Zagreb kao Peking: Tai Chi na otvorenom za zdravlje i dugovječnost

Teško da mogu zamisliti bolji uvod za priču o Tai Chiju, toj drevnoj kineskoj borilačkoj vještini od davne pjesme američkog pjesnika Allena Ginsberga “U mojoj kuhinji u New Yorku”. U njoj je sažet čitav jedan Tai Chi trening, ali i puno više od toga. Ginsberg je ovu pjesmu posvetio svom učitelju, Bataanu Faigaou, a vjerojatno se s autorom može poistovjetiti i bilo koji vježbač ove discipline na svijetu. 

Tai Chi se zasniva na blagim i umirujućim pokretima koji omogućuju pokretanje unutarnje energije ili Chija. Upravo u tome leži tajna njegove popularnosti te se iz Kine, odakle potječe, proširio po cijelom svijetu.

Taoistički mudraci zovu ga “eliksirom mladosti”, a da taj epitet apsolutno “drži vodu”, uvjerili smo se i mi prošle srijede, u malom parku u zagrebačkoj Laginjinoj ulici, ispred Vitićevog nebodera. Naime, tamo se već nešto više od dva mjeseca, tri puta tjedno, u 10 sati ujutro sastaje skupina vrijednih vježbača, zaljubljenika u Tai Chi. Većina su umirovljenici, iako se to po njihovu izgledu, vitalnosti, a kasnije ćemo vidjeti i – gipkosti, ne bi reklo. 

Vježbom do kvalitetnijeg života

Ova je vježbačka grupa zapravo dio projekta Umjetničke organizacije “Binocular teatar”, a koji se kroz poziv “Pridruži se – Aktivni u mirovini” financira iz Europskog socijalnog fonda. Projekt se provodi pod nazivom “Smijeh kao lijek”, priča nam voditelj projekta, Borna Armanini. 

“Europska unija ustanovila je kako kvaliteta života umirovljenika u Hrvatskoj nije zadovoljavajuća te su stoga izdvojena sredstva kako bi se osmislili programi za jačanje mentalnih, kognitivnih, emotivnih i kreativnih potencijala umirovljenika te, konačno, kako bi se povećala kvaliteta njihovog života“, pojašnjava Armanini.

Projekt obuhvaća online dramske radionice koje vodi glumac Vili Matula te radionice Tai Chija pod vodstvom majstora Jasminka Mikleca. Osim toga, planiraju snimiti i dokumentarni film o unaprjeđenju kvalitete života umirovljenika, dok im je zamisao o realizaciji dramske predstave iste tematike poremetila pandemija koronavirusa. 

“Projekt provodimo kao vrstu terapije komedijom i Tai Chijem. Tako hranimo i duh i tijelo”, kaže Borna i dodaje kako ovdje vježbaju već dva mjeseca.

Usprkos koroni, potresima i hladnoći

“Lokaciju su polaznici odabrali sami. Naime, to su većinom ljudi koji su Tai Chi upoznali ranije, otkrili su sve njegove dobre strane i kontinuirano ga prakticiraju jer im puno pomaže u životu. Među njima je i gospođa Naima Balić, nekadašnja doministrica kulture koja stanuje u Vitićevom neboderu pa ih je ona okupila i lokacija se nametnula sama od sebe. Obično se skupi desetak do petnaestak ljudi koji ne mare za vremenske prilike. Vježbamo vani i strogo se držimo epidemioloških mjera.”

Ove sunčane, ali hladne i vjetrovite zimske srijede, u parkiću se okupilo i nešto više ljudi nego inače. Dok čekaju početak treninga, srdačno razgovaraju, smiju se i ne čini se da im sjeverac pričinjava ikakav problem. Među njima susrećemo 60-godišnjeg Milana Konjevića koji Tai Chi vježba dvije godine.

“Meni je to sve jako simpatično jer se ljudi ovdje i druže. Naravno, najvažnija je rekreacija, razgibavanje, ali mi ovdje imamo i odličnu komunikaciju, međusobno si pomažemo. To su sve ljudi s pozitivnim životnim stavom. Nema tu kukanja u stilu ‘sve me boli, teško mi je’. Vježba se tri puta tjedno, ali ja nažalost, zbog privatnih obaveza, ne stignem doći svaki put. No, nastojim se prilagoditi i što manje propuštati treninge. Jako mi gode i čine mi dobro.”

Lijek za duh i tijelo

Vitarnja Gamulin vježba od rujna prošle godine i kako kaže, više teško može zamisliti život bez Tai Chija i ove grupe. “Trener je sjajan, ozračje je iznimno pozitivno. U ovo teško i, rekla bih, depresivno vrijeme, to nas liječi. I duh i tijelo. Jer sve je to jako povezano. Ja to tako osjećam – ne znam je li to placebo efekt, ali zapravo nije ni važno. Znate, kada su bili potresi, jedna gospođa je rekla – e, sada bismo trebali Tai Chi dvaput dnevno! Onda možete zamisliti koliko nam to pomaže!”

Žustrim, ali lakim korakom približava mi se čovjek odjeven u udobnu trenirku i laganu jaknu, prelaganu za ovu hladnoću, čini mi se. “Nije mi hladno, volim svjež zrak, a brzo hodam pa se ugrijem”, spremno mi odgovara Jasminko Miklec, certificirani učitelj Tai Chija. Govori brzo, ali njegova je mirnoća i blagost zapravo ljekovita.

Gipki stogodišnjaci

“Čitav se život bavim sportom”, započinje Jasminko svoju priču. “Počelo je s nogometom pa me ozljeda izbacila iz te priče. Zatim su me privukle borilačke vještine – karate i kung fu. No, kada sam se susreo s Tai Chijem, to me potpuno osvojilo i sada sam u tome već 40 godina.”

Jasminko ima 66 godina, ali izgleda mladoliko kao da mu je najviše 45. “Tai Chi ima jako puno benefita – to je vježba za dugovječnost i vitalnost – gotovo sve ono što donosi starost, možemo prevenirati i u velikoj mjeri odgoditi starenje. U Kini su stogodišnjaci gipki poput mladića, dišu punim plućima. Tai Chi pomaže da tijelo održavamo fleksibilnim. Pokreti su meki, dizajnirani da ih svatko može napraviti. U početku idete do svoga limita, a postepeno se taj limit povećava”, tumači nam. 

Tai Chi za zdravo srce

Ova vrsta vježbanja blagotvorno djeluje i na čitav kardiovaskularni sustav budući da produbljuje disanje. Naime, čovjek modernog doba premalo se ili nikako ne kreće, brzo gubi dah i diše plitko. U Tai Chiju je disanje jako važno i zato se preporučuje vježbati svakodnevno, kako bismo došli u situaciju da mijenjamo stanje našeg organizma.

A upravo to uspjelo je Viktoru Bubliću, 79-godišnjem zaljubljeniku u Tai Chi koji je ovoj disciplini, ali i Jasminku kao instruktoru, vjeran već 15 godina. Viktor je i danas s nama. Visok, vitak, izuzetno vitalan i raspoložen s nama podijeliti svoja iskustva.

“Tai Chi sam otkrio slučajno, na internetu. Zanimale su me istočnjačke vještine pa sam malo istraživao. To mi toliko koristi zdravlju, da više ne mogu i ne želim živjeti bez vježbanja. A to mi je potvrdio i kardiolog. Naime, imam dva stenta i liječnik mi je rekao da mi je vježbanje Tai Chija doslovno spasilo život. To je idealan trening – vježbate, a ne oznojite se. Ali pritom svi mišići rade, a sjajno je i za kosti. Imao sam velike probleme s koljenom, ali sve je otišlo. To potvrđuje i nalaz magnetske rezonancije. Ništa me ne može omesti u vježbanju. Ljudi znaju reći, ne mogu vježbati jer su teretane i dvorane zatvorene. Za nas nema prepreka. Na početku smo vježbali na Opatovini pa u Maksimiru, a sada smo tu i odlično nam je. Pridružite nam se i Vi, siguran sam da će Vam se dopasti”, uvjerava me Viktor.  

Nikad nije kasno

Jasminko Miklec naglašava da nikad nije kasno za Tai Chi: “Može se početi u svakom trenutku života. Vježbajući otklanjamo ili događamo bolest. Temelj je relaksirani pokret – to je nešto što na prvi pogled izgleda lako, ali zapravo je teško. Ljudi se danas ne znaju opustiti, a opuštanje je ključno. Gomilamo stres i on postaje tihi ubojica. Tu si možemo jako puno sami pomoći. U Tai Chiju je bitno da svaki pokret ima otvaranje i zatvaranje. Taj koncept možemo upotrijebiti u određenom filozofskom smislu.”

Jasminko ne voli kada ga nazivaju majstorom ili učiteljem, iako je, kaže, radio s majstorima i učiteljima koji to doista jesu – s  najboljima na svijetu. “Ovlašten sam i certificiran, ali imam o tome svoje mišljenje. Jer kada vam netko da titulu, vi prestajete učiti. Ja, radeći s ljudima, i dalje stalno učim. U Tai Chiju nema uspoređivanja, svi počinjemo s neke druge osnove. Nema niskog starta i sprinta i nema foto finiša. To je kontinuitet – od sada pa do vječnosti”, zaključuje te dodaje kako je njegov prvi princip – no force. 

Na moj komentar kako izgleda iznimno mladoliko, Jasminko odvraća kako nikada u životu nije popio tabletu, a ne sjeća se ni kada je posljednji put bio kod liječnika. “Tai Chiju mogu zahvaliti što se danas, sa 66 godina, osjećam kao da mi je 30!”

Umjerenost prije svega

Dodaje kako ova vrsta vježbanja ne podrazumijeva neku posebnu prehranu. No, iako Kinezi jedu meso, Jasminko je dugogodišnji vegetarijanac. Osim toga, dodaje, u Kini se jako malo ili nikako konzumira slatko. Teži se nekoj uravnoteženoj prehrani, pazi se na kvalitetu namirnica i svi se drže jedne sjajne maksime: after eating, no more eating. Dakle, umjerenost prije svega. 

Prilazi nam još jedna vježbačica, 70-godišnja Mira Dušek: “Vježbam dvije i pol godine i jako sam zadovoljna i sretna! Vježbam i na -4! Jedino što nas može zaustaviti je jak pljusak, ali i po kiši smo vježbali – stali smo tu pod strehu i riješili problem. Poanta je doći, družiti se, odvježbati. A i sama šetnja do parkića je ljekovita. Uvijek netko ponese i topli čaj pa se malo ugrijemo. Ovdje se borimo i protiv usamljenosti koja je veliki problem nas starijih ljudi. Na zraku smo, držimo propisanu distancu i zdravi smo!”

Korona-free zona

To nam potvrđuje i Jasminko: “Do sada se nitko iz moje grupe nije razbolio od korone i mislim da i neće. Iz sklada i balansa tijela, proizlazi i emotivni i mentalni balans. I to je to!”

Među vježbačima primjećujemo i jednog mlađeg čovjeka. 37-godišnji Josip Uremović pridružio se grupi nakon što je godinama ranije počeo s Jasminkom vježbati Tai Chi. Imao je problema s nesanicom, ali to je danas za njega prošlost. 

“Razvio sam mehaniku tijela, koordinaciju, vitalnost i gipkost. Tai Chi stvara sklad u tijelu i to je najbolje što si možemo pružiti u životu”, uvjereno zaključuje Josip. 

Stoga, ne oklijevajte previše – odjenite se udobno (i toplo!) i pridružite se vježbačima već na sljedećem treningu. Termini su ponedjeljkom, srijedom i petkom, u 10 sati ujutro, u parkiću ispred Vitićevog nebodera, u Laginjinoj ulici u Zagrebu. Vidimo se!

U mojoj kuhinji u New Yorku

Savij koljena, prenesi težinu
Picassov autoportret, plavi otisak
smrtne maske
na vratima frižidera 
Ovo je jedino mjesto u stanu
dovoljno veliko za Tai Chi
Izravnaj i podigni desnu nogu – 
trebao sam baciti tu hrpu
smeća
Podigni ruke i onda ih spusti do
visine ramena – Ručnici i pidžama 
oprani veš visi na štriku u hodniku
Guraj prema dolje i uhvati vrapca
za rep Škarnicli za špeceraj
natrpani na zatvorena vrata
okreni se prema sjeveru – Sve bih te
lonce morao objesiti iznad štednjaka
Držim li pravilno svijet? Na zidu
Hopi slika prikazuje
kišu i udar groma
Ponovno se okreni desno – kroz
vrata, Isuse, moja radna soba je
pravi krš
slika i neodgovorenih pisama
Liijevo iz struka – hvala Bogu da me
Arthur Rimbaud promatra sa zida iznad slivnika
Jednostruki bič – u sobi je klavir, 
konačno će se Steve i Maria
sljedećeg tjedna preseliti
u svoj stan! Steveove gaće su još
tu, a Julius je već u njegovom krevetu
Ovaj pokret je suprotan onom svetog 
Franje u Ekstazi od Bellinija
ja spuštam ruke
Bolje da se koncentriram na ono što
radim
Težina je u predjelu trbuha, pokret
kreće iz struka
Ne, to je bio jednostruki bič – ta 
pregača
visi na sjevernom zidu godinu dana
ni jednom je nisam nosio
jedino sam o nju ruke brisao – Ždral
širi krila jesam li platio
račun za struju?
Sviraj gitaru imam li dosta love
da unaprijed platim stanarinu
kad budem u Kini
Dodirni koljeno – to je bilo sjajno
Halavah, stučeno sezamovo sjeme 
godinu dana leži u hladnjaku
Povuci se i guraj  - trebalo bi mi
jedno potkrovlje ili ogromna dnevna
soba
Nakupci nekretnina pokupovali
svaku stopu na Manhattanu
sve tamo od vremena Indijanaca
Prekriži ruke – treba napisati pismo
Timesu i reći
to je ne-etično
Zaustavi se, ruke prirodno opuštene
uz tijelo koljena ispravljena – A moja
jetra večeras je sigurno OK Prestao 
sam pušiti prošlog tjedna. Pitam se 
hoće li isprobati H bombu? Valjda
neće. 
(Allen Ginsberg)

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.