Prati nas

Nema predaje

Kad nas stvari preuzmu

Poremećaj gomilanja – klopka u koju se lako upada

Gomilanje nepotrebnih stvari nije samo štetna navika. To je i psihički poremećaj od kojeg pati između dva i pet posto ljudi.

Objavljeno

|

screenshot: TLC/Youtube

“Moja pokojna baka nikad ništa nije bacala. Sjećam se da je njezin stan bio zatrpan gomilama praznih kutija za koje je mislila da će joj još nekad trebati, otkrhnutog posuđa koje je, kako je govorila, bilo šteta baciti jer je još upotrebljivo, onda dijelova razbijenih šalica koje je, valjda, planirala nekad zalijepiti, odjeće i cipela s rupama koje je isto tako, valjda, nekad mislila pokrpati… U početku se činilo da je to samo uobičajeno gomilanje stvari kojemu su sklone starije osobe navikle štedjeti zbog malih mirovina ili teškog života u mladosti, no kad je taj, mogu slobodno reći, otpad počeo posve preuzimati njen stan, shvatili smo da nešto nije u redu. Tek nakon mnogo godina doznala sam da je to zapravo poremećaj i da se upravo tako i zove: poremećaj gomilanja”, govori Zagrepčanka Anita.

“S vremenom je postalo gotovo nemoguće kretati se bakinim stanom od silnih kutija i vreća u kojima je ona čuvala sve te bezvrijedne stvari. Kad bismo joj došli u posjet, ona bi uvijek nešto prekapala i preslagivala po tim svojim stvarima. Valjda je i sama nekako mislila napraviti nekog reda u tom kaosu, ali je odavno postalo jasno da je tog smeća previše i da se tu nikad ništa neće moći složiti, pospremiti i sortirati”, kaže Anita.


“U nekoliko smo navrata pokušali taj stan pospremiti, nepotrebne stvari pobacati, no za svaku pa i najmanju stvarčicu koju smo htjeli baciti, baka je reagirala vrlo burno, da ne kažem agresivno, jer u njezinim očima sve je to bila vrijednost koju treba čuvati”, kaže Anita. “S vremenom je taj otpad počeo ‘izlaziti’ iz stana, pa su nagomilane kutije stajale i na hodniku ispred ulaznih vrata, a kako je ta hrpetina sve više rasla, i susjedi su se počeli žaliti. Pokušavali smo nered zadržati barem samo unutar stana, no i ti pokušaji da se sve te kutije i vreće unesu u stan pa da se susjedi više ne žale, bili su praćeni velikim bakinim otporom”, priča dalje Anita.

“Bakino zdravlje se s vremenom počelo pogoršavati. Jednom je tako pala i slomila kuk, a nakon operacije i anestezije, nije više nikad bila ona stara. Počela se gubiti i više nije mogla živjeti sama. Moj otac i njegova sestra organizirali su da se baku smjesti u starčki dom, a iako sam tad još bila dijete, sjećam se trenutka u kojem su došli po nju. Umjesto da se sprema, pakira u torbu nešto odjeće, četkicu za zube i takve stvari, ona je, okružena svim tim smećem, sjela i uhvatila se poliranja nekakvog starog lonca. Kao da će to bilo što promijeniti. Tata i teta su je na jedvite jade odvojili od tih stvari i preselili u dom uz obećanje da će se brzo vratiti i da njezine stvari nitko neće dirati. U domu je ubrzo umrla, a moja je obitelj još tjednima nakon njezine smrti iznosila smeće iz njezinog stana”, priča Anita.

“Kasnije sam sličnu naviku da nikad ništa ne baca počela primjećivati i kod svog oca, no, srećom, njegov se nered zadržao samo na garaži. Uostalom, nakon iskustva s bakom, svi smo u obitelji postali osjetljiviji i na prve naznake gomilanja pa ne dozvoljavamo da se nakupi puno nereda. Meni se, čak, znalo dogoditi da bacim i neke još posve upotrebljive stvari jer mi je i to draže nego da se i meni nekad u životu dogodi da se u stanu ne mogu okrenuti od smeća. No teško je to kontrolirati. Ni moja baka nije smatrala da ima problem dok već nije bilo prekasno”, završava Anita.

Poremećaj gomilanja ima od dva do pet posto ljudi

Poremećaj gomilanja nije rijedak, pa opet, o njemu se malo govori. U posljednje vrijeme neki televizijski kanali emitiraju emisije koje govore upravo o tom problemu, pa su mnogi, videći to, shvatili da i u njihovoj obitelji postoji problem.

Smatra se da između dva i šest posto stanovništva ima određenih problema s gomilanjem. Radi se o psihijatrijskom poremećaju koje karakterizira nakupljanje različitih predmeta do točke u kojoj te stvari ometaju, pa i posve onemogućuju normalan život. Ta nemogućnost da se odvojimo od stvari, bez obzira na to koliko ih rijetko koristimo, može biti nešto blaža i rezultira tek malo pretrpanijim domom, no u težim oblicima nered u stanu može predstavljati higijensku i zdravstvenu opasnost.

Razloga za gomilanje predmeta ima mnogo: oni koji imaju taj problem, svaku stvar vide kao vrijednu i korisnu pa se teško odvajaju čak i od stvari za koje je posve sigurno da ih više neće koristiti, poput starih novina, brošura i raznih pisanih dokumenata. Dio problema može biti i to što osoba koja gomila, u svim tim stvarima i sačuvanim tekstovima vidi neki dublji smisao i značaj, a neki čuvajući stare stvari i novine na taj način zapravo žale za “boljim prošlim vremenima”.

Nered u fizičkom, odraz je nereda u unutarnjem životu

Nered u stvarnom, fizičkom životu može biti i često jest odraz nereda u unutarnjem životu, pa će svaki pokušaj pospremanja fizičkog nereda biti neuspješan ako prije toga nismo pospremili svoj unutarnji, emotivni nered.
Ako sama osoba primijeti da ima problem s gomilanjem stvari i da se od predmeta teško odvaja, onda problem još nije toliko eskalirao. Tad je još moguće racionalno pristupiti problemu i zapitati se koliko je neka stvar doista potrebna, imaju li predmeti koje čuvamo jednaku emocionalnu vrijednost kao i onda kad smo ih prvi put pospremili te utječe li gomilanje stvari na kvalitetu života? Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja potvrdan, možda imamo začetak problema, no tad je još moguće nešto napraviti.

No s gomilanjem je nevolja u tome što često ostane neotkriveno sve do faze kad se osoba više ne može sama nositi s problemom. Tad će nerijetko biti potrebna stručna pomoć.

Psihijatrija prema sadašnjem Dijagnostičkom i statističkom priručniku-5 (DSM-5) poremećaj gomilanja svrstava u opsesivno-kompulzivne i srodne poremećaje jer ima mnoge iste simptome kao OCD (eng., obsessive-compulsive disorder). Štoviše, čak 15 posto osoba s OCD-om kažu da im je nagomilavanje zapravo primarni problem.

Osobe koje su tome sklone, s gomilanjem često počinju još u ranoj mladosti i adolescenciji, no da postoji neki problem obično bude nezapaženo sve do odrasle dobi, a nije rijetko i da je taj problem prisutan kod više članova iste obitelji. Do trenutka dok obitelj ili sama osoba primijeti da nešto nije u redu, obično prođe mnogo godina, pa i desetljeća, tako da ljudi koji potraže pomoć to učine tek nakon pedesete godine.

Vrste gomilanja

Postoji nekoliko oblika gomilanja: Kompulzivno gomilanje, sakupljanje životinja i kompulzivni poremećaj kupovine za kojeg se smatra da je povezan s opsesivno-kompulzivnim poremećajem i impulsnim poremećajem ili ovisnošću o nekom ponašanju.

Patološko gomilanje karakteriziraju ovi simptomi:

  • gomilanje stvari i nemogućnost da se bilo što od toga baci, čak i one predmete koji imaju malu ili nikakvu vrijednost i koje sigurno više nećemo koristiti poput različitih letaka, papira, starih novina, ambalaže i sličnog
  • osjećaj izrazite privrženosti prema stvarima i osjećaj iznimne uznemirenosti na bilo čiji pokušaj da se stvari bace
  • poteškoće u održavanju reda i higijene u kući te nemogućnost normalnog života u vlastitom domu
  • poteškoće u donošenju odluka, rutinsko odugovlačenje što na kraju dovodi do problema u obavljanju svakodnevnih obaveza i aktivnosti
  • osjećaj srama zbog nereda u kojem se živi

Mnoge osobe s poremećajem gomilanja nisu svjesne razmjera svog problema te se ponašaju posve iracionalno. Međutim, ima i onih koji shvaćaju da je njihovo gomilanje pretjerano, gotovo patološko, ali svejedno imaju velikih problema napraviti reda u prostoru u kojem žive. Drugi ljudi i članovi obitelji tu mogu pomoći, no samo do trenutka dok problem još nije eskalirao. Kod težih oblika gomilanja, potrebna je stručna pomoć.

Terapije koje se primjenjuju kod poremećaja gomilanja su različite. Gomilanje se ponekad liječi kao i neki drugi opsesivno-kompulzivni poremećaju lijekovima kao što su Anafranil (clomipramine) ili Paxil (paroxetine). No dobre rezultate kod nekih osoba pokazuje i kognitivno-bihevioralna terapija jer je takav oblik terapije usmjeren na štetne misli i nemogućnost donošenja odluka koji su prisutni kod osoba s ovim problemom.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u okviru projekta “Nema predaje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP