Prati nas

Mozaik

Vlasnica najstarije zagrebačke knjigovežnice: ‘Radim iz ljubavi, ali i zbog male mirovine’

Vesna Hrkač vlasnica je najstarije zagrebačke knjigovežnice. Iako je u mirovini već nekoliko godina, i dalje radi. Osim želje za očuvanjem obiteljske tradicije, na to se odlučila i zbog male mirovine. Kroz posao kontinuirano uči i razvija se pa svojim mušterijama danas nudi i restauriranje starih knjiga.

Objavljeno

|

Vesna Hrkač (foto: privatni album)

Iako se svijet u kojemu živimo gotovo sasvim preselio online, ipak još uvijek postoje situacije i prilike kada u ruci moramo imati i ponešto u papirnatoj formi. Bilo da je riječ o maturalnim radnjama, fakultetskim seminarskim ili diplomskim radovima ili pak doktoratima – papir je tu još uvijek nezamjenjiv. Ako trebate takvo što, a k tome i živite u Zagrebu, velika je vjerojatnost da ćete posjetiti najstariju knjigovežnicu u gradu, onu u Martićevoj ulici. A tamo će vas, upravo kao i mene prošloga tjedna, dočekati vlasnica, gospođa Vesna Hrkač

Iako je u mirovini od 2019. godine, Vesna svakoga dana uredno dolazi na posao. Iskoristila je zakonsku mogućnost da kao umirovljenica radi četiri sata dnevno. Tako je samo nastavila s poslom kojega obavlja od 1990. godine.


“Da imam unučad i da trebam biti baka-servis, vjerojatno bih ostavila posao. Ali, budući da nemam, onda radim i to me jako veseli”, priča nam gospođa Vesna dok razgovaramo u prostoru knjigovežnice, u podrumu zgrade na broju 5. U radionici je bučno i prometno. Svako malo začuje se zvonce na vratima koje najavljuje nove mušterije. Gospođa Vesna sa svakim ljubazno porazgovara, a neke od klijenata poznaje dugi niz godina.

“Rad ovdje i ljudi koji nam dolaze oplemenjuju mi i ispunjavaju život”, priča mi i dodaje kako je posebno veseli kada netko od mušterija dođe s nekom starom knjigom koju treba restaurirati i spasiti. 

Djedovim stopama

Knjigovežnicu je davne 1924. godine osnovao Vesnin djed koji je u njoj radio sve do svoje smrti. Potom ju je vodila njezina majka, a kada je ona otišla u mirovinu, obiteljski je obrt preuzela Vesna. Zanat je naučila kroz praksu, učeći od najboljih majstora koji su radili u ovoj radionici. Diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom je na Akademiji dramskih umjetnosti završila i filmsku montažu. Deset je godina radila kao freelancer  na raznim projektima za televiziju i film. 

Težak život freelancera

“U međuvremenu sam se udala i rodila dvoje djece. Budući da je moj suprug fotograf i puno je radio na filmu, znao je izbivati od kuće i po tri mjeseca u komadu pa mi je taj slobodnjački radni tempo postao neodrživ. Shvatila sam da bi mi, uz obitelj i djecu, puno lakše bilo kada bih imala neko normalno radno vrijeme prema kojemu bih mogla planirati svoj dan. Kada ste slobodnjak, zapravo nemate radnog vremena i stalno ste na terenu, na poslu.”

Najprije je počela birati poslove s urednijim radnim rasporedom, a potom je shvatila da je došlo vrijeme za promjenu. Kada je 1990. njezina majka otišla u mirovinu, osjetila je da je to taj trenutak. 

foto: Sandro Bura

“Od tada sam aktivna u knjigovežnici. Tu sam zatekla majstora Mladena Viteza kojega je angažirala još moja mama kada je bio šegrt i od kojega sam jako puno naučila. Kod nas se zadržao punih 50 godina i bio je najbolji majstor u gradu, ali i šire. Zanimljivo je da je k nama došao iz kazneno-popravnog doma u Glini, što moju mamu nije spriječilo da ga zaposli. Dolaskom k nama, okrenuo je novu stranicu u životu, poslije se oženio, dobio djecu. Mi smo s njim izgradile prekrasan odnos i ja sam doslovno plakala kada je odlazio u mirovinu. Osim što je podigao standarde kvalitete, odgojio je i brojne šegrte koji su prošli kroz ovu radionicu“. 

Učenje u hodu

Vesna se prisjeća kako, kada je došla u knjigovežnicu, nije znala ništa o poslu. Osim majstora Mladena, u posao ju je uvodila i majka. 

“Uskoro je došao rat, muž mi je otišao na ratište, a mene je bilo silno strah – mislila sam da u tim teškim vremenima nitko neće uvezivati knjige. Međutim, iznenadila sam se. Upravo smo tada jako puno radili. Nismo ni dana bili zatvoreni. A kada su bile uzbune, knjigovežnica je funkcionirala kao sklonište. Ljudi su nam dolazili s ceste, gledali kaj dečki rade i tako bi im brže prolazilo vrijeme”, prisjeća se gospođa Vesna. 

I tako, se, malo po malo uhodala u posao. Postalo joj je jasno, kaže, da je ona sada stup poslovanja i da mora raditi. Ubrzo je uložila i u uređenje prostora.  “Strojevi su svi ovdje gotovo od samog početka. Dva najstarija dida je kupio u Beču 1924., a već su tada bili polovni. I oni još savršeno rade. Muči me to što prostor nije naš, već smo gotovo 100 godina u najmu i čini se da će tako i ostati.”

Vrhunska kvaliteta izrade

S godinama, knjigovežnica je stekla jako dobru reputaciju. Postala je poznata kao mjesto vrhunske kvalitete izrade. Među klijentima su im i danas razne knjižnice, fakulteti, institucije, odvjetnička društva. Mnogi od njih tijekom godine prikupljaju časopise iz cijeloga svijeta te ih potom daju vezati. No, vremena se mijenjaju.

“Naš najveći neprijatelj je digitalizacija”, priča Vesna. “No, zakoni se ipak ne mijenjaju tako brzo pa svi naši klijenti ipak imaju nužni minimum dokumentacije koju moraju imati u papirnatom obliku. Zamislite da nestane struje i oni ne mogu do nekog zakona ili propisa,”

No, koliko se ovaj posao promijenio s godinama? “Modernizirao se, ali nauštrb kvalitete”, smatra Vesna Hrkač. “No, mi smo se održali jer mušterije znaju da kod nas mogu računati na stalnu razinu kvalitete. Meni mušterije već s vrata znaju reći – ako se tu nešto da učiniti, to možete samo vi; ako se nešto može spasiti, to ćete moći samo vi. Ljudi nam dolaze i preko preporuka. Usmena predaja najbolja je reklama”, s ponosom priča. 

foto: Sandro Bura

Otkriva nam i kako su im fotokopiraonice nelojalna konkurencija: “I mi smo jedno vrijeme nudili usluge fotokopiranja, ali smo od toga dosta brzo odustali. Pa ne mogu ja kvalificiranog majstora zadužiti da fotokopira, a drugdje to rade studenti. Odlučila sam se ipak radije za onaj pravi majstorski, zanatski smjer pa razvijamo ono u čemu smo najbolji i u čemu nemamo konkurencije. Ipak, s fotokopiraonicama smo uspostavili dobru suradnju – ja njima šaljem mušterije koje trebaju kopiranje, a oni meni ljude koji trebaju dobar, kvalitetan tvrdi uvez.”

Mala mirovina usprkos dvije diplome i 42 godine staža

Osim iz velike ljubavi i želje da održi obiteljsku tradiciju, Vesna Hrkač priznaje kako je jedan od razloga zbog kojega i dalje aktivno radi – mala mirovina. 

“U mirovinu sam otišla s 42 godine radnoga staža. U životu nikad nisam otišla na bolovanje, a onih 10 slobodnjačkih godina, sve sam doprinose plaćala sama. Naime, nisam imala status umjetnika. Uz sve to i bez obzira na dva fakulteta koja imam u radnoj knjižici, moja mirovina danas iznosi 2.900 kuna! I zamislite, nemam pravo ni na COVID dodatak jer sam zaposlena! Zar to nije sramotno?” pita se. 

Posve iskreno kaže kako joj rad u knjigovežnici donosi važan dodatni prihod jer od mirovine koju ima, ne bi mogla preživjeti. Pitam je je li joj žao što je ostavila svoju primarnu struku te ispunjava li je ovaj posao dovoljno.

“Moram reći da sam prije nekoliko godina došla u fazu kada sam se počela pitati jesam li dobro napravila što sam ostavila struku, jesam li zapela, jesam li išta konkretno napravila u životu. Onda sam krenula razmišljati i tražiti sebe u svemu ovome. I tako sam spojila nekoliko svojih afiniteta i vještina i krenula putem restauriranja knjiga. Taj me posao jako privlači, stalno istražujem, učim, čitam i silno me veseli kada mi netko od mušterija donese neku staru knjigu koju treba spasiti i podariti joj novi život”, ozareno govori. 

Stare knjige vraća u život

A sve je, kako to obično biva, počelo posve slučajno. “Moj suprug poznaje vlasnika dućana s alatima i potrepštinama za restauriranje. Jednom mi je posudio sve potrebno za restauriranje knjiga i dozvolio mi je da se time služim preko ljeta. Ja sam marljivo radila i istraživala cijelo ljeto, a moj suprug je fotografirao sve faze restauracije. Tada sam shvatila da me to silno obuzelo i da to želim raditi. Otišla sam u Obrtničku komoru i u Restauratorski zavod i zatražila sve dozvole. Danas mogu restaurirati svaku vrstu knjiga, do trenutka kada proces zahtijeva neki kemijski postupak. Tada moja ingerencija prestaje, a mušteriju šaljem ili u Državni arhiv ili u Restauratorski zavod. Najljepše od svega je kad mušterija dođe po svoju knjigu i kada kod nje vidite oduševljenje onim što ste napravili. To je meni za past’ u nesvijest od sreće!”

Najstarija knjiga koju je Vesna Hrkač imala priliku restaurirati  je latinski rječnik iz 16 st. Iz Doboja ju je donio jedan svećenik. Kada je došao po nju, otkrio joj je da su u međuvremenu i crkva i župa posve uništene, a jedina knjiga koja je preživjela, bio je upravo taj rječnik koji se nalazio kod Vesne na popravku. 

foto: Sandro Bura

“Imam i zahvalu od Matice Hrvatske za jednu crkvenu knjigu koja je kupljena na sajmištu u Somboru. Bila je u zaista lošem stanju. Čudo smo napravili – doslovno smo je vratili u život. Radimo i za Muzej grada Zagreba, spašavamo sve njihove stare knjige.”

S puno skromnosti, Vesna će reći da joj se čini da je s njezinim dolaskom u radionu, već postojeća kvaliteta podignuta na višu razinu. “Unijela sam u priču jednu umjetničku crtu.”

Velika fešta za 100 godina knjigovežnice

Kaže da se, usprkos galopirajućoj digitalizaciji i internetu, restauratorsko tržište snažno razvija. Postoje fantastični alati i pribor koje još prije desetak godina nije mogla ni zamisliti. “Tada smo se krpali masnim papirom za pečenje kolača, a danas postoje načini da se na nenasilni način iz starih knjiga izvuče miris, da se kontrolirano brišu bilješke koje je netko pisao, a da se ne ošteti taj stari papir. Tržište je napredovalo, ali kvaliteta izrade nažalost ipak stagnira”, zaključuje Vesna. 

Dodaje kako ovaj zanat nažalost nije moguće naučiti ni u jednoj školi. “Knjigoveštvo se uči samo kroz praksu, nema prečica ni brzinskih tečajeva”, poručuje mladima. 

Vesna Hrkač nema namjeru napustiti svoju radionicu i svoje mušterije. Svakoga dana točna je na svom radnom mjestu, spremna primiti nove zadatke i poslove. “Znate, kći mi često kaže – mama, pa ne možeš doživotno raditi. A meni je plan dočekati 100. obljetnicu knjigovežnice na poslu. Pa da to proslavimo kako treba! Napravit ću veliku feštu, pozvat ću sve prijatelje i mušterije, naravno. A to nije daleko – za samo tri godine!”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP