Prati nas

Mozaik

Opasna bolest

Slavenka Drakulić: Starost je zarazna i smrtonosna bolest, baš kao i život sam

Slavenka Drakulić, među ostalim, kaže kako nas starost sve čeka i kako bismo, i kao društvo i kao pojedinci, trebali pronaći načine da se uspješno nosimo s time. To znači da se starost provede ugodno i sigurno. No, za to, dodaje, trebamo imati empatiju da se novac usmjeri ka tom cilju. No, u korumpiranom, bezobzirnom društvu novac završava negdje drugdje.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Slavenka Drakulić (foto: Roko Crnić/Fraktura)

“Moja je majka postala bezbojna. Starjeti, to znači izblijedjeti, postati proziran”. Ovim citatom francuske spisateljice Annie Ernaux započinje knjiga “Nevidljiva žena” jedne od najpriznatijih hrvatskih književnica, publicistkinja i feministkinja, Slavenke Drakulić (Fraktura, 2018.).

Kritika je ovu knjigu odmah prozvala “romanom o starenju”, iako se zapravo ne radi o romanu, već o zbirki od šesnaest priča kroz koje autorica progovara o međuljudskim te odnosima između roditelja i djece, o zaboravnosti, bolesti, sramu, boli te čitavom nizu dubokih osjećaja o kojima rijetko ili nikada ne govorimo.


O knjizi, ali i o starenju razgovarali smo sa Slavenkom Drakulić te smo je prije svega pitali kako je odlučila uhvatiti se u koštac s ovom temom koja je, čini se, svojevrsni “vrući krumpir” kojim se nitko od domaćih autora ne želi baviti.

Teško mi je reći zašto, razlog sigurno nije jedan. Nisu to samo moje godine, inače bi valjda pisci pod starost pisali o – starosti! Ali činjenica je da sam u neko doba počela obraćati pažnju na starije ljude oko sebe, možda zbog mame koja je u osamdesetima došla u situaciju da joj treba pomoći. Tako kroz osobno iskustvo nekako postajete otvoreniji za situacije starijih ljudi i njihove priče. Priča je puno ali kao ih nema tko poslušati, ljude to ne zanima, valjda misle da sami nikada neće ostarjeti.

Često vidim starije u malom dućanu u susjedstvu kako pričaju s prodavačicom koja ih sve poznaje. Ili u pošti ili čekaonici kod doktora. Svašta možete čuti ako želite, ako obratite pažnju. Mene je međutim zanimao ženski doživljaj starenja, pogotovo doživljaj starenja vlastitog tijela.

Moram reći da su me na pisanje o tome motivirali muški pisci, bolje rečeno muški opisi starenja u romanima Philipa Rotha i J. M. Coetzeea, koji o tome pišu sasvim bez zadrške. Međutim, spisateljice nekako kao da ovu temu izbjegavaju, čak i u dnevnicima i autobiografijama. Možda im je lakše kad probleme starosti okreću na šalu, kao Nora Ephron u knjizi “Vrat je prava tužibaba”? 

U knjizi je opisano starenje žene, njezinog tijela, ali i ostale promjene koje se ženama događaju s godinama. Ima li razlike između muškog i ženskog starenja? Imamo li i zajedničkih elemenata ili se (i) tu posve razlikujemo?

Doživljaj starosti ženama je ipak drugačiji nego muškarcima. Odgovor na pitanje zašto je to tako je jednostavan i svi smo ga znamo, iako o tome rijetko govorimo. Čak i u emancipiranim društvima ipak se vrednuje i prema izgledu. Na primjer, veća je šansa da će dobiti posao žena koja dobro izgleda. Naime, društveni položaj žena ne ide nužno u korak zajedno s predrasudama, običajima, ili tradicijom.

U bivšim komunističkim zemljama žene su zakonski bile emancipirane, ali ipak su i u društvu i u privatnom životu dominirali muškarci – da ne spominjem riječ patrijarhalna kultura. U društvu, odnosno kulturi u kojoj je za žene još uvijek najvažnija mladost i izgled, razumljivo je da s godinama postaju sve više “nevidljive” – nitko ih naime ni ne gleda, ljudi gledaju kroz njih. Tu se nevidljivost može odgađati uz pomoć industrije ljepote, od kozmetike do mode, vježbanja prehrane.

U nekim sredinama i profesijama nije pristojno pokazati sijedu kosu, to se doživljava kao nekulturno ponašanje. Ali one su zato u prednosti pred muškarcima kad se radi o gubitku smisla jer se žene i dalje osjećaju korisnima, bave se obitelji i unucima, angažiraju se i pomažu drugima, druže se, odlaze na razne priredbe… Poznato je da su žene najveći potrošači kulture. Muškarcima se s odlaskom u penziju mijenja društveni status. Kao penzioner i muškarac postaje nevidljiv i suvišan, teret i društvu i obitelji pa mnogi imaju osjećaj da su izgubili svoj životni smisao. Doduše, u knjizi nisam bavila socijalnim nego prvenstveno psihološkim aspektima.

Slavenka Drakulić (foto: Roko Crnić/ Fraktura)

Opisujući starenje, koristite pojmove NEVIDLJIVOST i NESTAJANJE, žena u knjizi osjeća da postoji i ne postoji. Opisano je to gotovo slikarskom tehnikom – dok sam čitala, pred očima sam imala skoro pa animaciju. Usporedili ste taj proces s pretvaranjem u staklo, isprva mutno, a potom posve transparentno. Može li nas starenje zateći ili nam se ono prikrada polako?

Nevidljivost u starosti proizlazi iz toga da je žena u stvarnosti vidljiva, dapače previše vidljiva – gotovo poput objekta koji i služi za gledanje. S druge strane, kad se svakog dana gledate u ogledalu, ne vidite male promjene na sebi. Puno će vam žena reći kako im se dogodilo da pogledaju svoj odraz u staklu nekog izloga i da se u prvi mah ne prepoznaju. Drugačije vidimo sebe nego što nas drugi vide i to je normalno. Ipak, naš vlastiti pogled u odraz čini nas neprepoznatljivima samo na tren, ali pogled drugih je taj koji nas čini vidljivima ili nevidljivima.

Kći u knjizi izražava žaljenje zbog toga što nas majke ne pripremaju na taj neizbježan proces, ne govore nam o obješenoj koži, borama, oslabjeloj kosi i čitavom nizu drugih promjena koje će nas, ako poživimo, sasvim sigurno sustići. Zašto je to tako? Zašto je ta tema svojevrstan tabu?

Taj je proces ne samo neizbježan, nego i očevidan. Nije ugodno o tome govoriti, a i što bi mlade žene dobile upozorenjima? Ono što je meni zanimljivo je da usprkos toj očevidnosti, mlade žene vjeruju da je starenje nešto daleko. Nije im za zamjeriti jer vlada idealizacija mladosti. No kućni odgoj bi ih mogao podučiti poštovanju prema starijima, kad to već ne uče u školi. Kada ste zadnji puta vidjeli da netko mlađi ustaje u tramvaju starijem čovjeku? Ja se ne sjećam kada.

Je li starost doista zarazna, kako to kaže kći koju plaši starost vlastite majke?

Da, to je zarazna, opasna i smrtonosna bolest. Kao i život sam. Ali budući da nas sve čeka, trebali bismo, i kao društvo i kao pojedinci, pronaći načine da se uspješno nosimo s tim, što znači da se starost provede ugodno i sigurno. Za to treba imati dvije stvari, empatiju i novac. Odnosno, empatiju da se novac usmjeri ka ovom cilju. U korumpiranom, bezobzirnom društvu novac završava negdje drugdje.

Živimo u svijetu u kojem vlada kult mladosti i ljepote. Kada počnemo starjeti, vrlo brzo ‘ispadamo iz igre’. To smo mogli primijetiti i u aktualnoj korona krizi – naime, mogli su se čuti glasovi – a oni su dolazili uglavnom iz krugova koji negiraju ozbiljnost te bolesti – koji kažu kako ne trebamo rigorozne mjere, lockdown pa čak ni maske jer bolest napada samo stariju populaciju, a nju se ionako može žrtvovati jer su to stari ljudi kojima je ‘još malo ostalo’. I sami ste preboljeli tu bolest i o tome napisali vrlo osoban i važan tekst. Kako komentirate ovakve stavove?

Da, smatra se da su starci ionako otpisani – više ne proizvode i ne troše , dakle nekorisni su za društvo i ekonomiju. Mislim da na okrutnost i barbarizam ovakvog stava ne treba trošiti riječi jer društvo je tim civiliziranije čim više štiti svoje slabe članove. Pokazuje se međutim da je sloj civiliziranosti poput tankog premaza, poput boje koja se lako ljušti pod utjecajem nepovoljnih okolnosti.

Usput, zastrašujuće je koliko se malo zna o toj bolesti i njenim posljedicama. I koliko su utjecajne laži i predrasude rasprostranjene na društvenim mrežama.

Jedna od tema koja je izuzetno aktualna, naročito u razvijenim europskim zemljama, poput Švedske u kojoj i vi živite jest vitalno starenje. Je li to samo po sebi oksimoron, postoji li takvo što? Može li starenje imati i lijepih strana, momenata?

Zašto zaboga ne bi imalo? Pa ne proizlazi sva radost i sreća u životu od mladosti. Kao što različito živimo, tako i različito starimo. Najgore je kad ljudi na silu žele ostati mladi, bilo kojeg da su spola. Za neke obično govorimo da su “mladi duhom”. Nekim je starijim muškarcima, na primjer, puno mlađa žena dokaz moći, ne samo seksualne.

Kod većine ljudi ipak svjedočimo uobičajenom načinu starenja, svođenju života na sve manje aktivnosti, od putovanja do izlazaka i druženja s prijateljima, s tim da postoji razlika između ponašanja muškaraca i žena koju sam već spomenula. Naravno da način na koji provodimo starost ovisi i o financijskom stanju i to ne treba zanemariti.

Vi svoje godine ne skrivate, rođeni ste 1949. godine i sami ste zapravo u Trećoj životnoj dobi. Koliko ima autobiografskoga u ovoj knjizi? Koliko u njoj ima Vas?

Možda je odgovor činjenica da sam bolesna od mladih dana, odnosno da sam se morala boriti da ostarim. Zvuči paradoksalno, ali je tako. Moram priznati da je moja situacija u tom smislu privilegirana, sa 71 godinom ja sam sretna što sam mogla ostarjeti. Dva puta mi je presađen bubreg pa znam što govorim jer se već desetljećima borim da ostarim. Vjerojatno sam se zbog toga uopće mogla i dohvatiti ove teme. Pa iako većina priča nisu autobiografske, iskustvo a pogotovo osjećaji uvijek nađu put u priče. Zato mi nije bilo teško pisati priče koje se bave psihološkim i emocionalnim aspektima starenja, pogotovo žena.

Slavenka Drakulić

Novinarka i spisateljica. Rođena je u Rijeci 1949. Piše knjige na hrvatskom i engleskom, a neke su prevedene na više od dvadeset jezika. U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima. Objavila je romane Hologrami straha, Mramorna koža, Kao da me nema, Božanska glad, Frida ili o boli, Optužena, Dora i Minotaur te Mileva Einstein, teorija tuge. Živi na relaciji Hrvatska-Švedska.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

.

Aktivno starenje

Umirovljenice obožavaju nordijsko hodanje, provjerili smo zašto

Nordijskim hodanje bavi se sve više ljudi što i ne treba čuditi jer ova jednostavna aktivnost pokreće doista sve mišiće u tijelu.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Taj je petak bilo oblačno, čak je sipila i sitna kišica, no ekipa koja se točno u 9 ujutro okupila na zagrebačkom jezeru Bundek bila je vedra. To su nordijski hodači. Znak raspoznavanja – štapovi za hodanje i udobna obuća. I to je zapravo sve što vam je potrebno da biste se uključili u ovu aktivnost koja iz godine u godinu privlači sve više poklonika. Razlog je jednostavan: nordijsko hodanje je zdravo, njime se mogu baviti praktički svi, a kad jednom ovladate tehnikom neće proći dugo da počnete primjećivati promjene.

“Meni je ovo treći tjedan nordijskog hodanja. Za to sam doznala preko prijateljice, tako sam došla i jako mi se sviđa. Ovo mi nije jedina aktivnost. Osim ovoga, idem i na vježbe utorkom i četvrtkom, isto tu na Bundeku. Otprije sam znala da je to zdravo, radi kretanja i svega. I onda sam se odlučila u to upustiti, da naučim pravilno hodati”, govori nam gospođa Ana Kapetanović, umirovljenica iz Zagreba, dok se lagano zagrijava.


Slično razmišlja i gospođa Emilija Ljubičić koja se sve do pojave korone bavila vježbanjem u Domu sv. Ane i u mjesnoj zajednici, no kad je izbila epidemija, dosta je stvari otkazano. “Baš sam imala potrebu nečim se baviti. Tražila sam neku aktivnost i na internetu pronašla informacije o nordijskom hodanju. Tako sam se javila, došla sam ovdje i brzo je sve krenulo.”

Ana Kapetanović (foto: Silvija Novak)

Uskoro stiže i Krešo Ritz, instruktor iz Hrvatskog saveza nordijskog hodanja i prava osoba da nam objasni o čemu se zapravo radi i kako to da su svi počeli hodati sa štapovima.

Što je to nordijsko hodanje?

“Nordijsko hodanje je proizišlo iz nordijskog trčanja gdje su Finci suhi trening skijaškog trčanja prilagodili općoj populaciji. U nordijskom trčanju se koriste još i skije i dugi štapovi, a ti štapovi su u nordijskom hodanju skraćeni otprilike na visinu skijaškog štapa. Optimalna je visina štapa da dopire do poda kad držite ruku uz tijelo, a lakat je savijen pod 90 stupnjeva. Također, kad se radi pravilnom tehnikom, uključeno je 90 posto mišića. Ljudi često rade grešku jer misle da će im samo biti dovoljno hodati okolo sa štapovima, no to nije točno. Kad se ljudi samo lagano oslananju na štapove, troši se značajno manje energije. Ima različitih tehnika, ali nordijsko hodanje je specifično po tome što aktivira doista cijelo tijelo.”

Krešo nam demonstrira na što točno misli. Prvo nam kaže da pokušamo hodati normalno, tek mašući rukama kao što to biva kod običnog hoda, a nakon toga nam daje u ruke štap za hodanje i pokazuje tehniku. I doista, dok hodamo bez štapa, uz noge su aktivirani tek mišići nadlaktice, no s nordijskim štapovima aktivni su i svi mišići nogu, ruku, trupa i vrata. Jednom riječju – sve.

Instruktor Krešo Ritz (foto: Silvija Novak)

“Pravilnim načinom se rasterećuje donji dio tijela, a uključuje gornji – rameni pojas, prsa, leđa i trbušni zid te ruke jer pri svakom ubodu štapa o tlo, tijelo se gura naprijed i lagano podiže. Na taj način se dobije i svojevrsno ubrzanje i cijela je aktivnost kompletna”, pojašnjava Krešo.

Marija: Sutra slavim 82. rođendan

Aktiviranje svih mišića, čak i onih na koje često zaboravimo, mora se na koncu primijetiti, što potvrđuje i gospođa Marija Lončarević. “Imala sam dosta problema s vratnom kralježnicom, zbog dugogodišnjeg načina rada i sjedenja, tako da su mi ove vježbe i općento hodanje sa štapovima, pravo rješenje. Čak mi je veći problem bio gornji dio kralježnice, tu kod vrata. Zbog toga sam imala i vrtoglavice, no s ovim načinom vježbanja i hodanja ja sam to riješila i baš sam zadovoljna. Osim toga, ja vam sutra slavim 82. rođendan”, otkriva nam Marija. Doista, gospođi te godine nitko ne bi dao.

“Meni je ovo stvarno otkriće. Ja sam svašta radila u životu, ali nordijski hodala još nisam. Osjeti se na kondiciji, razgibani ste… Osim toga, ja živim sama, a sad se ne možemo baš ni družiti, tako da je ovo meni jako važno. Moram negdje otići, ali da radim nešto pametno i korisno. Ovo je meni stvarno rješenje. Osim toga, stanujem tu blizu. I Bundek je prekrasan u svako doba godine. Kad padne snijeg i kad se očiste staze, pa to je kao u Švicarskoj”, kaže Marija.

Marija Lončarević (foto: Silvija Novak)

Ekipa se razgibala i kreću u šetnju oko jezera. Ta ruta duga je oko kilometar i pol za što će im trebati oko dvadesetak minuta. Dovoljno da nam Krešo otkrije još neke tajne nordijskog hodanja.

Zašto hodati sa štapovima?

“Brzina hodanja ovisi od osobe do osobe, no mi uvijek naglašavamo da brzina treba doći iz snage potiska štapa. Znači, što se jače odgurujemo, to će nam brzina biti veća. Iako ima i onih koji vole brzo hodati, a usput koriste i štapove, ipak tada distribucija energije nije toliko učinkovita jer su u tom slučaju i dalje naglašenije noge. S pravilnim hodanjem nordijskim stilom, prebacuje se opterećenje na gornji dio tijela i ruke vode glavnu riječ. Ovisno o snazi potiska, dolazi i brzina”, objašnjava Krešo i dodaje kako nordijsko hodanje nije samo rekreacija već i kompletan sport.

“Postoje i natjecateljske varijante nordijskog hodanja, iako je to još u fazi uhodavanja. To je sve masovnija aktivnost pa mnoge države već organiziraju takve utrke. Naravno, i tada je poanta stići prvi, a to bi se moglo usporediti s brzim hodanjem. Obraća se pažnja na tehniku u smislu da se štapovi ne smiju nositi u zraku, odguravanje sa štapovima mora biti pravilno, ne smije se trčati i ima još par segmenata na koje suci obraćaju pažnju. Toga ima sve više i više. Postoje sad čak i svjetski kupovi, rang liste, nordijskih hodača je sve više, iako se to još ne da usporediti s nekim drugim razvikanijim sportovima. Ali tko zna… Jednoga dana možda i kod nas to postane baš ozbiljan sport. Zasada je prvenstveno rekreativna disciplina.”

Najčešće greške

Bez obzira na status te aktivnosti, u Hrvatskom savezu nordijskog hodanja podučavanju pristupaju vrlo ozbiljno i najčešće greške vrlo brzo ispravljaju.
“Jedna od prvih grešaka ili krivih navika je neaktivnost gornjeg dijela tijela i ruku pa kad krećemo u vježbu, krećemo bez štapova da se vidi koliko su ljudi spremni napraviti malo dulji korak samo se pomažući rukama. Tad moraju razmišljati o tome kako rade rukama pa se spetljaju pa krenu istovremeno s lijevom rukom i nogom, jer nisu navikli slobodno se gibati i mahati rukama kad hodaju. Kasnije dolaze i drugi segmenti u koje su uključene i šake kad se štap stisne prilikom koraka, a kasnije se otvori i štap se vuče po podu. Tako je štap i modeliran. Važna je tu koordinacija nogu, ruku i šaka za što nekima treba malo vremena. Ljudi previše sjede, zanemaruju kretanje općenito i posebno gornji dio tijela prilikom hoda, a kad počnu hodati sa štapovima onda vide gdje su griješili”, objašnjava Krešo.

Naši nordijski hodači, zapravo hodačice jer ekipa je u potpunosti ženska, uskoro se vraćaju iz svoje šetnje oko jezera. Dobro su raspoložene i nikome više nije hladno. Dok se pripremaju za sljedeću fazu – razgibavanje pomoću rastezljive užadi – gospođe nam još malo opisuju svoje prve nordijske korake.

“Kad sam počela, ljudi su se ispočetka malo čudili, a ja sam hodala i oko kuće. Služila sam za uveseljavanje susjeda i njihovih pasa. Svi mi kažu da je to jako dobro i zdravo, ali da nemaju vremena. Ja im na to odgovaram da svaki čovjek ima svoju listu prioriteta. To što ja idem hodati, ne znači da nemam što pametno drugo raditi i da bih sjedila doma i vrtila palce. Ne, nego ja rasporedim svoj posao, svoje obaveze, tako da i nordijsko hodanje stignem ugurati u raspored”, kaže gospođa Vesna.

foto: Silvija Novak

“Ja nisam hodala do sada. Cijelo sam ljeto vježbala na Bundeku u okviru programa Sport za sve, a kad je to završilo, nisam htjela ići u zatvoreni prostor zbog korone. Onda mi je moja susjeda, kojoj sam jako zahvalna na tome, rekla da je najbolje da probam nordijsko hodanje. I tako sam tu došla i famozno mi je. Blizu stanujem, pa mi je to jako zgodno. Inače ja volim hodanje, ja sam i planinarila. Na ovo sad idem redovito. Imam vikendicu u Zelini pa moram malo ostavit vremena i za to, kao i za obitelj, no preko tjedna imam nordijsko i redovito idem”, dodaje Marija.

Gdje su muškarci?

No bave li se nordijskim hodanjem doista samo žene? Gdje su muškarci?
“A što da vam kažem? Muški penzioneri štekaju. Ne znam zašto”, kaže Krešo. “Vjerujem da tu ima i doza nerazumijevanja te aktivnosti pa misle da im to ne treba, dok su žene nekako u toj dobi puno samosvjesnije. Puno njih ili imaju neki problem ili strah od osteoporoze što ih vuče k tim aktivnostima. Muški, pretpostavljam, više vole nogomet, nekakav hakl… ili televiziju (smijeh). Teško mi je naći pravo objašnjenje za to, ali definitivno su 95 posto žene, kad govorilmo o ovoj penzionerskoj dobi.”

No u drugim zemljama je ipak drugačije, kaže Krešo, jer tamo nordijsko hodanje više nije novost. “Konkretno, prošle smo godine išli u Poljsku u posjet tamošnjim savezima nordijskog hodanja, gdje već desetak godina organiziraju natjecanja i gdje se ovim bavi gotovo deset posto stanovništva. Ako uzmete da Poljaka ima 40 milijuna, onda se nordijskom hodanjem bavi četiri milijuna ljudi što je ogromna brojka. I kod nas postoji inicijativa da se taj sport čim više raširi i ljudi sve više to prepoznaju. Prije pet-deset godina ljudi su se smijali, da je to samo za osobe s invaliditetom, no sada je drugačije.”

Tvrdoglavi muževi

Neke su gospođe pokušale nagovoriti i svoje muževe da dođu, no zasad bez uspjeha. “Moj je muž imao moždani udar i dugo se oporavljao. Za njega bi ova aktivnost bila izvrsna, ali ne da se”, objašnjava nam gospođa Zlata Šimić.

foto: Silvija Novak

Doista, rijetko koja se aktivnost može pohvaliti time da je jednostavna, ugodna, korisna, uvijek dostupna, da ne zahtijeva skupu opremu te da je, barem u slučaju ove konkretne grupe nordijskih hodača, potpuno besplatna. Naime, ova grupa je sponzorirana europskim fondovima i organizirana u suradnji Saveza nordijskog hodanja i Kineziološkog fakulteta.

“Ima nas po čitavoj Hrvatskoj. Osim Zagreba, uključeni su još Karlovac, Varaždin i Opatija. Ukupno imamo oko 250 hodača u tom dvogodišnjem programu i vidjet ćemo kako se program bude razvijao pa možda otvorimo i nove ekipe”, kaže Krešo, a mi već sada predviđamo da će i te nove grupe biti brzo popunjene jer, kako smo već spomenuli, atmosfera među hodačima je sjajna.

“Krešo nam sve lijepo pokaže, ispravi, rastumači… Tu zapravo ima puno stvari na koje se treba paziti. Ne može se baš hodati bez veze. Bitna je i visina štapova, važno je kako se ti ‘odguruješ’, da tako kažem… Moja prijateljica i njen muž hodaju, ali nikad nisu išli na tečaj da im stručnjak pokaže. Ona meni kaže: ‘Čuj, koliko trebaju biti visoki štapovi?’ A ja joj odgovorim da najbolje da dođe na Bundek pa da sve nauči”, kaže gospođa Vesna nakon završene vježbe.

Sat nordijskog hodanja i popratnih vježbi proletio je u trenu. Ekipa se pozdravlja i zakazuju ponovni susret za ponedjeljak također u 9 ujutro. Kako sada stvari stoje, i mi ćemo ponovno biti s njima.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

Nastavi čitati

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP