Seniori na terenu: Na boćanju redoviti zbog adrenalina i druženja

Bila zima ili žega, radni dan ili praznik, ako je temperatura podnošljiva, a to znači bez debelog minusa, živahno društvo ljubitelja boćanja iz naselja Trnovčica sastaje se točno – u pola četiri. Svakog poslijepodneva, bez iznimke i prethodnog dogovora, osim “hitnog” slučaja ako netko treba skočiti doma nešto obaviti. I opet su natrag. Na uređenom, šodranom igralištu u naselju poznatom po brojnim obiteljima koje su od šezdesetih prošlog stoljeća rasle i stasale s plaćom očeva na dugogodišnjem radu u Njemačkoj.

Odvojeni od najbližih u naponu snage, danas većina djedovi, ipak mogu nešto smirenije prema starosti, za razliku od brojnih vršnjaka s odreskom mirovine zarađene u Hrvatskoj. Osjetila se ta relaksiranost već na prvi pozdrav dok smo ih zapratili u partiji na sunčani uskrsni ponedjeljak, taman pred najavljeni minus i snježno travanjsko iznenađenje u glavnom gradu. Bez oklijevanja, premda smo im malo poremetili ritam igre, naši domaćini veselo pristaju na ćaskanje za MojeVrijeme.hr. 

“Ovdje bućamo već dugo”, otkriva nam igrač u crnom, za kojega smo po šeširu od kojeg se ni na terenu ne odvaja, dobro pretpostavili da je prvi među jednakima. “Najglasniji”, ubacuju se kroz smijeh njegovi suigrači. 72-godišnji gospodin Željko Kuliš pun je razumijevanja za našu znatiželju i neupućenost u pravila boćanja – tradicionalnog mediteranskog sporta koji se osim na jugu revno igra i u kontinentalnim krajevima. 

“Znači, boduje se čija bliže dođe onome tamo malome bulinu, onda se broji bod. Ako su recimo sve tamo naše… Igra je tri-tri, po dvoje buće. Dakle, šest bodova se more najviše dobit u jednome bacanju. Ona plava je najjača”, pokazuje gospodin Željko prema rekvizitima na terenu, u brzinskom tečaju sistema natjecanja.

Livno i okolica

Povjesničari su podijeljeni oko geografskog porijekla igre. Je li boćanje krenulo iz Baskije ili ipak iz Italije, našim domaćinima je manja briga od one hoće li doći obje trojke za već uigrano nadmetanje. I prigodno potkusurivanje uz šale i pošalice. Jezičari već po nazivu igre spajaju natjecatelje s određenim podnebljem. “Na buće” je raširen izraz uglavnom u dijelovima Dalmatinske Zagore i zapadne Hercegovine. Na otocima i u priobalju, od Istre sve do Prevlake i južnije oko Boke Kotorske, igra se “na balote”. 

Gospodin Željko otkriva da smo ispravno slutili. “Tu smo vam mi svi iz Livna. I okolice”, ozareno nastavlja. Iznenada cikne jer je buća stala dalje od bulina nego je planirao. Uživjeli smo se i mi, dok napetost raste u obje ekipe. “More nas i falit, ali obično dođe pet, šest i možemo počet.”

Kaže Željko da je do mirovine 42 godine bio građevinski radnik u Njemačkoj. Prošao ju je uzduž i poprijeko. Bauštelac, baš kao i tisuće drugih s prostora nekadašnje države. Penziju je u tuđini zaradio, a u domovini mu sad dobro dođe. “Kažu kad dođeš u penziju – uživaš. Sad nemam volje ni živit’, ni uživat’. Godine nose svoje. Ne bi mi to ‘tili, ali to je tako. Šta ću. Evo, ovim se zabavljam i ništa drugo. Ili tu ili sidi doma na kauču uz televizor. Tari kauč kad ne moreš više ženu”, slikovito priznaje 72-godišnji Željko, prasnuvši u smijeh zbog sebe i društva koje uveseljava.

Na potpitanje spremno potvrđuje da je istog raspoloženja i kad supruzi treba neka pomoć oko kućanskih poslova. “Sve što treba, tu nema uopće problema. Kad treba. Ali većinom to ona sve radi”, lakonski uzvraća naš “glasnogovornik” od buća.

Nemaju svi branitelji velike mirovine

Čas na jednoj, čas uz drugu “banku” uređenog igrališta pokušavamo istovremeno pratiti i bodove i ekipu. Zbog činjenice da boćanje ne iziskuje snagu i brzinu, zahvalan je sport za staro i mlado, svejedno bilo u malomišćanskoj kao nekad, ili danas najčešće urbanim sredinama. Po ocjeni naše nasmijane družine, idealna je rekreacija u kojoj vrijeme brže prolazi. Obično zaigraju na dvije dobivene partije. U adrenalinu zbog natjecanja na svježem zraku dnevno provedu dva, tri sata. Uz njihov zog, što je naziv za ograđeno boćalište, smješten je i malonogometni teren. Kad je vrijeme povoljno, ondje također bude živo pa nije rijetkost da pored buća naši seniori vraćaju napucane lopte futsal mladosti.

Stiže još jedan ho-ruk za gospodina Krešu, prije nego će na improviziranom semaforu s njihove strane ograde namjestiti kazaljke za novi rezultat s boćališta. Inače rođeni Metkovac, priča nam da je u mirovini posljednjih osam godina. Za razliku od ostalih suigrača, sa svojih 60 godina on je u statusu umirovljenika kao ratni vojni invalid. Na buće dolazi iz susjednog Studentskog grada gdje živi sa suprugom i djecom. Najviše zbog zabave u dobrom društvu. “Vrijeme mi prolazi pravo penzionerski. Tko ima malu mirovinu, zna kako je. Nemaju ratni puno bolju”, odgovara na opasku da se nekima u spomenutoj kategoriji mjesečni iznosi kreću oko šest, sedam tisuća kuna. Njegova mirovina je tri tisuće, kaže. Dok je bio zaposlen radio je nema što nije. “Od mehaničara, tokara pa do poljoprivrede. Sve živo. A ovo sad je dobrodošla zabava, ubija dosadu”, priča naš najmlađi sugovornik. 

Druženje na terenu je neizostavni dio Krešine svakodnevice. Nije se upustio u obrađivanje zemlje na nekoj od zelenih parcela u okolici. Ima već vrt, ali u Metkoviću. “Doli idemo ljeti, budemo po tri mjeseca. Zimi smo tu u Zagrebu i dobro je. Dolina Neretve je predivna. Ako niste bili, vrijedi doći. Baš carstvo mandarina kako se kaže”, hvali se svojim rodnim krajem 60-godišnji Krešo.

Malo Zagreb, malo Hercegovina

Vraćamo se ponovo situaciji na terenu. Čini se da je Željkova ekipa u blagoj prednosti. Na obližnjem stablu pored klupe obavijest. Ona najtužnija. Zeleno uokvirena osmrtnica jednog od vjernih pratitelja ovdašnjih nadigravanja.

“To nam je kolega. Nažalost, nema ga više”, govori Slavko Šiško koji će uskoro slaviti 75. rođendan. Zadovoljan je kako ga zdravlje služi, općenito kaže, nema prigovor na umirovljenički život. U Zagreb je svojedobno stigao iz malog hercegovačkog mjesta, kilometar od granice s Dalmacijom, objašnjava precizno. “Obnovio sam ondje roditeljsku kuću. Još malo pa ja i supruga idemo dole, na jedno pet mjeseci. Znači slično kao i kolega. Zimi Zagreb, a proljeće i ljeto južnije. Znamo doći do desetog mjeseca još dva, tri puta, s unucima. Lijepo je, priroda pogotovo. Cijeli put ja vozim, bez problema. Zadovoljan sam, što da vam kažem”. “Ajde Šiško”, požuruju kolege Slavka na iduće bacanje. 

U nastavku također saznajemo da je ponuda i cijena buća ili balota doslovno šarolika. Sve ovisi o veličini, težini, šarama i materijalu. Za sportsko boćanje u pravilu se koriste one metalne. Nekad se igralo s drvenima, danas su standardne bakelitne balote. “Znali smo ih nekad nabavljati na sajmu u Benkovcu, ali s vremenom čovjeku se to izgleda više nije isplatilo pa je odustao s prodajom. Ove svoje sam nabavio vani, mislim da je većina kolega tako”, govori ponovo Željko pokazujući svoje prošarane “Talijanke”, krem nijanse od posebne smjese, izgledom naoko jednakog kamenu. No razlika je golema, u težini prvenstveno pa ćemo sve detalje radije ostaviti znalcima. Recimo tek da se cijene za one natjecateljske, metalne kreću do gotovo dvije tisuće kuna. No po oglasima se komplet opreme za rekreativce i amatere može naći i već od petstotinjak kuna. 

Preskočili smo spomenuti to našim domaćinima u Trnovčici, zaključivši da i boćanje, pa bilo samo u rekreativne svrhe, ima svoje simbole, prestiže i ‘marke’.

“Ženskama nije zabranjeno”

Ma nije to igra samo za nas muške, dodaje napola ozbiljno napola u šali rodno osvješten Željko. Supruge su sretne da im se malo maknu iz kuće. Dok privode kraju jednu rundu, tumači običaj je da ekipa nakon dvije dobivene plaća piće. “Pa i u Dalmaciji je ritko vidit ženske na terenu. Nije to pravilo, ali igraju obično samo ako su u nekom klubu. Kao u Ražancu kod Zadra, gdje ljeti igram. Ovdje inače igramo valjajuće, tamo izbijaju buće direktno. Ali ne brani se ženskama, bože sačuvaj. I da hoćemo, tko bi im mogao zabranit”, smije se gospodin Željko na pitanje dođu li ponekad supruge među navijače. 

“Nije mi zabranjivala ni kad sam imao 25, a kamoli sada. Nije ni mogla, ni htjela. I badava bi joj bilo”, nastavlja kroz smijeh i gospodin Slavko. Otkako je i supruga profesorica s računovodstva u privatnoj firmi otišla u mirovinu svuda idu zajedno. No balotanje je, veli, samo njegovo. Uostalom, bilo bi joj dosadno, što bi radila dok oni igraju. 

S pozicije kraj terena u ulozi pukog promatrača, lako smo se složili sa seniorima. “Svi smo inače iz velikih familija, u djetinjstvu smo naučili sve radit’ pa danas uopće ništa nije problem, ni pitanje dal recimo sve dati na ženu. Pomognemo u kući, nego kako”, poručuje u ime cijelog društva gospodin Željko. “Čuvamo unuke, sve što zatreba”, dodaje gospodin Slavko. Smijulje li se na mnoštvo ispričanog i spomenute gospođe, ostavljamo na čast i dušu njihovim životnim suigračima. 

Novac ne donosi sreću

Najstarijeg u svojim redovima 81-godišnjeg Cvitana Tomića zadirkuju da je u vrijeme mimo boćanja u potrazi za družicom. Pomisle li možda kako je u mirovini njihovim kolegama s nekadašnjih poslova u Njemačkoj, pitamo no odmahuju rukom. Gospodin Slavko koji je svoje zaradio u Zagrebu poentira osobnom filozofijom.

“Je li vani bolje? Ako mi je dosta za život, ja sam zadovoljan. Novac mi ne predstavlja ništa. Naravno, dobro je imati za godinu, dvije, u ovoj koroni, djeci nešto pomoći. Ali nitko nije sretniji jer ima puno novaca. Ja budem sretan za ovu sitnicu. 14 kuna platim pivu kad izgubim, kad dobijem igru ne platim ništa i eto. I to je meni sreća, mjesečno je to 150 kuna i dobro”, poručuje na kraju jedan od umirovljeničkim danima zadovoljnih rekreativaca.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.