Prati nas

Život

Ivan Kuliš: Volim život i kad me ne mazi!

Priča o Ivanu Kulišu zapravo je priča o borbi za život, na više razina. I sa sretnim završetkom.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Ivan Kuliš (foto: Petra Švarc)

“Moramo popiti već jednom taj bruderšaft da mi prestaneš govoriti ‘Vi’! Prijatelji si ne persiraju” – kroz vragolasti smijeh viče mi u slušalicu Ivan Kuliš. Nazvala sam ga da čujem kako mu je u novom stanu, u novom kvartu, ma zapravo – kako mu je u novom životu. Jer upravo je to ono što se dogodilo ovom 68-godišnjem Zagrepčaninu i njegovoj supruzi Lengi.

Novi život. Jesu li ga željeli? Nisu! Bili su sasvim zadovoljni svojim mirnim, ugodnim umirovljeničkim životom koji se posljednjih godina odvijao uglavnom na relaciji Mihanovićeva – Svačićev trg – Preradovićeva – Cvjetni trg. Jesu li ga prihvatili? Jesu! I uz puno optimizma i pozitivnih životnih stavova u njemu pronalaze ljepotu. Dan po dan. 


“Kako mi je? Dođi na kavu pa ćeš sve čuti”, kaže mi gospon Kuliš pomalo zagonetno. Prihvaćam poziv, sjedam u auto i vozim prema Jelkovcu. Tamo je, naime, nakon brojnih peripetija, ova obitelj pronašla novi dom. Velika je to promjena – selidba je, kažu, jedna od pet najstresnijih životnih situacija, a još kada ti se dogodi na pragu sedamdesetih…

Potres je promijenio sve

Stan je smješten u takozvanoj Papagajki, ogromnoj zgradi koja svoj nadimak duguje šarenim žaluzinama. Na vratima me veselo dočekuje Velvet – kujica francuskog buldoga. Iako proces useljavanja još uvijek traje i sve njihove stvari još nisu našle svoje mjesto, atmosfera je domaća, ugodna, miriši kavica, a tu je i domaći kesten-pire gospođe Lenge. 

“Nikad neću zaboraviti… Bio je taj zlosretni 22. ožujka, nedjelja, čitav grad je spavao. Kad je u šest sati i 24 minute zatreslo, pesek je skočil’ pol metra u zrak od straha i udara! Nakon prvotnog šoka, osjetio sam ogromnu ljutnju, bijes… Nikad ne psujem, ali tada sam psovao kao kočijaš. Rekao sam supruzi – brzo, pakiraj najnužnije, ovdje ne možemo ostati! I već smo oko 11 sati, s nešto osnovnih stvari bili kod prijatelja u Samoboru. Iako smo stan napustili u brzini i uz priličnu količinu straha, pa ako hoćeš i panike – odmah nam je bilo jasno da se u njega nećemo moći vratiti. Bio je devastiran! Padalo je sa stropa, svi spojevi stropa i zidova su popucali, na dosta mjesta su se zidovi otvorili, a u kuhinji je zid tako puknuo da se vidjelo skroz u špajzu”, prisjeća se Ivan Kuliš.

“Nakon prvog šoka i ljutnje, kad malo dođeš k sebi, počneš razmišljati pozitivnije”, dodaje. “Pomislio sam odmah – fala bogu, nisu djeca bila tu.” Naime, Ivanovi i Lengini unuci, blizanci Ivan i Daniel, s roditeljima žive u Komiži na otoku Visu, ali rado posjećuju djeda i baku u Zagrebu. “Njihov krevet se u trenu napunio šutom i velikim kamenjem, a oni, onako mali – tek su ljetos napunili pet godina – sigurno bi bili nastradali. Onda sam si rekao – dobro je sve i prošlo! Jer znaš, cijeli život radimo, borimo se da nešto steknemo, ali rekao sam si tada – mani materijalne stvari, živi smo i to je najvažnije! Ja nisam, kako bi rekao predsjednik Milanović, narikača po prirodi. Nema toga kod mene, jednostavno moraš ići dalje, moraš živjeti.” 

foto: Branimir Balogović/Unsplash

U Samoboru se nisu planirali dugo zadržavati, a odlazak je dodatno ubrzala informacija da je Grad Zagreb osigurao smještaj za ljude poput njih u studentskom domu Cvjetno naselje. 

Život u studentskom domu

“I tako smo, nakon dva dana, 24. ožujka već bili u Cvjetnom naselju. Soba na četvrtom katu, bez lifta, naravno … Prvi dojam i osjećaj – strašno! Moram ovdje reći da ni Lenga ni ja nismo ni bahati ni razmaženi. Sve je bilo čisto – dobili smo studentsku sobu s WC-om i tušem, sve skupa nekih 18 kvadrata. Krevet, stolice i stol. Srećom, bio je tu i mali frižider koji nam je, čim je zatoplilo, postao jako važan. Od kuće smo donijeli posteljinu, nešto posuđa. Bio je tamo i priključak za TV, ali nije radio pa smo televiziju gledali preko laptopa”, navodi.

“Imali smo na raspolaganju i zajedničku čajnu kuhinju pa mi je Lenga i kuhala, iako smo tamo imali osiguranu hranu. Naime, ja sam dugogodišnji dijabetičar pa moram jako paziti da jedem dovoljno povrća, ne smijem masno i tako. Uglavnom, organizirali smo se i sve je bilo u redu. Tamo smo proveli pet i pol mjeseci i zahvalan sam što smo dobili tu mogućnost. Kad sam rekao da mi je prvi dojam bio strašan – jednostavno nisi pripremljen ni fizički ni psihički na to. Iz stana od 167 kvadrata u centru Zagreba došli smo u 18 kvadrata. Preko noći. Jednostavno smo bili istrgnuti iz naše svakodnevice i našli smo se u posve novim okolnostima i relacijama. Imaš stare, dobro poznate, utabane staze i štacije – od svoje ljekarne gdje te svi znaju pa do kumica na placu kod kojih kupuješ zelje, sir i vrhnje i grincajg. No, da ne duljim, sve je bilo pod kontrolom i sve je bilo ok, pogotovo kad smo osvijestili da nam se moglo dogoditi i da spavamo na ulici”, nastavlja.

Nevolja nikad ne dolazi sama

Sve da su i htjeli, Kuliševi nisu imali previše vremena za zdvajanje nad sudbinom koja ih je snašla. Naime, Ivan je kronični bolesnik, a u srpnju se njegova zdravstvena situacija dodatno zakomplicirala pa je, baš na svoj rođendan, neplanirano završio u bolnici, na hitnoj operaciji. 

Lenga je pak za to vrijeme vrijedno prikupljala dokumentaciju potrebnu za dobivanje u najam gradskoga stana – još jedne mjere Grada Zagreba za građane čiji su stanovi nakon potresa postali neupotrebljivi.

“Trebalo je prikupiti gomilu dokumenata. Ja sam sudski tumač i navikla sam i na administraciju i na sudove i na papire i na birokraciju, ali ovako nešto još nisam doživjela. Dokumenti nisu smjeli biti stariji od tri mjeseca pa ti hodaj po gradu – korona, potres, ništa ne vozi. I uvijek mi je nedostajala još ta jedna potvrda”, prisjeća se Lenga Kuliš. “Totalno sam se ispraznila. Nakon tih svih putešestvija, svaki sam se dan osjećala kao iscijeđeni limun.”

Naselje na kraju grada

No, njezina upornost, strpljivost i sistematičnost ipak su se isplatile. Dok je Ivan bio u bolnici, ona i kći Bojana same su odradile selidbu i oprostile se od stana u Preradovićevoj. Mnoge su uspomene, sitnice i detalje ipak ponijele sa sobom u Jelkovec. 

Ivan Kuliš (foto: Petra Švarc)

“Imam jako finog čaja, od bobica raznih…, samo ne znam gdje su mi žličice… još se useljavamo…” objašnjava mi Lenga.

“Zadovoljni smo i sretni što smo se ponovo skućili, ali teško se priviknuti. Na jednom uglu bila mi je jedna ljekarna, na drugom uglu druga ljekarna, Dolac na pet minuta, banke svugdje okolo, knjižare, moja omiljena striparnica. Cijeli život živim tamo, doslovno od rođenja, cijeli život istim stazama idem. Kako da ti kažem, to je kao da te netko istrgne iz konteksta tvog života.”

Ivanovu i Lenginu iskrenost ne treba zamijeniti za negodovanje ili kukanje. Hrabro koračaju kroz novu stvarnost koja im je dana. Oboje su, usprkos svemu, još uvijek vrlo aktivni. Lenga još uvijek radi kao sudski tumač za slovenski jezik, a Ivan je čitavog života njegovao dvije paralelne karijere, od koje jednu živi i danas. Naime, nakon studija sociologije i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, cijeli je “ozbiljni” radni vijek proveo u Zavodu za mirovinsko osiguranje (nekadašnji SIZ). Druga karijera vezana je uz glazbu i kako kaže, “oplemenjivala mu je život da ne postane duhovni ćato”. 

Majstor za evente

S ponosom će reći kako je upravo on s još dvojicom kolega davne 1980. pokrenuo javna događanja na trgovima u Zagrebu – evente, rekli bismo danas. “Bili smo trio fantastikus i organizirali događanja na nivou mjesne zajednice. Jednoga smo dana dali prijedlog da na Cvjetnom trgu organiziramo glazbeno – umjetnički hepening i dobili smo pomoć u naturi i u lovi. Ispred spomenika Petru Preradoviću postavili smo pozornicu. Bio je to dvodnevni event u kojem se našlo svega – od harfe do folklora. Sjećam se, u to su vrijeme još cvjećari imali svoje stolove pa smo ih morali razmaknuti. Bio je to pravi hit! Ljudima se jako svidjelo. Svirali su Haustor, Arsen i Gabi s Hegedušićem, nismo naplaćivali ulaz. Iduće godine, to je već bila manifestacija od tjedan dana. Tako smo inaugurirali čitav trend. Uskoro je i Jelačić plac postao omiljena lokacija za takve priče”, s nostalgijom se prisjeća Ivan Kuliš.

Rijetki znaju da je Ivan Kuliš autor više od 200 skladbi za djecu, a pokrenuo je i Hrvatski dječji festival. “Izravni krivac za to je moja kći. Kada je počela pjevati u Trešnjevačkim mališanima, zainteresirala se za glazbu pa je poželjela da i ja napišem nešto. Tada je s Mališanima surađivao Đelo Jusić pa sam mu dofurao neke tekstove. Tako su nastale pjesmice ‘Moj dragi tata’ ili ‘Moj mezimac’. Radio sam i songove za reklame – za Ledo sladolede, Ketchup i majonezu za Zvijezdu i mnoge druge. 1992. godine, u sklopu Zagrebfesta pokrenuo sam Hrvatski dječji festival. Drago Diklić mi je ustupio Lisinski za nedjeljnu matineju, a ostalo je, kak’ bi se reklo – povijest. “

Glazba je i danas Ivanova velika ljubav i radost, a ljepotu pronalazi u malim stvarima. Razgovorima s prijateljima, druženju s unucima, a i veliki je ljubitelj sedme umjetnosti. “Preko stripa sam upoznao mnoge drage dečke koji su mi danas frendovi. Jako mi nedostaju naši svakodnevni kružoci u omiljenom kafiću, ali stalno smo u kontaktu i novi mi naslovi redovito stižu u Jelkovec”, priča Ivan i kroz smijeh govori : “Kaj ću, volim život i kad me ne mazi!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost nakladnika.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP