Prati nas

Nema predaje

čuvari starih stvari

Sve više ljudi ne kupuje novo, nego popravlja staro

Postolari i krojači imaju mnogo posla. Naime, sve je više ljudi koji se odlučuju na popravak stare odjeće ili cipela umjesto da kupe novo.

Silvija Novak

Objavljeno

|

Marijan Jantolek (foto: Silvija Novak)

“Ovakvih cipela više nema za kupiti”, govori nam Zagrepčanka Vesna (60) pokazujući omiljene smeđe kožne gležnjače.

“Kupila sam ih u Italiji prije jako puno godina. Ali dobra kožna cipela može jako dugo trajati kao što meni traju ove. Kad treba, odnesem ih postolaru koji im promijeni pete i malo ih osvježi da budu kao nove. Imam ja još cipela, ali ove su mi najdraže i ne puštam ih.”


Gospođa Vesna jedna je od onih koji će prije nešto odnijeti na popravak nego kupiti novo. Ne radi to, kaže, zato što si ne može priuštiti nove cipele, nego zato što joj je draže kvalitetnu stvar popraviti, nego si ormar zatrpati jeftinom robom koja se brzo raspadne.

Zanimljivo je da ljudi poput gospođe Vesne ima sve više pa postolari i krojači ne oskudijevaju u poslu. Razloga za popravak cipela ili odjeće ima mnogo. Prvi su, dakako, financije. Umirovljenici, ali i oni kojima su zbog pandemije koronavirusa primanja značajno pala, prije će se odlučiti na popravak starog nego na kupovinu novog. No ima ljudi koji se teško odriču omiljenog komada odjeće ili omiljenih cipela te ih redovito odnose na popravak kako bi im produljili život.

Dodatni razlog zbog kojeg se ljudi sve češće odlučuju na popravak jest i ekologija. Industrija brze mode jedan je od najvećih zagađivača prirode čega su ljudi sve svjesniji pa radije kupe malo skuplju stvar koju će potom popravljati, nego da kupuju novu stvar čim im se prethodna raspadne.

Da ljudi doista sve više popravljaju cipele, potvrđuje nam i postolar Marijan Jantolek sa zagrebačke Knežije: “Postolarsku radnju sam otvorio prije dvadesetak godina i uglavnom konstantno imam posla. Ova naša branša je slična kao frizeraji i dosta ovisi i o lokaciji i o informaciji koja dopre do ljudi. Netko možda ima bolju poziciju lokala pa mu dođe više ljudi, ali uglavnom ljudi dolaze na bazi pričanja.”

U radnju mu, kaže, dolaze svi, no ipak prednjače žene. “Da, malo više dolaze žene. Cipele su im fetiš, a muškarci su uglavnom klasičari. Naviknu se na neki par cipela pa ih popravljaju do iznemoglosti. Ova mlađa generacija nešto sad filozofira, ali i oni znaju doći po neki popravak, osobito ako imaju neke skuplje cipele ili tenisice”, kaže Marijan i dodaje da su redovite mušterije i umirovljenici.

foto: Silvija Novak

“Dolazi mi puno umirovljenika koji donose stvarno raznovrsne cipele. Ima ljudi koji nešto popravljaju što stvarno više ne treba popravljati. Onda ne znam što bih s time uopće napravio. Ima i onih koji kupe cipelu na placu za 50 kuna pa im je skupo dati 40 kuna za popravak. A onda ima i onih koji su se navikli na neke bolje cipele dok su radili i onda s tim nastavili i u mirovini. Najčešće dolaze na lijepljenje i popravak te doradu peta da ne lupkaju jako u hodu jer to se ne može napraviti tvornički. To nas, iskreno, spašava.”

Suprotno od onoga što ljudi možda misle, od popravaka cipela se može živjeti. “Zadovoljan sam, može se živjeti, ali se mora raditi. Nema tu neke filozofije. Prije nekoliko godina zatvoreno je mnogo radnji, ali ne bih rekao da je to zato što nitko nije trebao popravak cipela, nego zato što nije bilo mladih koji bi nastavili posao. Zatvorili su zbog starosti, a ne jer nema posla. Evo ja sam jedan od najmlađih u mojem poslu. Posao izumire jer stare majstore nema tko nasljediti. Također, neki su zatvorili jer su im bili preskupi lokali. Da ja želim otvoriti negdje u centru, teško bih došao do prostora. Troškovi su preveliki, a ako netko ima već 60 godina, ne da mu se više boriti. A mlađi su se prebacili na nešto drugo, kompjutere ili ekonomiju. No to je moderno doba i mi to moramo prihvatit. Ali i mlađi trebaju prihvatiti da će se trebati potruditi. Može se svugdje dobro zaraditi, ali neke je još uvijek sramota reći da rade nešto ovako. Možda se nešto promijeni u sljedećoj generaciji. Treba se prilagoditi, u početku je teško, ali treba biti strpljiv”, priča Marijan.

Koronakriza dodatno je stvorila pritisak, no sada se stvari pomalo vraćaju u normalu. “Bili smo zatvoreni oko dva mjeseca i kad smo napokon otvorili bili smo željni svakog posla. I onda je krenulo rutinski. Ova moja branša je specifična jer mi popravljamo stvari. U ovoj krizi najviše su stradali oni koji su nešto proizvodili pa se to nije kupovalo, ali za nas će uvijek biti posla. Ljudi su u početku dolazili sramežljivo i onda se vratili, tako da smo sad na razini kao prije. Čujem da je slično i kod drugih kolega, ali i u drugim branšama. Kad je riječ, recimo o zidarima, onaj potres im je napravio i previše posla.”

Ljiljana Bajić (foto: Silvija Novak)

Slično nam kaže i krojačica Ljiljana Bajić iz zagrebačke četvrti Jarun. “Uvijek ljudi dolaze i imam dosta posla. U vrijeme ove krize nisam radila oko mjesec i pol dana. Bila sam kod svojih u Šibeniku, malo za dušu. Ono što nisam već deset godina. Pomoć od države u koronakrizi je ipak pomogla jer nisam plaćala doprinose”, kaže Ljiljana i otkriva koja vrsta popravaka je najtraženija.

“Najčešći popravci su skraćivanje, sužavanje, krpanje. Imamo i dosta popravaka prilično nekvalitetne robe. Ljudi donesu neki relativno novi odjevni predmet, a materijal, kad ga pogledaš na svjetlu, već je jako tanak.”

I u Ljiljaninu radionicu dolaze sve generacije. “Dolaze mi svi – i stariji i mlađi, pa čak i djeca. Pošalju ih mame. Radionu sam otvorila prije desetak godina i otada stalno imam posla. Ne reklamiram se nikako osim od usta do usta. To je ionako najbolja reklama”, kaže Ljiljana i otkriva po kakve popravke najčešće dolaze umirovljenici:

“Umirovljenici donose i starije stvari da ih popravim. Čak se i ne radi o tome da si ljudi ne mogu priuštiti nešto novo, nego zato što vole baš taj predmet i žele ga pokrpati i spasiti. Današnja moda je takva da se brzo mijenja i troši pa ljudi čuvaju stare stvari koje su im drage jer znaju da takve iste više neće moći kupiti.”

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP