Prati nas

Mozaik

Kad je najpotrebnije

‘Ovo mi znači čitav svijet!’ Pomoć u kući ženama oboljelima od karcinoma

Liječenje od raka teško je i mukotrpno, a mnoge se žene uz to moraju brinuti i o kućanstvu, obitelji, poslu. Projekt ‘Žene za žene’ nastoji im u tome pomoći

Objavljeno

|

foto: Claudia Cotici/Scopio

Liječenje od karcinoma dugo je, mukotrpno i iscrpljujuće. Povrh toga, mnoge žene uz brigu o terapijama i vlastitom zdravlju, na brizi imaju i kućanstvo, obitelj ili posao. Znamo li da je karcinom pretežno bolest osoba starije životne dobi (oni u dobi od 74 ili više godina čine čak 28 posto svih oboljelih od nekog oblika karcinoma), jasno je da su upravo starije žene oboljele od ove bolesti u vrlo teškoj situaciji i da im je potrebna pomoć.

Kad je prije nekoliko godina udruga Nismo same pokrenula akciju “Nisi sama – ideš s nama” u sklopu koje je ženama oboljelima od karcinoma organiziran besplatan prijevoz taksijima na terapije, za mnoge je oboljele žene to bio spas. No prijevoz na terapiju i natrag, samo je jedan mali djelić problema s kojima se susreću žene oboljele od raka jer nakon povratka kući, čeka ih još puno posla i to u isto vrijeme dok se suočavaju s često teškim i neugodnim nuspojavma terapije. To je trenutak kad ženama, pogotovo onima starije dobi koje nerijetko žive same, treba pomoć oko nekih posve svakodnevnih stvari: odlazaka u trgovinu, pospremanja kuće i svih onih malih stvari koje ponekad niti ne primjećujemo.


Zato je pokrenut još jedan projekt “Žene za žene” kojeg zajednički provode Hrvatski forum protiv raka dojke Europa Donna kao nositelj projekta, u suradnji s Udrugom žena oboljelih i liječenih od raka Nismo same, te Gradom Zagrebom, Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Regionalnim uredom Zagreb i Centrom za socijalnu skrb Zagreb. Ukratko, riječ je o projektu kroz koji je zaposleno 15 žena koje će pomagati ženama oboljelima od karcinoma u obavljanju svakodnevnih kućanskih poslova, odlascima na terapije ili jednostavno razgovorom i druženjem.

“Naše krajnje korisnice su onkološke bolesnice pretežno starije dobi kojima je ovakva pomoć jako potrebna. S druge strane, žene koje smo zaposlili su u dobi od pedeset godina i više koje su teško zapošljive i svugdje nailaze na zatvorena vrata, teško dolaze i do razgovora na posao, a kamoli da bi ih netko i stvarno zaposlio”, kaže nam Goranka Perc, koordinatorica projekta iz udruge Nismo same.

Od početka projekta prošlo je već skoro dva mjeseca i mnoge su onkološke bolesnice dobile svoje vrijedne pomagačice, ali i prijateljice koje će ih saslušati i biti uz njih kad im je potrebno. Porazgovarali smo s nekima od njih i uvjerili se da je ovaj projekt doista bio prijeko potreban.

Priča o dvije Dubravke

Među onima koje je spojio projekt “Žene za žene” su i dvije Dubravke: 75-godišnja Dubravka Fočić, korisnica i Dubravka Sučić, njezina desna ruka. Gospođa Dubravka Fočić već otprije dobro poznaje Udrugu “Nismo same”.

“Vozila sam se s njima na terapije jer ja se liječim od 2004. godine. Gospođa Ivana (Kalogjera, predsjednica Udruge, op.a.) je stvarno draga žena koja bi učinila sve za pacijente oboljele od karcinoma. Prije nego mi se ona javia i ponudila mi tu uskugu pomoći u kući, nisam znala da to uopće postoji. Ja sam dobila vrlo dragu osobu, moju Dubravku, moju imenjakinju, koja mi pomogne u svemu u čemu treba, kaže Fočić.

Dubravka Sučić (foto: Silvija Novak)

“Ona kod mene i ne treba puno fizički raditi jer ja donekle mogu, ali puno mi znači što odvoji vrijeme za mene i ima puno razumijevanja. Idemo u šetnju ako je lijepo vrijeme, puno toga mi obavi, otiđe mi u Finu, u trgovinu nešto mi kupiti, ode u apoteku po lijekove…”

To je, kaže, sad pogotovo jako važno jer se u ovo vrijeme korone onkološki bolesnici ne bi smjeli puno kretati uokolo.

“Ja vam nosim i duple maske sad kad je epidemija. Na Rebru gdje idem na terapije i kontrole je uvijek puno ljudi, i jako se čuvam. Također, kad mi dođe Dubravka u kuću, držimo se malo podalje jedna od druge, nismo u istoj prostoriji. Dubravka obuče i ono posebno medicinsko odijelo, šlape i masku da mogućnost prijenosa virusa svedemo na minimum”, kaže gospođa Fočić.

No kad druga Dubravka dođe, to nije samo pomoć. Dvije žene razvile su i lijepo prijateljstvo.

“Odmah smo si kliknule. Ona je vrlo pristupačna i draga osoba. Neki put vam se ljudi dopadnu na prvu, a nekad ne, ali ona mi se odmah svidjela. S njom se može razgovarati o bilo čemu: o mojim problemima, o njenim probemima… Uglavnom, ona se dobro informirala i zna sve o mojem liječenju, koliko to traje, zna sve o mojoj bolesti. Puno mi znače i naše zajedničke šetnje. Malo šećemo, pa sjednemo, malo ćakulamo… Čak mi niti pospremanje po kući sada nije toliko potrebno, ali druženje mi je jako važno”, kaže Dubravka o svojoj imenjakinji.

No ako se nakon terapije ne osjeća dobro, Dubravkina pomoć itekako je bitna.

“Ode mi po lijekove – najviše se ide u apoteku, to je normalno. Ja joj napišem spisak što trebam i ona mi sve to donese. Ne želim puno opterećivati ljude, ne treba meni puno stvari. Ali ako treba obavit Finu, platit račune… To mi puno znači. Dubravka će sve to za mene napraviti, ode i u nabavku sa svojim autom, donese sve što trebam.”

Dubravka svojoj korisnici, ali i prijateljici dolazi samo jednom tjedno jer zasad nema potrebe za više. Naime, gospođa Fočić živi s kćeri koja sad radi od doma pa i ona puno pomogne. No kad je na redu generalno pospremanje njezine sobe, Dubravka je nezamjenjiva.

“Dubravka ostane kod mene oko tri ili četiri sata. Nisam baš gledala na sat, jer kako nam je dobro zajedno, vrijeme brzo prolazi. Zato vam i ne mogu točno reći kad je došla i kad je otišla jer mi je s njom ugodno. Dođe oko 12, ali kad je otišla… Ne gledam na sat”, uz smijeh govori gospođa Fočić.

“Osim meni, ovakva pomoć puno znači i mojoj obitelji jer svi rade, imaju puno posla i zauzeti su i ne mogu uvijek uskočiti kad treba. A ovako ja nazovem svoju Dubravku i zamolim je da mi nešto donese iz trgovine ili nešto obavi.”

“U ovom poslu sam i ja našla svoj mir”

Dubravka Sučić, koja je preko Udruge Nismo same pronašla posao, također je vrlo zadovoljna.

“Sad imam četiri gospođe o kojiam brinem, no jedna se jako boji korone i ne usuđuje se imati bilo kakav fizički kontakt s ljudima, tako da se s njom, zasada, samo čujem telefonom. A ove ostale tri su tri zaista prekrasne žene. Izuzetno su svjesne svojih bolesti i svega vezanog uz liječenje. Naime, i ja sam nešto slično od bolesti prošla i uvijek sam osjećala da mi je dio misli vezan uz bolest nekako zamrznut, pa se ponekad zato čudim što one toliko sve dobro prate, sve nazive lijekova, postupke, terapije…”, kaže Dubravka Sučić i dodaje kako sve gospođe o kojima brine imaju više od 65 godina, s tim da jedna ima iznad 80 godina.

Do posla je, kaže došla, preko obavijesti na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje.

“Bio je natječaj i javila sam se. Moram iskreno reći, mislila sam da ja to neću moći. Naime, dosta sam osjetljiva, vežem se za ljude i mislila sam da će mi takav posao jako teško pasti. Mislila sam da će to možda biti ljudi u posljednjim fazama bolesti i nisam bila sigurna da bih bila u stanju, recimo, nekoga premotati – iako sam tako brinula i o svom djedu. Ali nisam znala bih li to tako mogla i s nekom stranom osobom. No kad sam došla na razgovor, te žene koje su bile u komisiji promijenile su mi mišljenje i uvjerile me da ja to mogu. I dosta mogu i nije mi nimalo žao”, kaže Dubravka.

Zahvalna je što je dobila priliku okušati se u ovom poslu, jer žene nakon 50 godine života često imaju problema pronaći posao.

Goranka Perc, koordinatorica projekta (foto: Silvija Novak)

“Meni se znalo dogoditi da nakon poslane prijave uopće ni ne dođem do razgovora za posao – a dosta sam molbi slala. Jasno mi je da je moje godište nepopularno i nezanimljivo poslodavcima. I njih na neki način razumijem – ljudi se potroše nakon nekog vremena. Sada radim ovo i imam još jedan posao, tako da je nekako sve sjelo na svoje mjesto.”

Prije upoznavanja sa svojim korisnicama, sve su pomagačice u sklopu udruge prošle edukaciju.

“Imali smo jedan dio gerontologije s medicinskom sestrom koja nam je prenijela dosta korisnih informacija na jedan lagan i prstupačan način. Onda smo imali predavanje iz fizionomije koje nam je držala liječnica”, kaže Dubravka i opisuje svoj prvi susret sa, kako kaže, “svojim curama”.

“Kad sam ih tek upoznala, u početku su me možda malo čudno gledale. Možda su se pitale kako im ja mogu pomoći. No kad smo se upoznale i probile led, sve je bilo u redu. Neke su već imale neku vrstu pomoći tako da su znale što mogu očekivati. U prvo vrijeme to je bilo čisto upoznavanje i razgovor, a kasnije su počeli i neki konkretni zadaci.

Bolest je stalna tema – a tako ne bi trebalo biti

Dubravka radi ono što je u tom trenutku potrebno i pušta korisnicama da joj one same kažu što im i kako treba pomoći i kad treba doći.

“Ponekad je to neka konkretna pomoć u vidu pospremanja, čišćenja, odlazaka u trgovinu, lijekarnu ili banku, no nekad je u pitanju i samo razgovor i kava. Dok mene nije bilo, to sve je obavljala njihova obitelj. No samo jedna od mojih korisnica baš i živi s obitelji u istom kućanstvu, dok druge dvije žive same i znalo im je biti dosta teško. Njima su dosada te neke poslove obavljale njihove obitelji, no kako su svi zaposleni to je često bilo teško organizirati”, kaže Dubravka i ističe još nešto:

“Mnoge od njih i ne žele puno s obitelji i prijateljima razgovarati o bolesti, što ja zapravo razumijem. Jer kad jednom kažete da ste teško bolesni, onda je to stalno tema i nema druge teme osim te. Dođeš na kavu i malo bi se opustio, a svi te gledaju i zabrinuto pitaju: ‘Kako si?'”

“Kad ja dođem svojim korisnicama – upotrebljavam taj izraz, ali ga baš ne volim jer mi je nekako hladan – i ja se dobro osjećam. Mene to ispunjava. Kad nešto pomognem ili nešto napravim, i meni to puno znači. U ovom poslu sam nekako i ja našla svoj mir.”

“Ova pomoć znači mi čitav svijet!”

Slično osjeća i Blaženka Debanić koja, zasada, brine o dvije žene.

“Prvi kontakt s mojim ženama bio je preko telefona kad sam im se ptredstavila i dogovorila termin prvog susreta.
Prvi put kad smo se vidjele popile smo kavu i upoznale se, dogovorile smo što će biti moj posao. Kod nekih pomognem u kući, kod nekih se samo družim. Šećemo psa, malo pospremim, odem u kupovinu… Zapravo mi se čini da ih moj dolazak motivira da i same nešto naprave”, kaže Blaženka.

“Ja vam zapravo radim cijeli život i prije ovoga radila sam u jednom restoranu, no kad je krenuo Covid, taj se restoran zatvorio i ostala sam bez posla. Zvali su me tako jedan dan s burze i ponudili mi ovaj posao. To mi puno znači – i zbog zarade, ali i da nisam kod kuće i da se osjećam korisno. I inače volim pomagati ljudima. Imam doma i tatu koji ima više od 70 godina i kojem pomažem tako da mi ovo nije strano, iako baš ovako nešto prije nisam radila”, kaže Blaženka.

Blaženka Debanić (foto: Silvija Novak)

Posebno joj, kaže, olakšava i to što su se u udruzi potrudili tako im organizirati posao da sve žene kojima pomažu, stanuju negdje u blizini tako da ne moraju putovati preko čitavog grada.

“Pomažem im, ali se i družimo. Jedna je rekla da me sam Bog poslao. Zbog bolesti i terapija se jako umara pa joj puno znači da joj netko pomogne.”

Gospođa kojoj pomaže Blaženka zamolila nas je da joj ne navedemo ime, ali potvrđuje Blaženkine riječi.

“Što mi ova pomoć znači? Pa znači mi čitav svijet! Znate, terapije su jako iscrpljujuće, brzo se umaram. A onda i kod kuće čeka puno posla. Trenutno nisam u terapiji, ali još uvijek osjećam posljedice. Ovakva pomoć izuzetno je korisna i ideja da se ovako nešto organizira je sjajna”, kaže.

“Znate, kad se suočite s tako teškom dijagnozom i ne znate kako će sve završiti i ne znate kako ćete još povrh toga obaviti sve svoje obaveze koje imate, i posao, i obitelj, i sve, zazivate Boga bili vjernici ili ne. I kad doista dobijete pomoć nekoga na koga se možete osloniti, to vam doista znači čitav svijet”, kaže zadovoljna Blaženkina korisnica.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP