Prati nas

Show

Koronakriza i umjetnost

Branko Bogunović Pif: ‘Ovo nisu penzije, nego sječiva. Dajte nam da sadimo marihuanu!’

Jesenski ‘lockdown’ mnogima je uz povećani zdravstveni rizik pojačao egzistencijalnu neizvjesnost. S ekonomskim posljedicama epidemije sve se teže nosi i kreativna industrija. Kraj ograničenjima za koncerte i veća javna okupljanja zasad nije na vidiku pa u hladnom pogonu željno iščekuju konkretniju pomoć Ministarstva kulture.

Vlatka Koren

Objavljeno

|

Branko Bogunović Pif (foto: promo)

Od kulture i umjetnosti i u neka obična vremena na ovim se prostorima ne živi bajno. S novim zamahom COVID krize i ta područja javnog djelovanja neumoljivo doživljavaju i trpe izravne posljedice. Umjesto publike i svirki uživo, dvorane i klubovi preventivno zjape prazni. Tek rijetki online nastupi i angažmani realnost su većine glazbenika. Kako se snalaze u ovim nadrealnim okolnostima, ispričao nam je naš vodeći gitarist i slikar Branko Bogunović – Pif. Britko i bez zadrške, kako to već rock legenda zna.

Počastio nas je društvom i kavom s nogu nedaleko prostora na Radničkoj u kojem, gestom kolega iz jedne produkcijske kuće, kistom i uljima na platnu rastjeruje sve opipljiviju društvenu tjeskobu. 


Glazbena scena na koljenima

“Svi moji prijatelji koji se bave nekim vidom pop i rock glazbe su u nekakvom downu, minusu, u nemogućnosti da išta kažu i naprave po ovoj zabrani svih događanja. Ministarstvo kulture je toliko udaljeno od svih tih umjetnika, glazbenika da jednostavno nema nikakve šanse da većina mojih kolega dođe do ikakvih novaca sljedećih godinu dana najmanje. A beskrajno pate već nekih osam mjeseci”, upozorava Bogunović na situaciju koja s nastavkom koncertne suše postaje lagano alarmantna, slična onoj na bolničkim odjelima. S tom razlikom egzistencijalno ugrožena scena još nije na respiratorima, ali ka tome ide.  

Institucije kao da se vode onom ‘podijeli pa vladaj’

“Ministarstvo je autistično, uopće ne reagiraju na potrebe glazbenika. Moram priznat da je Hrvatsko društvo skladatelja reagiralo jako dobro. Dalo je neku potporu, ali malom broju. Recimo, meni su dali 10 tisuća kuna na početku krize. I onda objave 30 ljudi kojima su dali novce. Pa je onih 5 tisuća drugih koji nisu dobili ljuto na nas koji te novce uopće nismo tražili, već smo ih dobili po slučajnom odabiru. Vjerojatno po onom, imaš dijete, evo ti lova. Prvo su nas metnuli u tu kategoriju, a iza toga više nisu reagirali. Samo su se zagasili. Nama glazbenicima sad treba novac. Trebao je i onda, u ožujku, ali tad se još nešto muvalo, ostalo je od prijašnjih gaža. A sad, kaj sad? Pola godine nismo ništa radili. A ovi se ne javljaju uopće”, upozorava Bogunović.

Možda misle da ljudi izvan scene nemaju životnih troškova, režije, dućan, pitamo. “Strašno. Takvi su bolševni načini na koje preživljavamo, to ni u Rusiji nema. Nitko ne zna kak’ im to uspjeva, ali evo, preživljavaju. Na minus 50, u slaboj odjeći, pijani svi celi dan i uživaju. Kaj buš'” šali se kiselo legenda.

Ljetos se i Bogunović snalazio s ponekim nastupom na otvorenome. Sa svojim bendom “Bogart” i blues karavanom obišao je Lovran, Matulje i Opatiju, pa u Kastvu otvorio dvodnevno finale ovogodišnjeg “Jerry Ricks blues festivala”. 

“Strašno malo svirki smo odradili preko ljeta. S Valerijom Nikolovskom smo svirali jedan koncert zahvaljujući mom prijatelju Damiru Haliliću u Kastvu. Bilo je prekrasno, sve štima, ali sad nema ništa. Gotovo, zagašeno, mrtvo”, govori Bogunović. Kad je počinjao glazbenu karijeru, tamo krajem 70-ih prošlog stoljeća, nekadašnji član Plave trave zaborava, Animatora, Drugog načina, kao i većina nas nije slutio ovakav globalni trenutak i razvoj događaja s pošasti  korone. 

Branko Bogunović Pif

Sa svojih 68 godina Branko Bogunović i sam je formalno u generaciji penzionera. No ponekad čini se kao da za glazbenike, umjetnike općenito, mirovina na koju obično pomislimo na spomen te riječi, ne postoji. To je kreativa koja naizgled ide lako i traje do kraja. 

“Desetkuju nas!”

“Pa to je bila ideja kad sam bio mlad. A onda kad čovjek dođe u neke godine, vidi da nije u takvoj aktivnoj snazi da bi mogao cijelo vrijeme raditi onak’ kak’ si je on to zamislio. U stilu umrijet ću na bini, umrijet ću u čizmama kao John Wayne. E nije baš tak’. Mislim, ponekad se čovjek hoće odmoriti. A ne može, jer ovo nisu penzije. Ovo su, kako da vam kažem, ovo su sječiva kojima oni ubijaju penzionere. Znači, ti imaš osjećaj da dobiješ tih nekakvih 2 i pol tisuće kuna, a to je novac koji potrošiš za pet dana. I kaj onda?” pita se onako retorički naš gitarski majstor. K tome neizbježno ogorčen na vlast ne štedi kritike, duboko uvjeren da vladajući ‘točno znaju’ što i kako žele s mjerama.

“Oni to namjerno rade. Desetkuju nas, kao što penzionere i ove stare, jadne ljude po domovima puštaju sad u ovom COVID-u da odu, da nestanu. To je ideja izgleda. Sori kaj pričam tak, ali stvarno mislim da je to dio globalne agende koja uništava stare ljude. Ali, sva sreća, jel. Bolje stare, nego mlade (smijeh). Mada, to mi i nije neka utjeha, jer imam dijete od 12 godina. Kaj sad, ja odem i šta onda”, komentirao je Pif u svom crnohumornom stilu.

Cijeli život djeluje kao slobodan umjetnik. Nikad nije bio na redovnoj plaći, osim od 18. do 25. godine kao crtač u Zagreb filmu. “Ali to se ne računa, jer kao glazbenik nikad nisam bio vezan ni za jednu firmu. To je jako zgodno kad si mlad i šajzaš okolo. I ako ti to relativno ide, a mora ako si unutra, ako uspijevam doći do 70. godine sa tim, znači da sam imao OK novac tijekom tih 35, 40 godina radnog staža koje sam skupio. Međutim, ne bih to nikome preporučio. Rekao bih ovako, ljudi, skupljajte novce. To je inače teorija Željka Bebeka. Skupi novce, kupi četiri stana i živi od rente, jer glazba te sigurno neće usrećiti iznad 50. godine”, kroz smijeh nastavlja Bogunović. 

Branko Bogunović Pif

S iskustvom više od pola stoljeća scenske i studijske karijere spremno dodaje i kako je glazba jako diskriminatorna umjetnost. Nema i ne postoje ljudi koji se bave glazbom preko 50 godina, kaže. To izgleda perverzno, šali se naš rocker na vlastiti i račun ostalih u glazbenim vodama. 

Jedino jazz trpi stare

“Sjećam se, Mišo Kovač je htio ići na jednu Euroviziju, imao je jedno 50 godina. Meni je to tak’ smešno bilo. Pa nemreš ti ići tam među te 20-ogodišnjake. To isto i za binu vredi. Osim u jazzu, gdje naprotiv, godine dobro stoje. U rocku nipošto. U pop glazbi, s 25 godina si starac. Nemaš više kaj”, neumoljivo slično zubu vremena analizira Pif. 

Ni mi se ne damo, pa pitamo u kojoj su priči onda Stonesi, koji danas doduše ipak rjeđe, ali još uvijek znaju zarolat scenom. I ponovo zabavan odgovor. Bogunović kaže, ma to je iznimka na koju se vade svi starčeki koji sviraju rock&roll, u stilu – gle Stonesi mogu, pa mogu i ja.

“Neeemreš ti. Oni su iznimka. Paul McCartney je iznimka. Osim toga, u Americi se rock&roll nije ugasio, za razliku od Europe. Kao i country. Oni ih baš cijene, te svoje Bruce Springsteene, Davide Crosbyje. I ljudi su preživjeli, Stonesi rade kao iznimka. A ostali, ova generacija kasnih 60-ih i ranih 70-ih, bilo je milion bendova. Preživjeli su samo McCartney i Stonesi (smijeh). Ovi ostali nisu mrtvi, ali nemaju love. Evo, David Crosby iz Stills and Nash, čovjek mora prodavati svoje pjesme da preživi. Jer ima kredite, hipoteku na kuću, tu su djeca, unuci. Jednostavno mora. Ili Bob Dylan. Zakaj je prodal sad za 350 miliona dolara autorska prava na svoje pjesme? Nema love, ne svira. Čovjek koji je dobio Nobelovu nagradu. Nema novaca za život”, ilustrira Bogunović teškoće koje u pandemiji nisu zaobišle ni legendarne američke kantautore. 

Zemlja tuposti kao inspiracija

Proljetos u karanteni mnogi su na Facebooku otkrili i Pifove karikature u kojima s očitim guštom, nepogrešivo secira domaće i svjetske aktere i vruće društvene teme. Poput američkih izbora ili nedavne svađe na ljevici i tajnog partijanja u Slovenskoj tijekom prvog lockdowna.

“To je glupost što radim, ali nema veze. Veseli me (smijeh). Najljepše mi je kad napravim jednu karikaturu, kad ju završim. Strašno mi je važan taj vizualni dio, kad vidim da sam napravio ono što sam htio, da mi to digitalno uspijeva. Ono manualno vrlo često mi nije uspijevalo. Prije 30, 15 godina crtao sam rukom, a sad vam je ovo digitalno petnaest puta lakše. Napraviš sve što ti srce zaželi. Klinci od deset godina rade takva stvari da je to za poludit. To me povuklo”, otkrio nam je. 

Ideja mu ne manjka, kaže. Ova zemlja jednostavno izaziva svojom, ne gluposti, već tuposti. “Jel postoji ljepša zemlja od ove, ljepše more? Sve imamo, sve smo uništili. I kulturu i industriju. To je grozota. Pričaju nam kak’ je autocesta napravljena. Kaj je napravljena?! Ravna cesta! Odite u Švicarsku i pogledajte tunel koji mora bit dug 30 kilometara. Ili u Kinu pa pogledajte kak’ njihova brda izgledaju. Ovo tu je idealna zemlja. Imamo sve, nizine, skijališta…Ali nismo mi jedini. Jedina utjeha je kaj su Srbi gori od nas, Bosanci i sad nas Slovenci stižu polagano”, rezigniran je Bogunović.

Branko Bogunović Pif

Epidemija je, osim svirki, zaustavila i izložbe s kojima je počeo prije desetak godina. Ali samo na jedan dan. “Šta će ti 15 dana izložba, nema toga. Bio sam na jednoj izložbi Andrije Maurovića, najboljeg strip crtača u povijesti Balkana. Prvi dan je bilo otvorenje, vjerojatno je bilo ljudi, ne znam. Ja sam došao treći dan, nikog živog nije bilo. Nema nikakve potrebe za tim.” Bogunović ne nosi slike na lokacije, već ih prikazuje diaprojektorom, priča o njima i svira. To mu je idealan koncept i taman kad je sve posložio u ožujku, razglas i ostatak opreme, krenula je korona.

Virtualni koncert ili s kombinacijom malobrojne publike, kakav je nedavno imao Massimo u Lisinskom, nije njegov đir. Pita se i tko želi gledati live stream nekog koncerta, kad na Youtubeu ima milijardu boljih snimki i izvođača nego ih ima kod nas. “Massimo je unajmio dvoranu, platio ljude. To je mašinerija, silna produkcija, grozno je skupo. Za onih 200 ljudi koji su sjedili u dvorani i neće pokrit troškove najma, i onih 500 kaj će gledat, a možda i neće. To nije budućnost. Prošlost rocka je sviranje živih koncerata i komunikacija s publikom. A ne ovo, gledaš u kameru i komuniciraš s kim. Ma koji live stream, od toga nema novaca. Kao što na Youtubeu moraš napravit 50 milijuna gledanja da bi dobio 15 dolara. Jer kompanije i sve te platforme uzimaju glavninu love, do glazbenika ne dođe ništa. A najbolji je primjer kaj je Dylan prodao svoja autorska prava. Tu je cijela priča, nemre se naplatit, jer ovi ne daju lovu”, pojašnjava Bogunović.

Pored profesije i dobi, epidemiološki je rizična skupina i zbog proživljenog raka bubrega radi kojeg je jedan morao izvaditi. Inače se dobro se osjeća. Zbog korone je nedavno izgubio prijatelja i kolegu Damira Kukuruzovića (45). Poput njega, ni Pif zbog situacije nije pomišljao otići van.

“Nažalost moj pokojni prijatelj, fantastičan gipsy swing gitarista. Nije se dao iz svog rodnog Siska. I mogao je otići na bilo koju binu, bilo gdje sa svojim bendom. Kao što sam ja svojevremeno s Plavom travom zaborava. Deset godina smo svirali po Njemačkoj. Nema toga više. Sad je sve zatvoreno, države i granice, ali to izgleda nije dovoljno. Sad više ne smiješ ni iz stanova izać, strašno.” Užasnut je, priznaje, cijelom tom situacijom, jer dobro pamti 1975. kada je autostopom prošao cijelu Europu bez novca. A sada se jedva može u dućan.

Branko Bogunović Pif

I danas spas nalazi u intenzivnom slikanju. Kao i ratne 1991. kad se također sve zatvorilo, svirke stale, pa se s Plavom travom zaborava vratio iz Njemačke jer su im odbili radne dozvole. Većina kolega sad se osjeća slično, žale mu se da su na rubu. Prijatelj Drago Smoković, miksermen, uspio je s Massimom i Baretom odraditi nekoliko gaža. Nema više ni Saxa, a ni Bare ne svira pretjerano, pa i kolega gitarist Davor Rodik sjedi doma i čisti opremu. 

Kreativan apel vlastima s glazbene scene 

“Vrlo demokratična ova korona. Svi smo v riti. U poljoprivredu na kraju? Pa dobro, nek’ dozvole da se marihuana sadi i bit će dobro. To je ideja za preživljavanje. Evo, Montana ima promet za poludit, spasili se ljudi. Ali ne, ovi naši su pametni, oni neće. Pa će Makedonija sad preuzet vodstvo u proizvodnji. Pa kaj to nije dobro, ozbiljno. Ja se ne drogiram. Nisam nikad u životu. Ali velim, dajte nam marihuanu”, predložio je vladajućima Branko Bogunović-Pif kreativan recept za aktualnu krizu.

Tko zna, proljeće će uskoro. S njime i novi izbori, lokalni, kada puno toga odjednom postaje moguće. Pozdravljamo se sa željom da scena ubrzo opet živne, na olakšanje izvođača i svirki željne publike.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP