Goran Matović: Život između Krleže i Ujevića

U utorak, 29. prosinca navršit će se 39 godina od smrti Miroslava Krleže. Tim povodom umjetnička organizacija Teatar poezije, pod vodstvom glumca, scenarista i redatelja Gorana Matovića, okupila je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu neke od istaknutih zagovornika Krležinog teatra.

Glumica Branka Cvitković, redatelji Ivica Buljan, Mario Kovač, Branko Brezovec, Zlatko Sviben i Ivan Planinić svjedočili su o svom životnom putovanju s Krležom. Svatko od njih je rekapitulirao Krležinu prisutnost u svom umjetničkom opusu. Emisija “putovanje s Krležom” bit će dostupna na YouTube kanalu Teatra poezije, od sutra, 29.12.2020.

A mi nismo mogli zamisliti bolji povod za razgovor s Goranom Matovićem – čovjekom koji je dobar dio svoga života posvetio književnosti i kazališnoj umjetnosti, a koji je u javnosti  poznat kao veliki zaljubljenik i vrsni poznavatelj opusa dvojice velikana – Miroslava Krleže i Tina Ujevića. 

Hrvatski arhiv kao muzej sjećanja

“Hrvatski arhiv je jedinstven prostor”, odmah nas uvodi u priču Goran Matović. “Tu je nekada bila Nacionalna i sveučilišna knjižnica i to je definitivno jedna od najljepših zagrebačkih zgrada. Projektirao ju je Rudolf Lubynski i otvorena je 1913. Zanimljiv je i podatak da je Krleža svojih posljednjih 30 godina života proveo u Vili Rein koju je projektirao isti arhitekt. Taj je prostor živopisan, prostor koji pamti, bila je tu koncentrirana memorija i istovremeno koncentrirana tišina. Taj prostor kao da inspirira svakoga da radi, da misli, da izučava, da traži. Odlučili smo taj prostor odabrati kao mjesto u kojemu ćemo realizirati ovogodišnji dio našeg programa ‘Putovanje s Krležom’.”

“Prošlih smo ga godina radili tako što smo spajali Krležina mjesta, prostore i punktove – od Gvozda do Esplanade, preko Palacea i Kazališne kavane.  Kretali smo tragom njegovih realnih i imaginarnih adresa koje se javljaju u njegovim snovima te izmišljenih adresa iz njegova opusa. Ispunjavali bismo ih programima visokog intenziteta koji su rađeni prema temama i motivima iz Krležinog opusa. Ove godine smo, zbog pandemije i brojnih ograničenja, u prostoru Hrvatskog državnog arhiva odlučili napraviti neku vrstu muzeja sjećanja, okupiti ljude koji su zaslužni za Krležinu prisutnost u hrvatskoj kulturi”, navodi Matović.

Ništa nas ne smije iznenaditi

Zbog pandemije, ali i zbog potresa koji je u ožujku zadesio Zagreb morali su se prilagoditi i kada je riječ o Festivalu Miroslav Krleža koji je ove godine održan po 9. put: 

“Imali smo ove godine izuzetno dramatičnu situaciju. Naš je festivalski program dobio zeleno svjetlo i u Ministarstvu kulture i u Gradu Zagrebu i u Turističkoj zajednici Grada Zagreba. Onda je krajem veljače krenula korona, a 22.3. dogodio se i potres. A s potresom, potresla se i situacija oko financiranja festivala. Potres je oštetio i vilu Rein gdje se nalaze pozornice našeg ambijentalnog festivala. Iz sigurnosnih razloga, morali smo pronaći novu adresu. Spasonosno rješenje bilo je preseliti festival u atrij Leksikografskog zavoda. To je prekrasan prostor, imali smo sjajne i operativne suradnike koji su nas prihvatili kao goste s velikim simpatijama i tako postali naši partneri”, prisjeća se Matović. 

I tako je, za razliku od mnogih drugih otkazanih kulturnih manifestacija, ovaj festival ipak održan, a program u potpunosti realiziran. Naravno, uz sve propisane epidemiološke mjere te uz nekoliko inozemnih gostiju. 

Krleža kao mladenačka, ali i cjeloživotna ljubav

Goran Matović Krležom se aktivno bavi od najranije mladosti, još od prije punoljetnosti. Pitam ga što ga je, kao tako mladog čovjeka privuklo upravo tom autoru te kako se “inficirao” Krležom? 

“Ono što je Krležin osnovni znak je pobuna”, tumači mi pa nastavlja: “A pobuna je znak mladalačke energije. Ta pobuna bila je vezana i za moje odrastanje u rodnom Mostaru. Tu je krenula moja pobuna protiv uske varoši i uskih ljudi. Bio sam mladić i bio sam gotovo bez sugovornika, imao sam par prijatelja s kojima sam se družio i s kojima sam bio u dijalogu. To je bilo vrijeme europske pobune, vrijeme ’68., kada je cijeli svijet doživio lijepu preobrazbu i čini mi se da se po prvi put osjetila ta mladalačka energija na pravi način. Danas je nema. To je bila artikulirana pobuna. A Krleža je artikulirao moju mladalačku pobunu i on mi je bio idealan virtualni sugovornik.”

“Krenuo sam iz Mostara i intuitivno sam osjetio Zagreb kao svoju idealnu artističku i životnu domovinu. Krenuo sam vlakom, bez karte, imao sam nešto malo novaca kao rezervu za prve dane. Na željezničkom kolodvoru vidio sam jednog akvizitera koji je prodavao sabrana djela Tina Ujevića. Ja sam ga tada čitao i on je bio moja pjesnička mjera. Imao sam 17 godina. Pitao sam koliko koštaju te knjige i on je izgovorio točno onaj iznos kojega sam imao. Kupio sam impulzivno svih tih 17 knjiga i to je bila moja jedina prtljaga. Šetao sa s tim knjigama ponosno po Zagrebu. Nisam znao gdje ću spavati, novaca nisam imao i onda sam ušao u tramvaj i tamo spavao. Onda sam jedne večeri na nekom tulumu upoznao čovjeka koji mi je ponudio svoj stan na neko vrijeme. Poslije sam dobio sobu u studentskom domu na Savi, bio sam ilegalac.”

“Završio sam školu i počeo studirati. Studirao sam prvo Promet, a onda me je na 3. godini silno počela zanimati kibernetika pa sam otišao u Beograd. I taj sam studij završio, ali moj je interes neprekidno bila umjetnost – povijest umjetnosti, gluma, književnost, arhitektura. Iako, to što sam najviše volio, volio sam držati gotovo sa strane. To sam osjetio kao neku vrstu poziva koji me izazivao i nisam ga odmah htio iskoristiti. Kao da sam se udvarao i kružio oko toga. Kao da sam filtrirao i oslobađao se onoga što me nije zanimalo”, kaže Matović.

“Pir iluzija” i prvi susret s Krležom

U Mostaru je u dobi od 22 godine napravio kolaž poezije i proze Miroslava Krleže “Pir iluzija”, čija je premijera postigla fantastičan odjek. “U Mostaru s kojim sam se obračunao kao klinac, htio sam se obračunati i kao malo zrelija osoba i to preko Krleže”, priča Goran Matović. Zatim se vratio u Zagreb i tu predstavu igrao u Teatru ITD, gdje je ravnatelj bio Vjeran Zuppa. Dao mu je da igra i prepustio mu kompletnu zaradu od prodanih ulaznica.

“Nakon prvih izvedbi, jednoga jutra zazvonio je telefon u mom podstanarskom stanu – s druge strane bila je gospođa Lidija Juzbašić, Krležina tajnica. Rekla mi je: ‘Krleža Vas poziva da dođete sutra u Leksikografski zavod’. Bio sam šokiran jer se o Krleži govorilo da nikoga ne prima, da negira sve i da je velik uspjeh ako nekoga ne napadne. Sutra sam došao, u velikom uzbuđenju. Popeo sam se na 1. kat, gdje me dočekala tajnica. Nazvala je Krležu preko crnog starinskog kobaltnog telefona i najavila me. Inače, u njezinom su uredu tada sjedila tri akademika u crnim odijelim a i s crnim kravatama i u fantastičnom strahu od Krleže. On je izašao i rekao: ‘Gorane, uđite, a Vi pričekajte’.”

“To je bio naš prvi susret”, opisuje Matović. “Pričali smo o svemu i svačemu –  odnosno, da se ispravim – nismo pričali – on je govorio. Pričao je kao što je i pisao, čudesno. Taj govor imao je neku energiju pobune i to mi je silno imponiralo. To je bila 1973. Ja sam mu tada govorio fragmente iz moje predstave. Bio je jako zadovoljan. Imali smo još dvadesetak susreta u životu.”

“Dva genija teško podnose blizinu”

Jednom su tako, priča Matović, na Gvozdu pili rakiju od naranče i razgovarali. Krleža ga je pitao što namjerava iduće raditi u životu. “Odgovorio sam – Ujevića. A on je ustao u svojoj pobuni i rekao – ‘Kaj će Vam taj bezveznjak?’  Ja sam rekao: ‘Dragi Krleža, Ujević je kolosalan pjesnik. Ja ću montirati fragmente iz njegovog opusa i napraviti njegovu imaginarnu ispovijed. On je rekao da je to vrlo lukavo, jer ću, montirajući Ujevića, prikriti lošeg pjesnika. Završili smo s Ujevićem, ali onda je on u jednom trenutku izgovorio cijelu Svakidašnju jadikovku napamet. Rekao sam mu: ‘Da to nije kolosalna pjesma, ne biste je znali napamet.’ Na pitanje odakle toliki animozitet prema Ujeviću, nasmijao se i rekao: ‘Dva genija teško podnose blizinu’.”

Hrvatska kultura je, smatra Matović, kultura negacije onoga drugoga. “Nema dijaloga, nema susreta, nema povezivanja, nema ulančavanja. Samo negiranje i poništavanje onoga drugoga. To nije kultura kontinuiteta i podržavanja. Na tim se temeljima gradi cijela jedna nova kultura koja nastavlja tu tradiciju i raste na liniji imitacije. Samo ono što je kopirano, što je uvezeno, ima prolaz i prepoznavanje. Tako se ta naša kultura svela na Noć muzeja, Noć kazališta i Noć knjige.”

Suradnja s Arsenom Dedićem

Matovićevu karijeru, ali i čitav život snažno je obilježila i suradnja s Arsenom Dedićem. Zajedno su nastupali i odigrali više od 1.500 izvedbi Matovićeve predstave posvećenu Tinu Ujeviću pod nazivom “San i ludilo”. 

“Arsen i ja upoznali smo se 12. studenog 1975. u Blatu, toj kultnoj gostionici u koju je zalazio Tin Ujević. Kada bi tamo boravio Tin, to je bio prostor njegovog veličanstvenog teatra. Oko njega su se okupljali ljudi i on bi držao svoje legendarne monologe. Arsen je tamo pjevao Ujevićev Odlazak, tu su bili Zlatko Crnković, Špiro Guberina, Ivica Vidović, Semka Sokolović, Marijan Makar. I ja sam prvi put, na poziv Marina Curla došao u tu gostionicu i kao klinac sam govorio Ujevića. Arsenu se svidio moj način govora i pozvao me da s njim i Gabi idem na turneju. Ja sam s njima hodočastio i to mi je bila posebna čast. Inače, suradnja s Arsenom bila mi je na nivou suradnje s Ujevićem. Arsen je pjevao Tina, ja sam ga govorio. Napravio sam predstavu San i ludilo, Arsen ju je vidio i poželio biti dio nje. Ostalo je povijest”, priča Matović.  

“Puno smo surađivali – on mi je napravio glazbu za predstavu ‘Dali i Gala’ pa za predstavu ‘Majakovski – šamar društvenom ukusu’ na kojoj su surađivali i Tonko Lonza i Zlatko Bourek, a plakat je napravio Mirko Ilić. Inače, taj je plakat ušao u stalni postav MoMe. Bilo je to veliko, fantastično vrijeme. Kada čovjek pogleda samo SC, Teatar ITD, Francuski paviljon…Kada biste taj ITD preselili u New York, Pariz ili Rim, to bi i dalje bio veličanstven teatar.”

Hrvatska kultura danas je u fazi traženja

Kada tadašnju kulturnu scenu usporedimo s današnjom, može se zaključiti da smo u nekoj vrsti traženja, smatra Matović. “Težak je okvir u kojemu se nalazi kultura. Ipak, i danas ima autentičnih, sjajnih glasova. Odlučio sam pokrenuti projekt Gradovi Tina Ujevića i obnoviti predstavu ‘San i ludilo’ i odabrao sam mladu i talentiranu Saru Renar kao suradnicu. Ona će nastaviti tamo gdje je Arsen stao i dat će neku novu dimenziju Ujeviću danas. Odabrat ću neke nove tekstove koji su uronjeni u današnje vrijeme, koji ga definiraju. Danas je trenutak traženja i svatko se pokušava spasiti kako god može, svatko pokušava naći mogućnost da se čuje njegov glas, da preživi. Mislim da je preživljavanje lakše, ako se povežemo, ako si pomažemo. Sad smo sirotinja, a kad se povežemo bit ćemo dobra sirotinja koja ima nade da se spasi.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.