Čuvarica blaga Mirna Flögel-Mršić: ‘Dvorac čistim sama, družim se s miševima i paucima’

Zagorsko mjesto Sveti Križ Začretje posljednjih je godina za mnoge Zagrepčane tek lokacija jeftinije kupnje, zahvaljujući outletu koji se smjestio tik do auto-ceste Zagreb-Macelj. No, to malo, urbanistički odlično sačuvano mjesto, ima prilično bogatu povijest o kojoj svjedoči i tamošnji dvorac za kojega danas malo tko zna. 

Jer, kao što to obično u nas biva, nešto što bi naši zapadni susjedi brižno čuvali, njegovali i od toga po mogućnosti napravili unosan posao, kod nas se nonšalantno prepušta propadanju. No, ovaj je svetokriški dvorac, građen tijekom 17. i početkom 18. stoljeća za potrebe obitelji Keglević, ipak bio bolje sreće. Naime, 2002. godine, od lokalne poljoprivredne zadruge u stečaju, kupila ga je obitelj Flögel-Mršić. 

Jači i od potresa

Za posjet dvorcu odabrali smo izuzetno hladan zimski dan, a za filmsko iskustvo pobrinuo se prvi ovogodišnji snijeg. Nakon izlaska s auto-ceste, za smjer pitamo prolaznike, budući da oznaka za dvorac putem – nema! Nakon kraće vožnje, stižemo na cilj.

Dvorac se smjestio na maloj uzvisini – bregu, rekli bi lokalci, a pred njim se prostire velik, nekad zasigurno prekrasan park. Vrata nam otvara vlasnica, gospođa Mirna Flögel-Mršić, danas jedina stanarka i čuvarica ovog prekrasnog zdanja od 2.400 kvadrata. Odmah s vrata pitamo kako je dvorac prošao u potresima.

“Dvorac je čvrste građe, ali se dobro ljuljao. Zgrada nije oštećena, ali stradao je dio inventara. To je velika šteta, ali što se može, to je viša sila”, snuždeno kaže gospođa Flögel-Mršić i krećemo u razgledavanje.

Umjesto vikendice na moru – dvorac!

“Dvorac sam kupila na nagovor prijatelja – slikara Ivana Lovrenčića s kojim sam puno surađivala. Kada je moj sin – inače doktor računalnih znanosti koji živi i radi u Londonu, rekao da bi kupio vikendicu na moru, Lovrenčić nas je nagovorio da radije kupimo ovaj dvorac. Sama zgrada bila je u relativno dobrom stanju, ali unutrašnjost je bila posve devastirana.”

“Kako bismo ga kupili, potrošili smo obiteljsku ušteđevinu i čak prodali obiteljski stan na zagrebačkom Ribnjaku. Danas je to prekrasni spomenik kulture. Želja mi je bila obnoviti ga i urediti u skladu s poviješću pa sam prošla sve arhive kako bi sve bilo autentično”, priča nam gospođa Mirna, umirovljena sveučilišna profesorica s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu. 

U društvu miševa i pauka

“Danas, s moje 83 godine i nakon 53 godine radnoga staža, kao jedna od najcitiranijih hrvatskih znanstvenica u svijetu, imam toliko malu penziju da si ne mogu priuštiti čistačicu. Dvorac održavam i čistim posve sama i družim se ovdje s miševima i paucima. Ali mene Vam to ne smeta – navikla sam čitav život živjeti dan po dan i prihvaćati sve ono što mi donosi”, optimistično govori Mirna. 

Njezini su preci bili pjesnici, urbanisti i slikari – Mirna je nećakinja pjesnika Dobriše Cesarića, a i sama ima izuzetno bogatu i svestranu naobrazbu.

“Rođena sam u Vinkovcima i s pet sam godina došla u Zagreb. Tu sam išla u Montessori vrtić koji mi je pružio doista poseban i koristan odgoj. Učili smo više stranih jezika, ali smo se učili i uzajamnosti. Sami smo servirali stol, a nakon jela ga raspremali, boravili smo puno u prirodi, promatrali njezine mijene. Nakon vrtića, krenula sam u osnovnu školu i već sam tada učila glazbu.”

Nesuđena glazbenica

“Potom je uslijedila Klasična gimnazija, a onda izbor studija – o tome su odlučili moji roditelji. Ja sam željela upisati Glazbenu akademiju, ali mi oni to nisu dopustili. Predložili su tehničke znanosti pa sam tako upisala Tehnološki fakultet, naftni smjer”, navodi naša domaćica.

“Onda sam bila asistentica kod profesora Ašpergera na fizikalnoj kemiji. Dobila sam Fulbrightovu stipendiju na sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu, gdje sam upoznala širinu znanosti. Poslije sam tamo i predavala. To mi je iskustvo omogućilo da se po povratku u Hrvatsku bavim prirodoslovljem, a ne više tehnikom”, prisjeća se naša sugovornica.

Poznati bivši studenti

Živo se sjeća suradnji s Higijenskim zavodom, Plivom, Franjom Kajfežom: “Radili smo tada nove lijekove – Sinersul, Aspirin… Malo po malo, šećući po svijetu, počela sam se baviti medicinskom biokemijom. Osnovala sam cijeli odjel, imala sam puno studenata, ali nikad nisam htjela biti njihov gospodar, već sam ih učila kako se nešto istražuje, željela sam da se oni osamostale. Danas imam puno bivših studenata u Hrvatskoj i u inozemstvu koji su priznati i poznati znanstvenici i koji su mi jako zahvalni na mom pristupu i načinu predavanja. Jedan od mojih studenata je i Gordan Lauc.”

Iako se u mladosti morala baviti onim što joj je bilo nametnuto, ipak je završila srednju glazbenu školu. Osim ustrajnosti i napornom radu, za svoj uspjeh najviše zahvaljuje svojoj obitelji i odgoju koji je, kako kaže, uvelike usmjerio njezin život. 

Istraživanja o stresu

Tijekom svoje znanstvene karijere, intenzivno se bavila istraživanjem stresa te je među prvima povezala stres i razvoj raznih bolesti, malignih i benignih tumora, raznih metaboličkih promjena. Razvila je i cijelu novu znanost – glikobiologiju i upravo je zahvaljujući njoj, toliko citirana svuda u svijetu. 

“Stresu se valja što svjesnije odupirati. Ali na neke stvari ne možemo utjecati, ne možemo mijenjati zadane životne okolnosti. Važno je znati da se pod utjecajem stresa, organizam, bez naše svijesti, bori za očuvanje života. Ako dođe do krive replikacije u DNA, moguće su različite bolesti”, savjetuje nas Mirna.

Nećakinja Dobriše Cesarića

Dok obilazimo raskošne salone dvorca, njegova nam vlasnica priča povijest nekih od nebrojenih izložaka ovog dvorca-muzeja. Tu su djela Josipa Biffela, Ljube Ivančića, Slavka Kopača, Ivana Lovrenčića i Slavka Šohaja, zatim slavna keramika Zsolnay, ali i sjedeća garnitura iz doma Dragutina Gorjanovića Krambergera.Na stilskim regalima i ormarima nalaze se skulpture Vanje Radauša i Oscara Nemona. S posebnim ponosom i pažnjom, Mirna nam pokazuje ostavštinu svoga strica, pjesnika Dobriše Cesarića te mapu s njegovom poezijom koju je sama izdala. 

“Danas je Cesarić nepravedno zapostavljen u školskim programima. Djeca misle da je on napisao samo pjesmu ‘Slap’, ali on je puno, puno više od toga!”

Prije pandemije, u dvorcu su, kaže, stalno imali događanja – izložbe, koncerte, razne prezentacije, znanstvena okupljanja: “Dolazili su nam i strani turisti. Sada ne dolazi nitko. Bilo bi tu još puno posla, ali nemamo podršku Ministarstva kulture, a vlastiti smo novac potrošili. Budući da se radi o privatnom dvorcu, država nam odbija pomoći. Pogledajte, u dvorištu, tamo pod ceradom, već je spreman crijep, ali čekamo bolja vremena.”

Dok je život bio normalan, priča nam, od dolazaka turista mogla je dodatno zaraditi i onda sve skupa primjereno održavati. “Otkako nema putovanja, sve je to tužno i strašno. Ovdje već kad uključite rasvjetu, trošite ogromne novce”, s tugom u glasu kaže Mirna Flögel-Mršić.

Cjeloživotno učenje

Iako je napunila 83 godine i na jedno oko uopće ne vidi, i dalje čita i radi. 

“Puno čitam, a i u kontaktu sam s bivšim suradnicima pa znam sve što se događa u znanosti. Moja dva sina su također profesori, obojica žive u Londonu. Imam i dva unuka – trenutno ne mogu doći k meni, ali svaku se večer čujemo, mobiteli rade. Prije su mi dolazili za rođendan, Božić i Uskrs, ljetovali su u Hrvatskoj. Oni su, kao i ja, odgojeni da čuvaju svoju obiteljsku kulturu, baštinu i sjećanja. Jako mi nedostaju i jedva čekam da se opet vidimo”, optimistična je Mirna. 

Šećući dvorskim hodnicima, Mirna se prisjeća obnove: “U početku su se mještani jako veselili što će se dvorac obnoviti. Rado su mi dolazili. A ja sam se trudila, kontaktirala turističke zajednice, školu, umjetnike – svi su bili oduševljeni. Imala sam jasnu misiju – očuvati kulturu i baštinu. Jer, ta naša baština ima svoj kontinuitet razvoja – kad vidiš hrvatsko slikarstvo staro 300 godina, glazbenu umjetnost toliko bogatu… ne možeš ostati ravnodušan”, zaključuje Mirna. 

Kaže da se ne boji živjeti sama u dvorcu. Tako živi posljednjih deset godina, dok prije samoću nije osjećala zahvaljujući dolascima ljudi, aktivnostima, priredbama. Imala je, kaže i odličan odnos s lokalnom školom, ali otkako se promijenio ravnatelj, djeca više ne smiju u dvorac. “Sada radije kupe čokoladice u obližnjem dućanu i šeću parkom. A ne znaju da je to zapravo moj park!”

Život u ritmu glazbe

Nakon četvrtog klavira kojeg vidimo, prestajemo ih brojati, a Mirna spremno sjeda za jedan od njih i počinje svirati. 

“Glazba je imala izuzetno važnu i veliku ulogu u mom životu. Iako je nisam studirala, cijeloga sam je života njegovala. Organizirala sam glazbene seminare u dvorcu, a budući da sam bila povezana s Londonom, mogla sam osigurati i stipendije za mlade glazbenike iz Hrvatske. Jedna od mojih stipendistica bila je i Nina Obuljen (aktualna ministrica kulture, op.a.), no ona danas ne zna ni za dvorac ni za mene. To je jako neobično, ali je tako. No, ima i zahvalnih stipendista, poput Gorana Končara.” 

Na mladima dvorac ostaje

Osim 20 raskošnih salona, ovaj barokni dvorac u prizemlju ima i veliku multimedijalnu dvoranu, prikladnu za održavanje manjih konferencija, prezentacija, radionica ili team buildinga. U svojem je najslavnijem vremenu bio poznat po perivoju i jezeru, s donje strane dvorca. “I jedno i drugo prekrasno je održavano, na jezeru su se održavale dekadentne zabave, ali su ga poslije prilično zapustili”, priča nam Mirna. 

Prije pozdrava, kaže nam kako sredstava za dovršetak uređenja dvorca jednostavno nema, a trebalo bi urediti fasadu, perivoj i dovršiti rekonstrukciju krova. Sreća je, kaže, da njezina djeca jako vole dvorac te da u njima postoji želja da ga dovedu u stanje kakvo mu je Mirna namijenila.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.