Prati nas

Mozaik

Angažirani teatar

Kristinka, Sophia Loren i mažoretkinje u borbi protiv predrasuda prema starijima

Osobe treće životne dobi često su izložene brojnim predrasudama i diskriminaciji. Upravo o tome progovara umjetnička organizacija ARKTIK – Institut za budućnost u svom novom projektu “Izlazak”.

Petra Švarc

Objavljeno

|

Izlazak (foto: Arktik)

“Vozikaju se u vrijeme kad ljudi idu na posao. Stvaraju dodatnu gužvu u tramvaju, guraju se i smrde!” Ovo je samo mali dio negativnih komentara o našim starijim sugrađanima koji se mogu pročitati u medijima, a koje smo i mi nedavno prenijeli na našim stranicama. U svakodnevnom se životu oni često susreću s brojnim predrasudama, ali i diskriminacijom, što njihov život čini doista teškim i zahtjevnim. Naročito im je teško u posljednjih godinu i pol dana, otkako traje pandemija koronavirusa – naime, čitavo društvo gotovo da ih se spremno odreći kao žrtava ove bolesti jer, kako kažu mnogi – “oni ionako nisu aktivni članovi zajednice, ne privređuju i ne pridonose ni na koji način.” 

No, s time se nikako ne slaže umjetnička organizacija ARKTIK – Institut za budućnost koja u svojim projektima daje glas onima koji se u našem društvu čuju malo ili premalo. Ovoga puta, u svojem su se projektu “Izlazak” usredotočili upravo na osobe starije životne dobi. 


Stariji ljudi su punopravni članovi zajednice

“Trenutak u kojemu živimo itekako je potaknuo nastanak našeg projekta. Trenutno smo u vremenu u kojem su osobe treće životne dobi stavljene na marginu. O njima se jako puno govori i u medijima i u javnosti. Otpisuje ih se i kritizira gotovo svakodnevno. Mi ovim projektom želimo pokazati da su naši stariji sugrađani punopravni članovi zajednice – ljudi koji imaju pravo na život i koji ga žele živjeti, koji imaju pravo na svoju slobodu i spremni su donositi odluke o svom životu. Često su starije osobe i aktivnije i progresivnije od mlađih generacija”, kaže Izabela Laura iz ARKTIKa.

Iza same ideje za “Izlazak” stoji multidisciplinarna umjetnica Vesna Mačković koja se, osim izvedbenim umjetnostima – performansom, multimedijalnim kazalištem, suvremenim plesom, koncertima improvizirane glazbe – bavi i vizualnim umjetnostima te umjetnošću zvuka i glasa. 

Prema riječima Izabele Laure, projekt je nastao iz želje da se pokaže koliko osobe starije životne dobi zapravo mogu, koliko su sposobne te da se dokaže kako one itekako mogu biti aktivni članovi društva. 

Radionice za polaznice 60+

“Sam projekt sastoji se od četiri faze. Prva je bila znanstveno-istraživačka – pozvali smo studente i profesore sociologije i psihologije da se u nekoj vrsti znanstvenog rada pozabave nekom od vrsti diskriminacija ili predrasuda vezanih uz osobe starije životne dobi te da u sklopu svojih istraživačkih radova naprave nekoliko intervjua s takvim sugrađanima. Taj ćemo rad koristiti tijekom projekta. Trenutno smo u drugoj fazi projekta, a njega čine kazališno-plesne radionice koje se odvijaju u KUC-u Travno”, priča nam Izabela.

“Imamo deset divnih polaznica u dobi od 60 do 74 godine koje sudjeluju u radionicama. Istražujemo glas i pokret i pokušat ćemo ispričati priču koja će rezultirati kazališno-plesnom predstavom. Premijeru planiramo 17. lipnja, uz reprizu 18. lipnja. Nadamo se da će se otvoriti i mogućnosti za putovanja i gostovanja s tom predstavom. Cijeli projekt se dokumentira u audio-vizualnom obliku i na kraju ćemo napraviti i dokumentarni film.”

Stariji ljudi mogu, žele i znaju

Izabela Laura kaže da im je želja prije svega osvijestiti i tematizirati doslovni izlazak iz prostora karantene i iz kuće u nekakav realni, stvarni prostor koji je dijeljen s drugima. Naravno, uz poštivanje svih epidemioloških mjera. 

“Želimo i potaknuti osobe starije životne dobi da izađu iz nekih okvira koje im je društvo nametnulo, a koje su možda i one same internalizirale. I kao treće, želimo osvijestiti i pokazati našem društvu, kojemu zbilja treba taj moment osvještavanja, da su takve osobe zaista osobe. Osobe koje mogu, koje žele i koje imaju volju za životom, za ljubavi, za romantikom, za druženjem, za kreativnim izražavanjem, za kretanjem. Dakle, sve naše polaznice su aktivne žene koje itekako žive i dišu. Neke od njih su mažoretkinje, neke plešu i druže se. Želimo osvijestiti da one MOGU i da su, kao starije osobe itekako LJUDI.

Ružica Majić (foto: Dora Ivković)

Jedna od polaznica radionica, ali i izvođačica u predstavi je 74-godišnja Ružica Majić. Za sebe će reći da je i inače prilično aktivna, bez obzira na svoje godine. “Najstarija sam među svim izvođačicama. Aktivna sam u Maksimirskim mažoretkinjama i vodim dvije plesne skupine. Međutim, sve je stalo zbog korone pa me silno razveselila obavijest o projektu koju sam pročitala na Facebooku. Odmah sam to javila prijateljici Branki i obje smo se prijavile. Rekli su nam da možemo doći na audiciju, a pridružila nam se još jedna kolegica iz mažoretkinja. Prekrasno nam je, divno. Plešemo, ja pjevam Kristinku na češkom, a glumim i Sofiju Loren na plaži. Volim ples, volim pjesmu, živahna sam i još uvijek puno mogu. Te moje godine – ja Vam njih i ne osjetim”, priča nam Ružica.

“Ples i glazba dižu me do nebesa!”

Na pitanje o liku kojega tumači, kaže kako još nisu stigle ni do polovine priprema pa nam ništa konkretno ne može reći. “Mogu samo reći da plešemo i da nam se u tom dijelu predstave vide samo noge. Onda ja pjevam Kristinku. Radimo dio po dio. Poslije toga opet imamo ples pa ja silazim na plažu. Dalje ne znam što će biti. Imali smo do sada tek 4, 5 proba. Premijera je predviđena u lipnju.”

Ružica nam kaže kako je rad na predstavi jako veseli, a takav osjećaj dijele i druge njezine kolegice. Kaže kako joj radionice ispunjavaju i vrijeme i dušu. “Ples i glazba jako mi puno znače i dižu me do nebesa!” Zadovoljna je i organizacijom i redateljicom i koreografkinjom, a oduševljava je sinergija koja vlada na probama.

Branka Dragićević (foto: Dora Ivković)

Slične dojmove s nama je podijelila i gospođa Branka Dragičević: “Ja sam neiživljeno veliko dijete od dosta godina. Cijeli sam život radila ono što sam morala, a u podsvijesti mi je živjelo nešto sasvim drugo. Moja neispunjena želja je operno pjevanje. Zato sam cijeli život nastojala raditi nešto slično onome što sam zapravo htjela, a prilike mi nisu dopuštale. Sada si u mirovini ispunjavam želje. Tako sam čula za taj natječaj i odmah se odlučila javiti. Ranije u životu pjevala sam u zborovima i navikla sam na pozornicu. Zadnjih par godina sam u Maksimirskim mažoretkinjama s kojima sam nastupala na raznim događajima i manifestacijama, čak i u kazališnim predstavama. To me jako veseli”, priča nam. 

Živjeti ispunjeno do kraja života

Ni Branka još točno ne zna kakav će biti njezin lik. “Znam da ću se penjati na neke lojtre, ali ne znam puno više od toga. Jesam li pjevačica? Ne znam. Jedna gospođa je šnajderica, jedna raspliće kosu… Kad smo se prijavljivale, Vesna nas je pitala kakve sve vještine imamo. Ja sam nekada svirala i harmoniku, ali sada to ne mogu zbog kičme. Pjevanje me još služi. Pratit ću i jednu kolegicu – dok ona pjeva, ja ću fućkati.” Branka ima 71 godinu i kaže kako namjerava ispunjeno živjeti sve dok je noge budu nosile.

Ljiljana Marković (foto: Dora Ivković)

Ljiljana Marković za projekt je saznala preko društvenih mreža. Kaže kako su joj radionice odlične i kako je “vraćaju na daske”, budući da ima iskustvo klasičnog plesa. „Ima nas deset i u rasponu smo od otprilike 15 godina. Koreografkinja jako pazi i vodi računa o našim fizičkim i dobnim ograničenjima, tako da nam nije naporno. Ja nikad ne dozvoljavam da me bilo tko stavi u bilo kakvu ladicu. Po bilo kojem pitanju pa ni po pitanju godina. Ako podlegnete okolini, a naša je okolina malograđanska, pogotovo za žene, onda ste gotovi. Tko je vidio da žena izlazi van sama ili s prijateljicom”, ironična je Ljiljana.

Društvo podijeljeno prema spolovima

Dodaje kako je naše društvo podijeljeno po spolovima. “Mislim da se i mlade žene s tim susreću, tu se više radi o tome koliko imaš samopouzdanja da nešto napraviš. Možda netko i ima samopouzdanje, ali ako te okolina počne tlačiti, ljudi odustanu i povuku se”, kaže.

Izabela Laura otkriva kako je prijava za sudjelovanje u projektu bilo znatno više nego mjesta na radionicama. “Sve su prijave bile sjajne, sve su dame imale zanimljive životne priče. Odabrali smo prvih deset osoba koje su se prijavile. Mi ćemo se kroz naše likove dotaknuti različitih stereotipa i diskriminacija. Scenske slike ćemo prikazati kroz koreografiju, glazbu i tekst koji će oslikati likove koji su u nekom stereotipu ili mu se pak opiru. Nabrojat ću samo neke od njih: društveno nametnuta izolacija, otpisanost iz sustava, tabu tema romantike i seksa, nesklonost progovaranju i dizanju glasa, pravo na izlazak, obaveza na izolaciju, pravo na zdravlje, dostojanstven život. Na publici će biti da odluči koje su od ovih slika stvarne, a koje su samo u našim ili nečijim umovima.”

Jasminka Janeš za svoju prijavu prije svega zahvaljuje – slučaju. “Moja je kći otkrila poziv na sudjelovanje u projektu. Pogledala sam ga i učinilo mi se da bi to moglo biti dobro za mene. Priključila sam se i nisam požalila. Jako je zanimljivo, nadam se da će tako biti i gledateljima. Baš je poticajno, ljudi su sjajni, redateljica odlična – ima jako puno razumijevanja za naša ograničenja. To je jako, jako pozitivno iskustvo za mene. Vjerujem da su odabrali osobe kakve su im odgovarale. Ja osobno nisam imala nikakvih scenskih iskustava. Ali pjevala sam u zboru, govorim engleski.”

Work in progress projekt

I njezin je lik, kaže, teško predočiti i objasniti. “Vesna je specifična umjetnica. Dio predstave je njezina zamisao, a dio su naše ideje. Naše znanje i iskustvo ukomponirano s njezinim. Do kraja predstave zapravo ne znate koji ste lik i što zapravo radite. To je neka vrsta work in progress projekta. Na probama imamo često pauze, ali sve smo dosta agilne i na kraju budemo onako zdravo umorne”, otkriva nam Jasminka.

Jasminka Janeš (foto: Dora Ivković)

Naglašava da do sada nikada nije imala neugodnih iskustava zbog svojih godina, ali zbog spola nažalost je. “Znalo se dogoditi da ne dobijem neki posao jer se mislilo da će ga muškarac možda bolje odraditi. Na takve se stvari ne bismo smjeli navikavati i to nam ne smije postati normalno”, poručuje. 

Kaže i kako je rad na predstavi dodatno osnažuje. “Svi mi kad odemo u mirovinu, prvih par godina doista uživamo. Napokon budilica ujutro ne zvoni. Ali, onda se nakon nekog vremena počneš osjećati mrvicu beskorisno. Kada se pojavi ovako nešto, apsolutno uvidiš da ima mjesta, vremena i stvari koje te potaknu da ponovno živneš. Samo ih treba znati naći”, zaključuje Jasminka Janeš.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP