Prati nas

Aktivno starenje

'Znanje je moć'

Zvončica Vucković: ‘U svijetu mode ima mjesta i za bake!’

S poznatom hrvatskom plus age manekenkom i modelom Zvončicom Vucković razgovarali smo o njezinoj karijeri, imperativu mladosti u modnoj industriji, posljedicama pandemije, ali i o gotovo pola stoljeća opstanka na sceni.

Objavljeno

|

Zvončica Vucković (foto: privatni album)

“Nedavno mi se rodila četvrta unučica pa sam mjesec i pol provela u Beogradu kod kćeri, da joj budem pri ruci i da uživam u unucima”, priča mi Zvončica Vucković, najpoznatija hrvatska manekenka i jedna posve atipična baka.

Njezino prirodno okruženje su avioni, taksiji, velike svjetske metropole. U studiju i pred kamerama osjeća se kao riba u vodi, a njezini je unuci nerijetko mogu vidjeti u najvećim svjetskim časopisima te na billboardima. Njezina karijera traje već 47 godina i, kako kaže, bez obzira na to što ovoga ljeta formalno odlazi u mirovinu, ne namjerava prestati raditi. 


Radit ću dok god me budu tražili

“Radit ću dok god budem mogla i dok god me budu tražili. Iako je zbog pandemije koronavirusa broj mojih angažmana bitno smanjen, ipak ne mirujem. Bila sam u Frankfurtu na snimanju, pa onda u Münchenu i evo sada nedavno u Sofiji, također na snimanju. Veseli me da svijet ipak nije sasvim stao, da ipak nešto radi, da smo svi zajedno kreativni. Istina, sve je i puno kompliciranije – treba prije svakog snimanja, prije svakog putovanja napraviti test na koronavirus, ali i na to se lako naviknuti. Kada cijelu proceduru prođeš jednom, idući put je već puno lakše.”

Zvončica Vucković u svijet je mode ušla sa 16 godina, a dobna granica za to za današnje je djevojke još niža. Modna, kao i industrija zabave danas zapravo regrutira djevojčice, mladost je apsolutni imperativ. Pa kako se onda Zvončica uspjela toliko dugo održati i opstati, kako pronalazi svoje mjesto i kako uspijeva biti toliko uspješna?

U reklamama su potrebne i bake

“Rekla bih da je sretna okolnost da svijet mode ipak nije stao na jako mladim djevojkama. Često su u reklamama i editorijalima potrebne i mame, i bake i starije gospođe. Ja sam do sada bila i kontesa i grofica i svašta još. Nekako se uvijek nađe neki lik koji odgovara mom izgledu. Velike tvrtke se na to odlučuju kako bi pokrili širok dobni spektar i privukli što veći broj kupaca.”

Dodaje kako nikada, ni na jedan poslovni prijedlog nije rekla ‘ne’: “Uvijek sam se odazivala, pa makar samo otišla na casting. No, uvijek bih ostavila i prostora za dogovor oko lokacije snimanja, honorara, uvjeta. Prije otprilike osam godina sama sam sebi odredila cijenu ispod koje ne pristajem raditi. S druge strane, uvijek rado podržavam mlade dizajnere i umjetnike za koje smatram da su talentirani i da im moja podrška može pomoći. Za njih rado odradim besplatno i to je taj dio mene koji dajem. I baš budem zadovoljna sama sa sobom jer sam tako odlučila.”

Zvončica priča kako se s mladim ljudima i privatno i u poslu odlično razumije. Iz nekih suradnji izgradila je s njima prava prijateljstva.

Prema mladima – otvoreno

“Nedavno sam snimala reklamu u Sofiji i prije puta nazvao me casting direktor s pitanjem bih li putovala do Sofije autobusom. Malo me zatekao jer znam da do tamo treba 14 sati pa sam pitala zašto. Objasnio mi je da se ne radi o redovnoj autobusnoj liniji, već o kombiju koji bi vozio cijeli tim. I tako sam se našla u kombiju s osmero mladih, jako mladih ljudi koji su me ispočetka malo podozrivo gledali. Bila sam u trenirci, nenašminkana – možda me nisu ni prepoznali. Prvih dva, tri sata putovanja nismo baš razgovarali, svi smo još bili pospani. Onda smo krenuli malo komunicirati – ja sam se prema njima postavila otvoreno i prijateljski. I da skratim priču – proveli smo prekrasna četiri dana, zajedno razgledavali grad, obilazili znamenitosti. Čak smo otvorili Whatsapp grupu, nitko me više ne oslovljava s ‘gospođo’ i svi smo na ‘ti’ (smijeh).” 

Zvončica Vucković s obitelji (foto: privatni album)

Za svoju vitalnost i svjež izgled i u 63. godini života, Zvončica Vučković zahvaljuje velikim dijelom dobrim genima.

“Sigurno je genetika odigrala važnu ulogu u mom izgledu, ali uvijek naglašavam i da je duh jako bitan. Dobro izgledamo ako smo zadovoljni sobom, ako puno radimo na sebi. Ja sam već 30 godina okrenuta budizmu, a to je za mene i jedan vid introspekcije kojega provodim stalno. I to mi doista jako pomaže. U mladosti sam se puno bavila sportom, danas puno hodam i to svaki dan barem sat vremena. Odlazim na jahanje. Na prehranu pazim, ali nikada ne gladujem. Kad sam bila mlađa, imala sam prirodno dobru liniju – to sam naslijedila od tate koji je bio visok i mršav čitavog života. Nakon prve pa i nakon druge trudnoće dobila sam dosta kila, ali sam ih oba puta uspjela skinuti. Sada sam dobila kile iz drugih razloga: menopauza, štitnjača, hormoni. Ali ne očajavam – to je zapravo dobro za lice. Da sam mršavija, lice bi mi bilo kao osušena smokva.”

Bore, sijeda kosa i godine – mogu biti i prednost!

Zvončica zaključuje kako je važno znati se nositi sa svojim izgledom, borama i godinama te kaže da ne može izgledati kao da ima 30, ako ima preko 60. “Uostalom, takva ne bih mogla u reklamama glumiti ni baku, ni kontesu, ni groficu!”

Zaštitni znak ove poznate, kako se to moderno kaže – plus age manekenke, njezina je njegovana sijeda, zapravo, bijela kosa. 

“To je zapravo bila neka moja osobna pobuna. U jednom sam trenutku prestala zbog trudnoće. Kada sam rodila prvu pa drugu kćer, puno smo vremena provodile na moru – to ljeto skroz od svibnja do rujna. Ja se cijelo to vrijeme nisam farbala. Kad smo se vratili u Italiju, gdje smo tada živjeli, imala sam izrast od nekoliko centimetara. Nazvala sam svog frizera i rekla mu da želim da me ošiša skroz na kratko. On me prvo pitao jesam li poludjela, ali ja sam bila čvrsta u toj odluci i rekla sam mu ako me ne ošiša on, da će to učiniti netko drugi. Na koncu je ipak pristao. Nakon šišanja ostala je samo bijela kosa i to je bilo to. Odmah mi se svidjelo! Ali shvatila sam i da sam se riješila muke čestog farbanja – jer zbog posla sam se morala farbati svakih dva do tri tjedna –  tada nije bilo ovih suvremenih boja za kosu bez hidrogena. Osim toga, sve su te kemikalije loše utjecale i na samu kosu, na kožu glave. Odjednom sam se osjetila slobodnom poput ptice!”

Okolina je, kako privatna, tako i poslovna, kaže, sjajno reagirala na promjenu. “Moje cure me se ni ne sjećaju s tamnom kosom. Bile su jako malene tada i cijeli me život pamte sa sijedom kosom. Bilo je nekih neočekivanih reakcija, na primjer, kada sam znala doći po mlađu kćer u vrtić, tete je zovu: ‘Gala, dođi, došla je baka po tebe!’. A ja s upitnicima iznad glave (smijeh).”

Na poneke negativne komentare nije se obazirala i nije se dala smesti. Od tada svoju bijelu kosu njeguje s posebnom pažnjom jer upravo joj je ona donijela jako puno angažmana.  “Jednog me je dana posjetila prijateljica iz Milana koja dugo radi u modnom biznisu i čim me vidjela, rekla mi je: ‘Pa ti si hit! Ja ne mogu vjerovati, ovakva kosa se sad najviše traži!’. Vratila se u Milano i nije prošlo niti mjesec dana, i već sam bila pozvana na snimanje.”

Film i kazalište

I ostalo je povijest. Zvončica tada nije imala agenciju koja bi je zastupala, ali mnogi su vidjeli njezine fotografije u časopisu te su poželjeli da radi za njih. “Nekako je sve krenulo samo od sebe”, skromno će reći. “Bilo nas je zapravo vrlo malo, nas sa sijedom kosom koje smo dobro izgledale i koje smo imale modnog iskustva. Smatram zapravo da sam tako samo nastavila svoju karijeru.”

Uskoro je uslijedio i rad na filmu, a u posljednje vrijeme, Zvončica Vučković okušala se i u kazalištu – zaigrala je u predstavi “Vesela udovica” u izvedbi Opere b.b. Ronalda Brausa. Uz pomoć legendarne glumice Branke Cvitković i koreografa Dinka Bogdanića ostvarila je zapaženu ulogu, a na pozornici se osjećala – odlično! 

Osobnom stabilnošću protiv zlostavljača

Kada govorimo o modnoj, ali i općenito o industriji zabave, nemoguće je zaobići i nemilu temu seksualnog zlostavljanja, zloupotrebu pozicije moći od strane određenih aktera. I sama Zvončica doživjela je određene neugodne situacije, ali s njima se, kaže, prilično dobro nosila. 

“Mislim da jako puno toga ovisi o tome u kakvoj obitelji čovjek odrasta. Ja sam imala jako stabilnu obiteljsku situaciju – nisam pobjegla od kuće, nisam bila zlostavljano dijete. Istina, od kuće sam otišla vrlo rano, ali uvijek sam imala podršku roditelja. Čim sam preselila u Milano, imala sam dovoljno sredstava da imam svoj stan, svoj auto, svog psa. Nisu mi trebali raznorazni fićfirići koji te vrebaju ispred agencija i nude da ti plate večeru. Bilo mi je draže ne jesti ništa i par dana piti samo cappuccino s puno šećera, nego da mi oni plaćaju. Imala sam naprosto drugačiji stav – nikad me nisu mogli impresionirati šampanjci, kavijar, večere ni pokloni“, prisjeća se Zvončica.

“Jednom sam išla na casting za neki kalendar. I dok sam čekala, shvatila sam da je riječ o kalendaru s golišavim fotografijama. Počela sam se premišljati i odjednom je od nekud zasvirala pjesma čiji su stihovi, među ostalim glasili: ‘Hey you, where are you going?’. Meni je to bio znak da moram otići od tamo. U igri je bio sjajan honorar, ali ja sam znala da kada jednom napraviš takve fotke, tvoja karijera ozbiljnog modela je završila. Zato je jako važna ta stabilnost, doticaj s realnošću. Imala sam sreću jer sam uvijek oko sebe imala neke ljude koji su tada bili stariji od mene, dobronamjerni i koji su me odlično savjetovali.”

Zvončica Vucković i unuk Edoardo (foto: privatni album)

Među tim ljudima ističe Vesnu i Dragu Muhića koji su tada u Zagrebu imali butik, zatim poznatog fotografa Gunnara Larsena za kojega je radila u Parizu te Enricu Massei, talijansku modnu dizajnericu koja joj je povjerila prvi veliki posao u Milanu. “Takvi te ljudi formiraju, stvore sigurnost i mogućnost da odbijete poslove i aranžmane oko kojih osjećate nelagodu”, kaže Zvončica Vucković. 

Velika kriza modne industrije

Na pitanje što se i na koji način promijenilo u modnom svijetu i kako danas izgleda posao vrhunske manekenke, iskreno odgovara da zapravo ne zna. 

“Ne znam postoje li još uvijek showroomovi. Osim toga, u posljednje dvije godine više nema ni manifestacija poput Tjedna mode, osim preko interneta, naravno. Nove okolnosti donijele su drastične promjene i zapravo ne znam kako će se sve to razvijati, kako će ljudi uopće vidjeti nove kolekcije, kako će vidjeti odjeću, kako će je birati i kupovati. Moram nažalost ustvrditi da je modni svijet u ozbiljnoj i velikoj krizi.”

Photoshop – umjereno, skalpel – nikako!

Za razliku od mnogih svojih kolegica, Zvončica Vucković nije pobornica estetske kirurgije i drastičnih zahvata na licu i tijelu: „Kada se fotografije obrađuju u Photoshopu, postoji dogovor da se ne pretjeruje, naročito kod nas koje smo u godinama kada želimo zadržati sebe onakvima kakve jesmo.”

“Inače, upravo sam potpisala ugovor s jednom zagrebačkom klinikom estetske medicine. Kako je do toga došlo? Kao i kod mnogih stvari u životu – slučajno! Gostovali smo u Rovinju s ‘Veselom udovicom’ i nakon jedne od replika da sam stara i ružna, pogledala sam u publiku u kojoj je, među ostalim, sjedio i jedan poznati estetski kirurg. Spontano sam rekla: ‘Pa dobro gdje je taj doktor da to odmah promijenim?’. Nakon toga odmah me kontaktirala njegova PR služba i dogovorili smo suradnju. Ja ću biti lice u njihovoj kampanji, ali neću raditi ništa što uključuje skalpel ili botox. Odlučila sam se za kvalitetne tretmane njege. Inače, doslovno sam se izbezumila kada sam došla u njegovu ordinaciju i vidjela da mu je većina pacijentica u dobi od 25 do 35 godina! Mlade žene!”

Iako njezin posao često podrazumijeva rano ustajanje, duga putovanja, čekanja na aerodromima, transfere, Zvončica kaže kako joj ništa od toga ne pada teško, niti joj je naporno. Upravo obožava svoj posao.

Znanje je moć!

“Prije pandemije, znala sam imati angažmane tri do četiri puta mjesečno. Obično tražim da mi rezerviraju povratni let za kasniji večernji termin tako da stignem prošetati gradom, nešto novo vidjeti – kakvu izložbu, galeriju, crkvu ili druge znamenitosti, da ne putujem kao kofer. S druge strane, iako sam u dobi kada ljudi obično usporavaju životni tempo, smatram da sam privilegirana zbog posla koji radim. Ne moram svako jutro odlaziti na posao i vraćati se kući u 17 sati. Ustajem kada želim, popijem kavu i odlazim šetati u šumu. Doista mislim da sam u životu imala i još uvijek imam i dosta sreće.”

Mladim djevojkama koje tek ulaze u svijet mode, vrlo odlučno poručuje da se svakako školuju i osiguraju još jednu profesiju. “Moda neka im za početak bude hobi, nešto što rade sa strane. Jer taj je svijet varljiv i promjenjiv, upravo kao trendovi. A znanje je nešto što im nitko ne može oduzeti. Uz to, toplo preporučujem učenje stranih jezika. Što više, to bolje!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP