Dizajnerica Karla Kocijan: ‘Otvorila sam nišu namještaja za treću životnu dob!’

Uskršnje sam praznike, s obitelji provela kod mame u Opatiji, nakon što se, zbog pandemije koronavirusa, nismo vidjeli gotovo godinu dana. Njezina je kuća prostrana i komforna, ali je opremljena namještajem kojega su ona i tata kupovali prije više od dvadeset, možda i trideset godina. Pa što onda, zapitat ćete se s pravom.

Naročito “problematična” je njezina sofa. Naime, izrazito je niska, i mama – gotovo 76-godišnjakinja, iz nje jako teško ustaje. A to je danas, sigurna sam, problem mnogih ljudi njezine dobi. Jer namještaj koji je danas dostupan na tržištu, neovisno o njegovoj cijeni i dizajnerskom potpisu, većinom je nizak – sjedi se gotovo na podu, a niski su i stolići i kreveti – pa stoga nikako nije primjeren načinu života osoba treće dobi, kao ni njihovim fizičkim karakteristikama. 

Prestižno inozemno priznanje

I upravo to je, promatrajući svoje baku i djeda, ali i razmišljajući zdravorazumski, uočila mlada zagrebačka dizajnerica Karla Kocijan koja je, najprije kroz svoj diplomski rad na Studiju dizajna u Zagrebu, a potom i kroz svoje projekte, zapravo otvorila do sada nepostojeću nišu namještaja za zdrave osobe treće životne dobi. Zašto naglašavam da se radi o zdravim osobama? Zato jer je i do sada postojala čitava industrija namještaja za starije ljude, ali za ljude s određenim poteškoćama, a namještaj je imao više funkciju pomagala nego što je oplemenjivao prostor, čineći ga funkcionalnim i ugodnim. 

Karla Kocijan nedavno je, na prvom međunarodnom natječaju posvećenom namještaju za sjedenje – Sit Award, u organizaciji čuvene grupacije Framani, na koji su se prijavili dizajneri namještaja i interijera iz cijelog svijeta, osvojila Honorable mention za svoju fotelju Nana, namijenjenu upravo osobama treće životne dobi. Karla je ujedno i jedina nagrađena autorica iz Hrvatske, što je nama svakako bio odličan razlog da s njom porazgovaramo o njezinom radu. 

“Sjećam se, kada sam bila mala, puno sam vremena provodila s bakom i dedom – najveći im je problem bio ustajanje iz naslonjača ili s kauča. Uvijek sam im pomagala oko toga, a oni su u nekom trenutku prestali sjediti s nama na sofi ili u fotelji i radije su birali čvrste, drvene stolce, najčešće one blagovaonske”, prisjeća se Karla. 

Hommage obiteljskoj beržeri

“Osim toga, s mamom (akademskom slikaricom i multidisciplinarnom umjetnicom Dianom Sokolić o kojoj smo već pisali) sam radila priručnik o namještaju pa mi je pričala o jednoj staroj obiteljskoj fotelji – takozvanoj beržeri koja je imala velike jastuke i bila je izuzetno udobna. Pripadala je mojoj nani, maminoj mami i ona mi je zapravo bila inspiracija. Ovaj moj naslonjač zapravo je moderni redizajn te fotelje. Tu treba reći da ona nikako nije namijenjena isključivo trećoj životnoj dobi, mogu je, naravno, koristiti svi i sjajno se uklapa u svaki interijer. Izgleda suvremeno, a veliki jastuci kakve sam prvotno zamislila, uopće ne moraju biti takvi, mogu biti i tanji, ovisno o potrebi”, zaključuje Karla Kocijan.

Naslonjač Nana napravljen je od prirodnih, čvrstih i otpornih materijala. Konstrukcija je drvena, a na nju dolaze čvrste kožne trake koje drže velike jastuke. Pri projektiranju je, kaže, vodila računa da sve bude anatomski, ali i prilagodljivo osobi koja fotelju koristi. Naslon je pomičan pa se i on može namještati prema želji. Prototip još nije proizveden, Karla se tome nada uskoro. 

Odrastanje u umjetničkoj obitelji

Karla Kocijan odrasla je u umjetničkoj obitelji gdje su se svi bavili (i još se bave) nekom svojom vrstom umjetnosti, a njoj je dizajn bio privlačan od najranije mladosti. Rano je shvatila da se želi baviti namještajem, produkt dizajnom i interijerima, ali onda je, kaže, prepoznala svu širinu dizajna, otkrila je ljepotu i mogućnosti grafičkog dizajna pa je odlučila da se neće ograničavati na samo određene grane ovoga posla. Iako je diplomirala industrijski dizajn, danas se bavi i grafičkim dizajnom, scenografijom i proizvodnim dizajnom. 

“Važno mi je da mi posao bude zanimljiv, uzbudljiv i dinamičan”, priča mi Karla svojim zvonkim glasom i dikcijom toliko brzom koja kao da govori da svijet i život vidi kao mnoštvo velikih prilika koje treba otkriti i u njih zagristi što prije.  

Empatija i senzibilitet prema starijim osobama

I dok djevojke njezinih godina – a ona još nema 27 – vjerojatno i ne razmišljaju o potrebama starijih osoba, Karla već nekoliko godina aktivno radi na tome da im pomogne u svakodnevnom životu.

“Ne bih znala reći kako sam došla na tu ideju, ali ‘ajmo reći da je sve počelo s odabirom teme za moj diplomski rad. Razmišljala sam čime bih se mogla baviti i što bih mogla istraživati u te dvije godine, koliko traje proces pripreme diplomskog rada. Razmatrala sam doista razne teme, a onda sam shvatila da ovo ‘moje’ područje nije još posve istraženo i to me zaintrigiralo.” 

Krenula je proučavati što je sve starijim ljudima potrebno kako bi ugodnije i kvalitetnije živjeli i što se tu konkretno da napraviti. I tako je došla do teme “Novi prostorni i predmetni koncept stanovanja treće životne dobi.” 

“Krenula sam od premise da nisu svi stariji ljudi automatski i nemoćni i da nije točno da ne mogu više sami živjeti, da im treba stalna asistencija. Nažalost, ljude se često, čim pređu određenu životnu dob, svrstava u ladicu ‘starijih i nemoćnih’, odmah ih se šalje u dom, odmah se smatra da ne mogu sami brinuti o sebi. A to nikako nije istina! Oni mogu i žele sami, samo imaju određene manje poteškoće u svakodnevnom životu i stanovanju. A mnogi od njih ni ne žele u kući imati stranu osobu koja bi im pomagala.”

Ageizam – diskriminatoran kao rasizam

Istraživanje je usmjerila na današnje društvo, na područje odnosa koje stariji ljudi njeguju i održavaju, zatim se bavila i ageizmom te je shvatila da je to pojava jako slična rasizmu ili seksizmu – isti je princip, kaže, samo su meta starije osobe i u javnosti se o njemu puno manje govori. Došla je do zaključka da mnogi problemi s kojima se susreću osobe treće životne dobi, često nisu opipljivi, a ponekad je za njihovo ublažavanje dovoljan tek razgovor s osobom koja ih razumije. 

“Mlađi ljudi od razgovora sa starijima mogu samo profitirati jer od njih možemo toliko toga naučiti. Doduše, možemo i mi njima prenijeti neka znanja – primjerice, nova znanja o suvremenoj tehnologiji koja na velika vrata ulazi i u njihov život”, zaključuje Karla Kocijan.

Istraživanje je provodila kroz puno čitanja, kroz razgovore sa starijim ljudima i kroz ankete. Sastavila je anketni listić kojega su ispunjavali ljudi u dobi 60+ i 65+ i tako je dobila uvid u razlike u njihovim potrebama. 

“Bilo mi je jako zanimljivo slušati njihove priče o životu prije i sada, o promjenama koje im se događaju, o prilagodbama. Detektirali smo zajednički neke od najčešćih problema: stolci i kreveti s kojih ne mogu ustati, preniski stolići, visoki pragovi u stanovima. To su naoko sitnice, ali stvaraju im velike poteškoće. Sve te uvide sam uzela u obzir i prema tome sam zapravo cijelo vrijeme u glavi, ‘kuhala’ svoj naslonjač, svoju Nanu.”

Namještaj za starije kao ortopedska pomagala

Kroz sva istraživanja koja je radila – i psihološka i sociološka – istraživala je i indeks namještaja.  Dubinski je pročešljala sve dostupne podatke u potrazi za informacijama o tome što uopće na tom tržištu postoji posebno za treću životnu dob. Došla je do saznanja da tu ima izuzetno malo konkretnog dizajna, već da se sve uglavnom svodi na ortopedska pomagala ili bolesničke krevete. I dok imamo namještaj za djecu, pa namještaj za tinejdžere i gotovo za svaku iduću životnu dob, dizajnerski namještaj posebno osmišljen i projektiran za osobe treće životne dobi naprosto – ne postoji. 

“Još uvijek je živa pretpostavka da namještaj koji kupimo, recimo, s trideset godina, treba potrajati do kraja života. No, u današnje vrijeme, u istom kućanstvu žive i po tri generacije i svi koriste isti namještaj. Pa je tako sofa nekima previsoka, nekima je preniska, a uglavnom odgovara samo srednjoj generaciji”, otkriva nam Karla.  

Dodaje kako rado razbija čitavu seriju predrasuda koje postoje o životu starijih ljudi, a još jedna koja prilično dugo opstaje je da se stariji ljudi ne sele i da nerado mijenjaju svoje okruženje.  “Ni to nije istina! Stariji ljudi, nakon mirovine rado sele u manje prostore. Tada često prestaju živjeti s djecom, a novi prostor također treba adaptirati i prilagoditi ga sebi. A onda zapravo nemaju nikakav izbor namještaja koji bi im posve odgovarao.”

Novi materijal – lagan, ali čvrst

Karla kaže kako njezin diplomski rad nije za cilj imao oblikovanje konkretnog komada namještaja, ali, kao nusprodukt nastala je prva polica za osobe treće životne dobi. Riječ je o modularnom komadu namještaja, napravljenom od novog materijala kojega je također sama osmislila. Riječ je o prešanom kartonu koji je potom miješan s ljepilom, sušen pa prešan. Od njega se onda izrađuju ploče i jako je čvrst, ali i jako lagan. 

“To što je lagan čini ga prihvatljivim za starije osobe jer namještaj koji se od njega izrađuje, starija osoba može sama preslagivati, nositi i razmještati u prostoru. Ljudi si dakle mogu sami organizirati prostor zahvaljujući namještaju koji je lagan i cjenovno prihvatljiv.”

Karla očekuje da joj se uskoro jave proizvođači namještaja jer smatra da se radi o relativno velikom tržištu s puno mogućnosti za razvoj: “Iskreno, mislim da je ljude pomalo strah otvarati tu nišu jer ne žele nikoga stigmatizirati, ali taj se namještaj ipak mora nekako definirati.” Karlinu će fotelju biti moguće i personalizirati – bit će dostupna u više vrsta obrade drveta, dok jastuci mogu biti u svim vrstama tkanine, boja i dekora.

Interes za ranjive skupine

A osim što je svojim radom usmjerena starijoj dobnoj skupini, Karla voli raditi i za djecu. Još na prvoj godini fakulteta nastao je njezin projekt “Zvutka” čiji je naziv nastao spajanjem riječi “zvrk” i “lutka”. 

“Dobili smo zadatak napraviti didaktičku igračku za djecu, inspiriranu hrvatskom kulturnom baštinom. Moja je igračka nadahnuta hrvatskim narodnim nošnjama i plesovima. Djeca dobiju zvrk-lutku i šablone-haljinice koje mogu sami oslikati. Kada se zvrk zavrti, izgleda kao da pleše, a haljinica se vrti oko njega. Od naših trideset projekata, četiri su igračke odabrane za proizvodnju i danas ih je moguće nabaviti. Distribuiraju se i u vrtićima, a imali smo i puno radionica s djecom na kojima smo im pokazivali sve mogućnosti naših igračaka.”

Njezin recentni projekt, kojega je realizirala zajedno s majkom, bila je lampa inspirirana njihovim zajedničkim putovanjem na Island. 

Glad za znanjem

“Lampa je napravljena od pleksiglasa, a koristile smo štednu žarulju. Svojim oblikom podsjeća na kristal, na koji nas je podsjetila priroda tog magičnog mjesta”, priča mi Karla. 

Danas radi za tvrtku koja izrađuje namještaj i oprema hotele, apartmane i stanove. Njezin je zadatak priprema idejnih rješenja objekata, prema kojima onda njezini kolege izrađuju potreban namještaj. 

“Volim svoj posao – zabavan je, kreativan i nikad mi nije dosadno. Nemam konkretan životni  san, u zadnje vrijeme radim dosta scenografije i rekvizite za film. Krenulo je to s nekim studentskim filmovima, a sada sam radila na dva malo ozbiljnija projekta. Nisam si još definirala što bih htjela – znam samo da se želim razvijati, što više istraživati i pokriti sva područja dizajna.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.