Prati nas

Zdravlje

mentalno zdravlje

Duševno zdravlje u doba korone; narcističko negiranje pandemije i usamljenost starijih

Pandemija koja ne posustaje mnogima je teško podnošljiva. Svakodnevna zatrpanost informacijama, dezinformacijama, ali i egzistencijalna neizvjesnost, uzeli su danak u psihičkom i mentalnom zdravlju.

Silvija Novak

Objavljeno

|

screenshot

Iza Marije (55) je još jedna neprospavana noć. Navečer još nekako i zaspi, ali se skoro svaku noć budi morena brigama i onda ne može usnuti sve do jutra. Ustaje iz kreveta tako premorena, vuče se kroz dan do večeri i onda kreće sve ispočetka.

Marija je sezonska radnica u turizmu i već godinama četiri mjeseca godišnje provede radeći kao sobarica u hotelima na jadranskoj obali. No ove godine, nisu je zvali. Koronavirus je stopirao turizam, pa je stoga bez prihoda ostalo mnogo sezonskih turističkih radnika. I Marija među njima.


Marijin suprug Tomo (58) zaposlen je u građevini i on ima nešto posla, no i to je mršavo u usporedbi s prošlom godinom. Samo od njegovih primanja, ne mogu preživjeti. Dvoje djece im je na fakultetu tako da još ne rade i ne mogu pomoći roditeljima. Marija je ove godine nešto radila u poljoprivredi kao nadničarka i oko svoje kuće u Daruvaru posadila je vrt. No to sve skupa dovoljno je tek za puko preživljavanje.

“Tek tako da ne umremo od gladi”, kaže Marija i otkriva još jedan dodatni strah: “Sad će opet krenuti ovrhe, a mi smo tijekom ove godine počeli kasniti sa svim računima. Kad se sjetim toga, oblije me hladan znoj.”

Vijesti više ne gleda. Kaže kako to više ne može podnijeti, iako do nje uvijek nekako dođe podatak o broju novozaraženih. Često je tužna, zabrinuta, tjeskobna. Ponekad osjeća lupanje srca, skoči joj tlak, boji se da će se razboljeti od stresa. A kraja svega ovoga još nema na vidiku.

kako pobijediti umor u menopauzi??
foto: BigStock

Sindemija i infodemija

Marija je jedna od mnogih koja osjeća zdravstvene posljedice COVID-19 epidemije, iako sam virus nikada nije dobila. Ljudi se sve teže nose s neizvjesnošću, stalnim prebrojavanjem novozaraženih, financijskim problemima koje je sve to donijelo. Čeka li nas, doista, nakon ove pandemije koronavirusa još i pandemija psihičkih problema, pitali smo doktora Miru Jakovljevića s Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC-a Zagreb.

“Kad govorimo o COVID-19 pandemiji važno je spomenuti još dva pojma: sindemija i infodemija. Sindemija je istovremena pojava različitih epidemija koje se međusobno pogoršavaju i utječu na ishod. Tu spada vrlo raširen dijabetes, hipertenzija, depresija…”, kaže nam dr. Jakovljević.

Što se tiče infodemije, to je pretrpanost raznim informacijama koje često plaše ljude, objašnjava. “Mnoge informacije su neprovjerene, a često su povezane i s tzv. blame games, odnosno svaljivanjem krivnje koje često idu sve do traženja žrtvenih jaraca, tj. da se nekoga optužuje da je on kriv za epidemiju i sve to utječe na mentalno zdravlje”, kaže Jakovljević i dodaje da se stil života radikalno mijenja, ništa više nije sigurno, živi se od danas do sutra: “Ljudi imaju i čitav niz drugih problema, ostaju bez posla, firme idu u stečaj, sve je nesigurno, a još uvijek ima i mnogo nepoznanica, a kad god su nepoznanice u pitanje uvijek imate tjeskobu, strah, nemir…”

Nema mentalnog zdravlja bez kolektivnog zdravlja

Tako se, kaže, radikalno promijenio i način života i sad kad su ljudi u izolaciji, umjesto da uživaju u obiteljima, vidimo da postoji i porast obiteljskog nasilja. “Obitelj je od ranije ugrožena, narušeni su odnosi, ljudi sve manje žive u obitelji a sve više trče za poslom. Tako da imamo čitav niz čimbenika koji su u interakciji i koji negativno utječu na mentalno zdravlje. Važno je spomenuti da nema zdravlja bez mentalnog zdravlja, ali isto tako nema ni mentalnog zdravlja bez kolektivnog zdravlja”, kaže doktor Jakovljević.

Ipak, neki ljudi se bolje nose s problemima pa čak i kad su oni prilično veliki. Doktora Jakovljevića smo pitali zašto se neki ljude sa stresom i problemima nose prilično dobro, dok drugi jedva preživljavaju dan.

Povratak u zdravo stanje

“Postoji jedan važan pojam koji se naziva rezilijencija. To je sposobnost povratka u prethodno stanje. Taj je pojam došao iz fizike. Ako savijete jedan papir i niste ga previše savinuli, on se vrati u prethodno stanje. No ako ga savijete previše, neće se vratiti. U psihologiji je rezilijencija povratak u zdravo stanje nakon neke stresne situacije ili krize. To je primarna rezilijencija. Sekundarna rezilijencija je kad netko oboli od neke bolesti pa potpuno ozdravi. A tercijarna rezilijencija je kad netko kvalitetno živi unatoč tome što ima neku bolest. Rezilijencija je istovremeno i individualni, ali i kolektivni pojam”, kaže doktor Jakovljević.

foto: Sandro Bura

Važno je naglasiti, kaže Jakovljević, da upravo o rezilijenciji, koja je povezana s našim imunološkim sustavom, ovisi hoćemo li imati blaže ili teže simptome obolimo li od COVID-19. Važan pojam je i socijalna rezilijencija.

“Postoji i socijalna rezilijencija povezana s našim socijalnim kapitalom, tj. Imamo li podršku drugih, kakva nam je komunikacija s drugima, koliko nas prihvaćaju. Te naposljetku, duhovna rezilijencija. Stvar je u tome da svi skupa razvijemo rezilijenciju tj. da nas ovaj koronavirus učini još boljima i da društvo još bolje organiziramo. To zvuči malo idealistički, ali budućnost bez toga nije baš svijetla”, kaže doktor Jakovljević.

Pravo na mišljenje koje ugrožava druge

Mirjana (51) “zna” da je virus jedna velika izmišljotina. Nije joj jasno kako je čitav svijet mogao “progutati udicu i povjerovati da je običan virus prehlade toliko opasan”. A evo, njoj je otpočetka bilo jasno da je to sve skupa prevara. Na uvjeravanje da se ne radi o istom koronavirusu koji uzrokuje običnu prehladu, nego o nečem puno opasnijem, Mirjana samo odmahuje rukom. Mirjana nije epidemiolog, ali smatra da čovjek i ne treba biti epidemiolog da bi prepoznao da ovo nije prava epidemija, a još manje pandemija.

“Nije vam ovo pandemija. Ovo je plandemija – isplanirano je to sve skupa zato da bi se elite obogatile”, objašnjava nam samouvjereno. Svoja razmišljanja o “plandemiji” svakodnevno objavljuje na društvenim mrežama, točnije na Facebooku. Dijeli slike na kojima se nošenje maski da bi se spriječila zaraza dovodi u vezu s robovima koji su također prisiljavani nositi maske, epidemiološke mjere naziva fašizmom, a sve koji ih poštuju ovcama.

foto: Analise Benevides/Unsplash

Izbjegava nositi masku jer, kako kaže, ne pada joj na pamet staviti brnjicu. Nema se čega bojati jer je čitava svar izmišljena. Ni broj umrlih ju nimalo ne brine jer svake godine i od gripe umre nešto ljudi, a u prometu pogine još i više. Osim toga, Mirjana je čula iz “pouzdanih izvora” da “bolnice plaćaju obiteljima preminulih da potpišu da je njihov član umro od koronavirusa”.

Teorije zavjere su buknule. Ljudi vjeruju u posve nemoguće stvari. Također, što je nešto u što ljudi vjeruju nevjerojatnije, to oni taj stav agresivnije brane. Doktora Jakovljevića pojasnio nam je što je u podlozi takvog razmišljanja.

Struktura ličnosti

“Postoji disciplina koja se zove dietrologija i koja polazi od pretpostavke da istina nije na površini nego u dubini. Takav pristup često olakšava pojavu teorija zavjere jer ono što je istina često i nije na površini. I naša je povijest do neke mjere lažirana i to tek sada otkrivamo. S druge strane, među ljudima je nepovjerenje sve veće i veće, što je povezano i s borbom različitih interesa. Ovisno o strukturi ličnosti, mnogim ljudima su potrebna uzbuđenja. Neki teže za istinom, a neki za uzbuđenjem i originalnošću pa što je nešto čudnije, njima je interesantnije i atraktivnije i za to se lakše vežu”, kaže doktor Jakovljević.

U posljednje se vrijeme često spominje izraz “pravo na mišljenje” na koje se najčešće pozivaju oni koji pandemiju ne smatraju stvarnom prijetnjom. Međutim, problem nastaje kad “pravo na mišljenje” povlači za sobom nepoštovanje protuepidemijskih mjera i ugrožavanje zdravlje drugih ljudi. Ipak, doktor Jakovljević smatra da je najbolji način za pristup takvim ljudima edukacija, a ne kazna.

“Dva su osnovna mehanizma učinja: kazne kojima se eliminira negativno ponašanje i nagrade kojima se potiče pozitivno ponašanje. Mislim da uvijek treba ići na poticanje pozitivnog ponašanja, a kaznu koristiti samo u nekim izuzetnim situacijama. Sad kad vidite te nemire i proteste protiv epidemijskih mjera, to je suludo. Samo se stanje još više pogoršava. To dokazuje i da kolektivno mentalno zdravlje na svijetu nije baš na nekoj razini. Svijet je jako podijeljen, a važno je znati da je naše individualno mentalno zdravlje povezano s kolektivnim”, kaže doktor Jakovljević te dodaje da je sve stvar psihokulture, no tu ima jedan problem.

Nismo kulturna nacija

“Mi baš nismo jako kulturna nacija. No to je problem i u svijetu. Imamo narcističku psihokulturu, svatko danas misli da je najpametniji. Ovdje govorim o kulturi duše. Trebamo kultivirati svoju dušu, odnosno brinuti koje vrijednosti slijedimo u životu, ustanoviti tko sam ja i zašto sam uopće na ovom svijetu. Mi se svi kunemo u ljudska prava i svatko hoće ljudska prava za sebe, ali često ne poštujemo ljudska prava drugih.”

Doktor Jakovljević iznimno važnim smatra način na koji definiramo sebe, a tu postoje četiri osnovne definicije: “ja sam u redu i vi ste u redu” što predstavlja zdravu psihokulturu; sljedeća je narcistička, odnosno “ja sam u redu, no vi niste u redu”.

Narcisu drugi ljudi služe isključivo zadovoljavanju njihovih potreba što je zapravo kompleks više vrijednosti; s druge strane, paranoidni poremećaji također polaze od pretpostavke da sam “ja sam u redu, ali vi niste” i “čim nešto nije po mom, onda ste mi vi neprijatelj”. Polazi se od uvjerenja da je “čovjek čovjeku vuk, ne može se danas nikome vjerovati, ovo je rat svih protiv svih”; sljedeća je definicija depresivna, odnosno “ja nisam u redu, a vi jeste u redu”. S tim je povezan osjećaj manje vrijednosti. I na koncu, nihilistička definicija, odnosno “ja nisam u redu, ni vi niste u redu” i “pokazat ću ja vama pa makar me to ubilo”.

Penzioneri u tramvaju
foto: bigStock

Narcistička kultura “kriva” je i za situaciju u kojoj unatoč svim podacima, pretrpanim bolnicama i umrlima, još uvijek ima onih koji misle da virus ne postoji. Doktor Jakovljević je nažalost na svojoj koži osjetio da je virus itekako stvaran.

“Evo ja vam mogu reći da virus sigurno postoji jer ja ga trenutno imam. Pozitivan sam, dobio sam jutros nalaz. Dobio sam simptome i išao sam na testiranje i pozitivan sam. Bolje da se ljudi paze. Sad sam malo bolje, ali prije nekoliko dana je bilo baš ružno. Odjednom dođe zimica, intenzivan kašalj, hoće da vas raskine. Onda imate neku mučninu, umor, nemate snage. No sad sam bolje. Sad mi slijede dani izolacije da ne bi to prenio drugima. U svakom slučaju treba se odgovorno ponašati.”

Usamljenost je i inače velik problem starijih, a sada se to još i pogoršalo

Kata (76) iz Sesveta živi sama. Na to je gotovo navikla jer je već dugo udovica. No kad je proglašena epidemije, i oni malobrojni kontakti i druženja, prestali su. Prije je redovito odlazila s prijateljicom na misu i kavu, no tijekom lockdowna, to nije bilo moguće. Tu naviku nikad nije ponovno uspostavila. Djeca joj pošalju što treba, ali ne dolaze jer se boje da joj ne donesu virus. Čuju se redovito preko telefona, no jako joj nedostaje njihova blizina, zagrljaji… Najmlađi unuk je u međuvremenu prohodao, no Kata to nije vidjela. Ponekad ju obuzme strah da svoju djecu više nikada neće niti vidjeti, da će umrijeti prije nego epidemija završi.

U ovoj pandemiji, veliki je problem i usamljenost starije populacije. Doktor Jakovljević kaže kako je taj problem i inače prisutan, no sad je posebno došao do izražaja.

“To je povezano i s onim što sam govorio o rezilijenciji. Usamljenost je snižava, a socijalna podrška je povećava. Jako je važno vidjeti trebaju li stariji pomoć, može ih se nazvati, danas postoje različiti načini kako stupiti u kontakt. Možete ih vidjeti preko mobitela. No i same obitelji su u problemu, čak i kad nije korona. Obiteljske veze nisu sjajne, a često ni međugeneracijski odnosi. Nitko za nikoga nema vremena, a to je također stvar psihokulture i odgovornosti. To treba poticati. No i same starije ljude treba poticati da ostvaruju kontakte sa svojim vršnjacima, da se čuju i nađu kad je prilika, da idu u šetnju i budu aktivni jer to pozitivno utječe na mozak.”

Država bi mogla puno napraviti da se poboljša mentalno zdravlje nacije, no zasad baš i nema nastojanja u tom smjeru. Doktor Jakovljević smatra da psihologa i psihijatara ima dovoljno, no da je problem u nečem drugom.

“Ima psihijatara, ali nisu iskorišteni na pravi način. To je jedno škakljivo pitanje. Kad bismo napravili strukturu hrvatskog društva, onda bi vidjeli koliko ima raznih zabavljača i ljudi koji zapravo ništa ne proizvode. Ne znam vodi li uopće država o tome računa pa da usmjerava ljude u određene profesije”, kaže doktor Jakovljević.

Ne želim biti usamljena
foto: Pixabay

Država bi se, smatra, također trebala pobrinuti da u školama počne edukacija za život i da djeca uče kako imati dobre odnose u obitelji, kako komunicirati, kako stvarati kreativnu zajednicu. “Treba nam edukacija iz psihokulture, kako biti suosjećajan. To je ono što nam fali, a to bi trebalo krenuti iz škole. No ne bi tome trebalo poučavati samo djecu, nego i roditelje”, kaže Jakovljević.

Unatoč svemu, doktor Jakovljević je optimističan. Kaže da bi iz svega još uvijek moglo izaći nešto dobro. “Ja sam uvijek optimističan, a hoćemo li iz ovoga izvući nešto dobro, spada u onu duhovnu dimenziju. Kad ste optimist, izazivate placebo reakciju. A kad ste pesimist, izazivate nocebo reakciju.”

Kad pacijent vjeruje da mu dajete dobar lijek, njemu će doista biti bolje i lijek će bolje djelovati. A kad netko ne vjeruje, također mu možete dati šećer u kapsuli, a on može reći da mu je još gore. No bez sumnje ćemo i ovo preživjeti, pa bilo je i gorih situacija. Evo ja sam 1994. bio u Sarajevu. Imali smo okupiran Vukovar, Dubrovnik, Zadar… I sve su to ljudi na koncu izdržali”, zaključuje.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP