DW: Prije 30 godina raspala se Jugoslavija, u teoriji je dobro funkcionirala, ali u praksi…

Kako to ide zajedno, pitali su prvog ministra vanjskih poslova Slovenije: Cijeli kontinent se ujedinjuje, a raspada se upravo Jugoslavija, velika, poštovana, u mnogo čemu najzapadnija od istočnih zemalja? Ministar Dimitrij Rupel je bio iskreno začuđen tim pitanjem. Rekao je da to ni na koji način nije proturječnost. Ne, Slovenija ne želi postati “otok”. Naprotiv. Da se Jugoslavija raspada, a Europa ujedinjuje jesu “dvije strane istog procesa”.

Tada jedva da su razumjeli Rupela. Ali imao je pravo. 1991. je bila godina “puta za Maastricht” na povijesni samit Europske zajednice. Carinski savez je postajao politička zajednica sa zajedničkim tržištem. Svima u Europi je bilo jasno da je na zapadu Kontinenta nastao moćan magnet. Privukao je nove članice, Austriju, Švedsku, Finsku, piše Deutsche Welle.

Istočne nacije, koje su upravo zbacile komunističku vladavinu, htjele su ubrzo poći istim putem. Važilo je načelo kao na veslačkom natjecanju, tko najbrže vesla najbrže stigne na cilj. Privlačna snaga magneta je bila tako jaka da je poderala višenacionalne države na istoku. I to sve tri.

Od Sovjetskog Saveza su se odvojile Litva, potom Estonija i Letonija. U Jugoslaviji su se u najzapadnijim i najbogatijim republikama uplašili da će propustiti “povratak u Europu” zbog tereta političke i ekonomske zaostalosti u južnim republikama. Godinu dana kasnije su Česi i Slovaci došli do uvjerenja da jedni bez drugih mogu bolje veslati.

Sovjetski Savez i Čehoslovačka su se raspali uzduž poželjnih linija, duž granica država koje su ih sačinjavale. U Jugoslaviji je, međutim, spor oko granica vođen već skoro jedno desetljeće. Problem je bio zapisan u Ustavu i to i onako kako je zaista napisano i onako kako su ga doživljavali.

Država se sastojala s jedne strane od šest “republika” i dvije “autonomne pokrajine”, a s druge strane od “ravnopravnih naroda i narodnosti”. Navedeno je da su se narodi slobodno udružili i po želji se mogu i odvojiti, “narod” je bio etnička zajednica koja je s drugima dijelila saveznu državu i mogla je biti rasprostranjena preko više federalnih jedinica. Kako se, dakle, razdvojiti?

Poželjne crte raspada

Time je Jugoslavija službeno imala dvije vrste poželjnih linija raspada – granice republika i idealne granice između “naroda” – te granice su prolazile kroz republike, kroz gradove i sela, često kroz obitelji, a ponekad i posred nečije glave. Ova dva načela su proturječila jedno drugom.

Hrvatska je bila suverena, ali i Srbi koji tamo žive označavali su se kao “suvereni”, osmina stanovništva. Tamo gdje su se etničke granice poklapale s granicama republika, razdvajanje je bilo mali problem kao u slučaju Litve i Slovačke. Razlog za napetost, ali ne i za dugotrajan rat.

Doduše, nisu cijelo desetljeće ratove vodili “snage”, “magneti” ili “načela”, već konkretni ljudi s imenima i adresama, sa zlim namjerama i beskrupuloznom zloupotrebom moći. Ali ni ljudi dobrih namjera nisu našli način na koji bi se mogla mirno razriješiti osnovna proturječnost višenacionalne države. Međunarodni posrednici su godinama lomili zube tražeći mirno rješenje. I poslijeratni poredak je ostao nestabilan. Nije Slobodan Milošević, lider srpske ratne partije bio problem. On ga je samo iskoristio.

Nije hir tvoraca Ustava bio uzrok čudne državne konstrukcije, niti je za to bio kriv komunizam. Jugoslavija je nastala poslije Prvog svjetskog rata od Srbije i Crne Gore i dijelova raspadajuće Austrougarske monarhije – i ta država je od početka patila od sukoba svojih naroda. Kralj je odlučio da ne prizna više narodnosti već samo Jugoslavene. Ali to nije bilo rješenje. Iza etnički neutralne fasade nametnula se još temeljnije najbrojnija grupa, Srbi.

Teorija i praksa “ravnopravnosti”

Nacistička Njemačka je napala Jugoslaviju i podijelila je. Poslije dugogodišnjeg građanskog rata i genocida nad Srbima, Židovima i Romima, projugoslavenski komunisti su osvojili vlast. Htjeli su po svaku cijenu izbjeći greške međuratnog razdoblja. Sve etničke grupe su priznate, pa i nove. Nitko nije smio dominirati. “Bratstvo i jedinstvo” je bila nova formula. Različiti ali jednaki, to je trebalo biti značenje.

Ono što je trebalo zvučati dijalektički, u stvarnosti je bilo često samo proturječno. Stalno se sve pažljivije tražila ravnoteža između “naroda i narodnosti”. Položaji i resursi su precizno dijeljeni po kvotama. Tko je imao više, tko će dobiti manje? Sve se trebalo podijeliti pravedno. Upravo to je bilo nepravedno.

Ako je neki Bosanac bio osuđen zbog korupcije, uskoro bi bili osuđeni i jedan Srbin i jedan Hrvat – neovisno o stvarno počinjenom kaznenom djelu. Na koji način obračunati gradnju Sveučilišne knjižnice u Prištini naspram gradnje auto-ceste u Hrvatskoj? Trebalo je da ta formula umiri zemlju, a izazivala je sve više sukoba.

Albanci na siromašnom Kosovu su se žalili da raste razlika između siromašnih i bogatih republika. Bogati Slovenci su se žalili da plaćaju u vreću bez dna. Drukčije rečeno, svi su se osjećali opljačkanim od svih. I svi su imali pravo.

Smrt suca

Tito je u tom sustavu imao ulogu suca. Trebalo je sve etničke grupe tretirati pravedno, ali ih je mogao sa svoje pozicije i okrenuti jedne protiv drugih. Umro je 1980. Njegov sustav više nije funkcionirao bez suca. Predstavnici šest republika i dvije pokrajine više se nisu mogli dogovoriti ni o čemu. Na kraju je razdvajanje bilo logično rješenje. Ono je bilo katastrofalno. Oko 120.000 ljudi je izgubilo život, milijuni domovinu.

Pomirenje između bivših ratnih protivnika je izostalo. Skoro svih sedam država proisteklih iz Jugoslavije su ekonomski nazadovale, najveći broj njih, barem neko vrijeme imale su nižu razinu političkih i medijskih sloboda. Sada su bile etnički homogene, ali to nije donijelo demokratski trend, naprotiv. Nacionalne vođe su sugerirale da sada u etnički homogenim državama institucije nisu toliko bitne.

Na začuđenom Zapadu je kraj Jugoslavije podcjenjivan kao egzotičan, “balkanski”. Zar “oni dolje” ne oponašaju 19. stoljeće? Ali proturječnosti te propale države su itekako aktualne. Pravu formulu dovođenja etničke raznolikosti i građanske jednakosti u ravnotežu nije još pronašla ni Europa u 21. stoljeću. (Norbert Mappes-Niediek, DW)