad na zemlji prijeko potreban odmor od stresa urbanog života.


Prvi pokušaji uzgoja voća i povrća u gradovima još tamo sedamdesetih i osamdesetih godina nisu doživjeli opće prihvaćanje jer je bilo onih koji su smatrali da gredicama mrkve i kupusa nikako nije mjesto u središtu velikog grada. No financijski razlozi natjerali su sve one građane s imalo povrtlarskog duha da pokušaju uzgojiti vlastitu hranu na ono malo obradive zemlje koja im je bila dostupna između blokova betona.

Danas, u jeku koronakrize, svak onaj kojemu je dostupan barem jedan četvorni metar obradive površine ili balkon na koji se mogu smjestiti tegle s biljkama, smatra se pravim srećkovićem jer sve više ljudi shvaća da uzgoj vlastite hrane ima itekako mnogo prednosti.

Sve više to uviđaju i gradske vlasti koje svima onima koji nemaju vlastiti komad zemlje ili dovoljno velik balkon ili terasu,  omogućuju vrlo povoljan ili čak posve besplatan najam gradskih površina prenamijenjenih u urbane vrtove. Od Pule, preko Varaždina i Zagreba, pa do Osijeka, sve je više gradskih vrtova koji snažan procvat doživljavaju upravo tijekom pandemije koronavirusa.

Pula, Varaždin, Osijek, Zagreb…

Urbani vrtovi na području Pule tradicija su koja se njeguje već desetljećima, a trenutno je na području tog grada čak 150 tisuća četvornih metara površine namijenjene upravo toj svrsi, a svi zainteresirani mogu se javiti Udruzi Zelena Istra.

Grad Osijek svojim je stanovnicima pilot projektom Urbani vrtovi Osijek osigurao oko 11 tisuća četvornih metara prostora podijeljenoga u 180 vrtnih parcela veličine oko 50 četvornih metara.

U Zagrebu ima čak 13 gradskih vrtova u kojima su parcele veličine od 40 do 50 četvornih metara, a broj njihovih korisnika popeo se na više od 1500. Gdje se vrtovi nalaze, kolike su im površine i kako doći do svog komada zemlje, možete se informirati na ovom linku.

U Varaždinu su gradski vrtovi ukupne površine oko 6000 kvadrata preko Udruge Gredica organizirani na području gradskih četvrti Banfica i Biškupec, a upravo onamo smo se uputili kako bismo doznali kako doći do svog komada gradskog vrta, koliko se zapravo hrane može uzgojiti u jednom takvom vrtu te koliko je potrebno ulaganja i posla.

Počelo je na balkonu…

“Ovo mi je prvi pošteni vrt, što bi se reklo. Do sad je sve to bilo samo na balkonu. Počelo je tako da sam prije dvije godine počela peći vlastiti kruh. Iako nisam ni vegetarijanka ni veganka, primijetila sam da mi paše zdravija, organski uzgojena hrana i odlučila sam imati svoj vrt. No balkon mi je nakon nekog vremena postao premali, a u gradu su rekli da postoji opcija da imamo gradske vrtove i da se svi koji smo zainteresirani javimo u Udrugu Gredica. Preko njih sam dobila parcelicu od 60 kvadrata”, govori nam gospođa Irina Helga Breskvar iz Varaždina kojoj je pošlo za rukom postati urbanom vrtlarkom. Prvi urbani vrtovi u Varaždinu, kaže, pojavili su se prije šest ili sedam godina.

“Već sam prije čula za to, ali nekako mi je to prošlo kroz uho pa sam se priključila dosta kasno. Ove godine je Udruga od grada dobila još jednu veliku površinu koju su podijelili na 60 parcela i tko je htio, mogao se javiti i dobiti svoj komad vrta za 150 kuna godišnje. Što se opreme tiče, dobili smo navodnjavanje, a trenutno tražimo sponzora koji bi nam napravio drvenu kućicu u kojoj bi mogli ostavljati alat i da si to malo ogradimo tako da nam to, ne daj Bože, netko ne pokrade. Nažalost, ima svega no mi se nadamo da ipak neće doći do neke krađe ili devastacije.”

Uzgaja se samo eko, a u radnim akcijama svi sudjeluju

U vrtovima se može naći doista svega. Vlasnici parcela ponekad ni sami ne znaju što su sve posadili.

“Posadila sam – svega! Ja inače radim na tržnici i dobila sam razne flance tako da kad sam posadila nisam točno ni znala što sam sve posadila. Rekli su mi ljudi da posadim i da ću vidjeti što je kad naraste”, prepričava nam dalje uz smijeh gospođa Breskvar i dodaje kako su svi proizvodi ekološki.

“Da, ti naši vrtovi su eko to znači da nema špricanja s umjetnim sredstvima već samo s prirodnim. Znači razna ulja, prašak za pecivo, soda bikarbona… Protiv puževa se borimo ljuskama jajeta i takvim stvarima. No kad vi vidite kako to izgleda kad izađe van, kako je to zdravo i ukusno, kad vidite da sve ima drugačiji tek nego ono kupljeno u dućanu… Moj paradajz miriši – time sam vam sve rekla!” No rad u polju ima još jednu vrlo pozitivnu stranu.

“To malo kopanja i  plijevljenja… Vi time izbacite svu negativnu energiju, sve frustracije koje su se nakupile toga dana ostavite iza sebe na vrtu. Evo, zadnje mi je nikla korabica i to mi je prva koraba u životu. Kad vi vidite kako od te stabljičice širine 2-3 milimetra izraste biljka i kad to pratite svaki dan i divite se tome kako to raste. Vi se jednostavno zaljubite. Vi tu biljku pratite, njegujete ju, brišete s nje lisne uši, to je nešto nevjerojatno. I na kraju kad znate što ćete pojesti, da će to biti zdravo i ukusno. Ne bude vam ništa teško”, priča nam gospođa Breskvar.

foto: Markus Spiske/ Unsplash

“Zvuči li vam 50 kila krumpira dobro?”

“To je zapravo gradska površina, nekih 6000 kvadrata je grad dao na korištenje Udruzi Gredica na pet godina. Oni su onda na svojim internet stranicama objavili da dijele 60 parcela i da se može javiti tko želi. Nije bilo nikakvog natječaja jer je parcela u početku bilo više nego zainteresiranih pa dugo vremena nisu sve parcelice niti bile podijeljene”, kaže gospođa Breskvar.

“Sada su ipak sve parcele dobile svoje privremene vlasnike tako da slobodnih vrtova više nema, ali uvijek možete pitati je li netko u međuvremenu odustao pa možete uzeti njegovu parcelu. Jedini je uvjet da je eko proizvodnja i kad su neke zajedničke radne akcije, svi moramo sudjelovati. Recimo, čistili smo područje koje je bilo pod ambrozijom, radili zajednički put i parkiralište, onda smo napravili malo prostora gdje ćemo staviti zajedničku klupu, pokušat ćemo nabaviti i nekakvu alatnicu, stavit ćemo i ljuljačku jer dolazi puno djece s roditeljima i tako. Time smo napravili dobro djelo i za nas i za zajednicu. Zapravo je to jedno lijepo druženje. Izmjenjuju se iskustva i znanja kako se postaviti prema određenoj biljci i kako je njegovati i slično. Onda imamo jednu zajedničku kutiju u koju svatko može staviti nešto što mu je viška. Neko, recimo, napiše poruku: ‘Evo ostavio sam grašak, slobodno si uzmite’. Ili rukavice. Dijelimo i kante i slične stvari. Rode se tu i jako lijepa prijateljstva”, nastavlja ova urbana vrtlarica.

Na kraju nas je zanimalo isplati si se sve to skupa i ima li jedna takva urbana parcela kakvog utjecaja na kućni budžet?

“Recite, zvuči li vam dobro 50 kila krumpira?” odgovora nam uz osmijeh gospođa Breskvar pa nastavlja: “Evo ja upravo sada čekam mladi krumpir. Salatu već čekam treću turu, dobro mi uspijeva i češnjak. Pa kila češnjaka vam je 40 kuna, tako da ako dobijem dvije-tri kile češnjaka to je odlično. Ovo je dobro i financijski, a i zdravo je. Najveći trošak su vam same biljčice, ali često se to i dijeli. Možete i doma sami zasijati pa vas onda flanci ne koštaju toliko. Financijski se svakako isplati.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP