Prati nas

Mozaik

Mirovina nije za umjetnike

Svestrana Diana Sokolić, autorica svjetlosnog štapa za hodanje: ‘Treba se usuditi!’

Svjetlosni štap koji pomaže pri hodanju, ali i osobi koja ga koristi pomaže da bude vidljivija u mraku, tek je jedna od sjajnih ideja svestrane umjetnice Diane Sokolić. Zavirili smo u njezin svijet gdje vlada optimizam, ustrajnost i smjelost.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Diana Sokolić (foto: Petra Švarc)

Za akademsku slikaricu i multidisciplinarnu umjetnicu Dianu Sokolić znala sam puno prije nego što je nastao ovaj tekst. Njezin specifičan, jedinstven i koloristički snažan nakit od pleksiglasa nose brojne žene iz javnoga života i moram priznati da je to bilo prvo što mi je privuklo pažnju.

Među tim ženama bila je (i još uvijek jest) i naša zajednička prijateljica koja bi mi tijekom naših druženja znala ispričati poneku zanimljivost ili novost o Diani. Obično bi se radilo o nekom od njezinih brojnih uspjeha ili nagrada na prestižnim, uglavnom inozemnim natječajima posvećenima dizajnu.  


Svjetlosni štap za pomoć pri hodanju

A kada sam saznala da je nedavno nagrađena za svoju genijalnu kreaciju – štap za pomoć pri hodanju od prozirnog pleksiglasa s ugrađenim LED svjetlom koji, osim što služi kao oslonac, osobi koja ga koristi pomaže da bude vidljivija u mraku i polumraku – shvatila sam da je vrijeme i da osobno upoznam tu fascinantnu ženu.

Budući da smo razgovor dogovarale u danima kada terase još nisu bile otvorene, Diana me pozvala na kavu k sebi doma. Dočekala me već na stubištu, nasmijana i zrihtana, sva u crnom što je dodatno isticalo njezinu vitku figuru. Oko vrata je, naravno, nosila jednu od svojih ogrlica, sastavljenu od crvenih, narančastih i ružičastih trokuta. Uvela me u svoj stan u središtu Zagreba i ja sam, i prije nego li sam odložila kaput, krenula razgledavati bezbroj zanimljivih detalja, uglavnom Dianinih radova, od kojih svaki, saznat ću nešto kasnije, ima svoju priču.

Diana Sokolić (foto: Petra Švarc)

Bogata kućna biblioteka, eklektičan miks namještaja najrazličitijih stilova, butterfly stolac, crni zidovi, veliki prozori s pogledom na Zvonimirovu i jedan jarko crveni amarilis prizvali su mi kazališnu atmosferu. 

Odrastanje uz umjetnost

“Neka Vas to ne čudi”, kaže mi Diana. “Moji su roditelji čitav radni vijek proveli u kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Otac je bio scenograf, a majka kostimografkinja. Rasla sam uz umjetnost i bila sam stalno ‘uronjena’ u nju. Kada je došlo vrijeme da sama biram svoj put, odlučila sam se za Likovnu akademiju u Zagrebu. Bilo je to divno vrijeme – bilo nas je 12 na godini, imali smo odličan odnos s profesorima, zaista sam uživala i studij je ispunio sva moja očekivanja. Naravno, na početku nije bilo lako – moju rodnu Rijeku zamijenio je Zagreb, odjednom sam bila sama u novom gradu, ali toliko sam to sve voljela i željela i stalno sam bila svjesna da ostvarujem svoj san. Odlazila bih od kuće u 8, a vraćala se navečer, presretna i jedva sam čekala jutro da ponovno dođem”, prisjeća se Diana Sokolić.

Nije odmah postala samostalna umjetnica. Tri je godine radila u tadašnjem CEZAKUM-u (današnjoj gimnaziji u Križanićevoj ulici). 

“Imala sam preko tisuću učenika i za taj sam se posao jako puno i dubinski pripremala. Jako sam puno naučila jer – kada svoje znanje morate prenijeti nekome, to znanje mora biti posloženo, smisleno i veliko. Poslije sam kratko radila na zamjeni u Primijenjenoj, zatim još dvije godine na Rokovom perivoju te čak 23 godine kao vanjska suradnica na Sveučilištu Dubrava, gdje sam vodila tečajeve crtanja i slikanja.”

Najvažnije je vrijeme

Biti samostalni umjetnik u Hrvatskoj nije lako, kaže Diana: “Jako se teško održati, teško je opstati jer radite nešto što nikome nije potrebno. Ako ste mali poduzetnik, svoju ćete ponudu prilagoditi tržištu, a ovdje čovjek očekuje da se tržište prilagodi njemu. No, bez obzira na to, velika prednost moga posla je raspolaganje vlastitim vremenom. Jer je vrijeme najbitnije. Ne zdravlje – od većine bolesti se može ozdraviti, a vrijeme se ne može vratiti. Čak i kada imate neku tešku bolest – ona vam opet skrati vrijeme. Izgubljeno vrijeme je zauvijek izgubljeno. Zato je Facebook jako dobar jer odmah možete vidjeti s kim se isplati potrošiti ga”, smije se Diana. 

Nakon dugogodišnjeg rada s različitim materijalima, od keramike do platine, početkom Dvijetisućitih otkrila je pleksiglas koji je postao njezin medij. 

Pleksiglas i LED rasvjeta

“Kada se pojavila LED rasvjeta, vidjela sam da je to nešto novo, fantastično, nešto što pruža ogromne mogućnosti. Počela sam sama lemiti, spajati, bušiti. Najprije sam mislila koristiti staklo, ali je ono bilo preteško, preoštro. Tu je pleksi došao kao naručen – lagan je, ima finu površinu – rekla bih da je to najplemenitija plastika. Baš sam ga zavoljela. Kad se reže laserom, ima fine rubove, pruža velike mogućnosti. Zatim sam spojila LED i pleksi i ta kombinacija me i dalje ispunjava i nadahnjuje.”

Rad u pleksiglasu (foto: privatna arhiva)

I tako su nastale poznate svjetlosne instalacije koje su zapravo nastavak Dianine slikarske karijere. Ili njezinim riječima – iz svojih je crteža uzela svjetlost i prenijela ih u instalacije. 

Drugi “rukavac” kojim je krenula njezina slikarska karijera je modni dizajn, čiji su dio već spomenute ogrlice, ali i nagrađivane manžete i torbice od pleksiglasa. Tu sada dolazimo i do svjetlosnog štapa, koji, osim što je u svojoj osnovi ortopedsko pomagalo, u Dianinoj interpretaciji ponovno preuzima i svoju nekadašnju ulogu – ulogu modnog dodatka.

Empatija i ljubav prema starijima kao obiteljsko nasljeđe

“Svi u obitelji imamo jako puno ljubavi, razumijevanja i empatije prema ljudima treće životne dobi. Mislim da je ljudima, kada odu u mirovinu, izuzetno teško i kada god možemo, nastojimo im pomoći. Od toga da im ponesemo kolica s placa, pa do toga da im pomognemo prijeći cestu. Zato sam napravila i štapove – trebat će nam svima jednoga dana. Inače, moram reći da su ta pomagala prilično nakaradna, a ja sam željela pokazati da ne moraju biti takva. Nekada su štapovi bili ukras pa ih sada i tako promatram. Imam dva modela – muški Maurice, po Mauriceu Chevalieru i ženski Marlene, po Marlene Dietrich”, navodi Diana.

Marlene i Maurice (foto: privatna arhiva)

Ovi svjetlosni štapovi osvojili su broncu na natječaju A’Design Award u talijanskom gradu Comu, na kojemu je Diana Sokolić prvi put sudjelovala 2013. godine. Tada je osvojila srebrnu nagradu za manžete od PVC-a pod nazivom Fred, kao i nagrade za torbe i ogrlice od pleksiglasa. 2015. je osvojila broncu za narukvice od pleksiglasa i čipke. 

Kao Pepeljuga

Kako sama kaže, na inozemne se natječaje počela javljati “iz čistog očaja jer je shvatila da njezin rad u Hrvatskoj nikome nije potreban”. 

“I onda iz prve dobijem srebrnu nagradu na jednom od najvećih međunarodnih natječaja pa si pomislim – ipak nešto vrijedim! I onda dođete tamo, svi su uparađeni, black tie, šampanjac, crveni tepisi. Ali to vam je kao u priči o Pepeljugi. Čim se vratite doma, sva čarolija nestane.” 

No dizajn nije trenutno jedino područje Dianine kreativnosti. 2012. u Parizu je dobila nagradu za fotografiju koja je postala dijelom zbirke Francuske nacionalne biblioteke. Natječaj je organizirala privatna američka fondacija, a svi su laureati pozvani su na primanje u rezidenciju organizatora. 

“Kada nas je taksi dovezao u uličicu ispred Eiffelovog tornja, mislila sam da sam na krivoj adresi. Ali, to je bila prava adresa! Crveni tepih, orhideje po stubištu, stan koji gleda na Eiffelov toranj. To su doživljaji koji se ne zaboravljaju!”

Diana Sokolić (foto: Petra Švarc)

Diana je prijavila fotografiju koju je nazvala “Zebra”, a na kojoj je jedan zagrebački trgovački centar i pješački prijelaz ispred ulaza. “Fotka je nastala slučajno – izašla sam iz auta i vidjela kadar.”

Treba se usuditi!

Dijana često fotografira i svoje svjetlosne instalacije, to je njezina fotografska niša. “Treba se usuditi!” – njezin je moto, a dodaje i kako su ograničenja često samo u našim glavama. 

Diana Sokolić u veljači ove godine napunila je 62 godine, ali i dalje radi, stvara i kreira i nikakvo mirovanje ne pada joj na pamet. Kaže kako pandemija koronavirusa nimalo nije narušila njezin životni i radni ritam jer naprosto voli biti kod kuće. Tu je uredila i svoj radni kutak u kojemu u djelo provodi svoje ideje. 

“Nemam atelje. Rad kod kuće za mene je bio jedina opcija. Imala sam malu djecu i tako mi je bilo najjednostavnije. Žene stalno savijaju svoje vrijeme, a to znači da im mozak radi na nekoliko nivoa. One rade svoj posao, kuhaju, brinu o djeci, o kući, o svemu i uvijek savijaju svoje vrijeme prema nekome i nečemu. Obično muškarci imaju atelje. Muškarac, ako je umjetnik i ima obitelj, to mu je prednost jer to znači da se može u potpunosti posvetiti umjetnosti. A za ženu je obitelj minus, smatra se da se ona onda ne može dovoljno posvetiti svom kreativnom radu. Čista diskriminacija! Zato smatram da je imati vrijeme u kontinuitetu – da počnete i završite nešto, a da vas pritom nitko ne prekida – čista raskoš, pravi luksuz.”

Diana Sokolić (foto: Petra Švarc)

Može li se živjeti od umjetnosti danas, pitam. “Pa vidite da sam živa!”, vragolasto odgovara Diana. “Moji su roditelji od umjetnosti odlično živjeli. Imali su svoje plaće u kazalištu, ali su radili i van kazališta. Opremali su se stanovi, zgrade, institucije i za to su se angažirali najbolji umjetnici. Danas je sve to postalo jako površno i brzo. Ljudi odu u Ikeu, kupe namještaj, pa odmah kupe i gotove, već uokvirene slike. Svi su danas dizajneri interijera, sve mora biti brzo, a onda i jeftino pa tako imamo šablonski uređene domove.”

“A može li umjetnik otići u mirovinu?”, znatiželjna sam opet.

“Ne! Nikada! Umjetnik radi sve dok se koprca, sve dok diše – stalno!” 

Iako je Diana ispunila uvjete za punu mirovinu, to je za nju samo formalnost. I dalje nastavlja raditi, stvarati i sanjati. Jako je veseli i radionica crtanja i slikanja za umirovljenike koju već godinama vodi. 

“Trenutno imam šest polaznika, neki dolaze i dulje od 10 godina. Jako je veselo – puno radimo, ali i razgovaramo, jedemo, pijemo. To je druženje na višem nivou nego ono koje svakodnevno imamo s prijateljima. Povezani smo na nivou umjetnosti. Postigli smo takvu bliskost da ja znam da, kada bi mi bilo što zatrebalo, mogu računati na te ljude. To je prekrasan odnos koji je postao nadgradnja slikanju i crtanju. Ja bih rekla da je to zadnja oaza normalnosti.”

Aurora Borealis

Velika Dianina strast su i putovanja. Iako trenutno nisu moguća, u njezinom su sjećanju itekako živa, a planovi za nove destinacije već marljivo gradi. Tako je za svoj 60. rođendan ostvarila životni san i otišla u Norvešku vidjeti Auroru Borealis.

Prije toga u Parizu je provela dva mjeseca, a dojmove je sažela u pravi slikovni dnevnik. Tu su i Island, Milano i razna druga mjesta koja su je, kaže, oplemenila i inspirirala. Upravo kao i neki posebni ljudi čije fotografije krase njezin dom: Nikola Tesla, slikar Egon Schiele, istraživač Fridtjof Nansen, umjetnik Philippe Petit ili pak revolucionar Ljubo Čupić.

Svi oni svjedoče o tome koliko je jaka ljudska volja te koliko je važno usuditi se. Upravo kao i Diana Sokolić. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP