Dženisa Pecotić: ‘Aktivna sam jer ako se zapustiš, ti si gotov čovjek!’

Život se vrti u krugovima, sada sam u to posve sigurna. A Zagreb je mali grad, prepun prekrasnih ljudi. Koji se često međusobno i poznaju. Naučila sam to na većem broju stvarnih primjera, a tim putem stigla sam i do moje današnje sugovornice, kostimografkinje Dženise Pecotić.

Čekam je pred ulazom u atrij Arheološkog muzeja i ubrzo je ugledam u gradskoj vrevi. Njezina upečatljiva, pomalo eterična figura kao da leluja ulicom, šireći oko sebe neki mir i blagost. Djeluje nekako japanski, čisti zen.

Nakon prvih pola sata razgovora, s veseljem shvaćam da me prvi dojam nije prevario. Dženisa priča tiho i nježno, ali i vrlo uzbudljivo i zanimljivo. Njezin bi život, zaključit ću tijekom razgovora, bio dovoljan da ispuni nekoliko romana. A ona sve te lijepe, ali i gorke zgode i nezgode prihvaća potpuno smireno, sabrano i sa smiješkom.  C’est la vie! – mogao bi biti njezin životni moto.

Glazba kao najveća ljubav

Njezin život satkan je od mnogih ljubavi – jedna od najvećih je svakako glazba. “Ako me pitate da napravim top 10 stvari ili pojava koje me u životu najviše pokreću, vesele, uzbuđuju ili nerviraju, glazba je sve to! Užasno mi je važna i ne mogu zamisliti život bez nje”, ushićeno mi priča. 

No, ipak to nije postao i njezin životni poziv. “Klavir sam dobila kad sam imala šest godina. Neko je vrijeme samo stajao kod nas doma, a onda sam, u 2. razredu osnovne škole, krenula u muzičku školu. Te prve, pripremne godine nisam ni vidjela instrument. Provela sam je dijelom učeći solfeggio, a dijelom učeći položaj ruku na klaviru. Zapravo, ne na klaviru, već na stolu! I to me dotuklo. To mi je bilo toliko ubitačno dosadno, uštogljeno, kao u nekoj ravnoj liniji. Htjela sam nešto drugo, ali za to je trebalo ići negdje drugdje. Došla sam do pred sam kraj te škole, ali sam na kraju ipak odustala”, prisjeća se Dženisa Pecotić. 

Od arhitekture do dizajna odjeće

Nakon gimnazije, odlučila se za studij arhitekture. Nije se tamo dugo zadržala, ali je on za nju ipak bio važan, sudbinski. Upoznala je tako prvog supruga, arhitekta za kojega se udala s nepunih 19 godina. Zajedno su otišli u Njemačku, u potrazi za nekim boljim životom. Tamo se rodila njihova kći Verena, s kojom se Dženisa vratila u Zagreb. Nakon kraćeg studiranja na Filozofskom fakultetu, treća sreća bio je studij dizajna tekstila i odjeće u kojemu se pronašla te se krenula baviti modom. 

“Istina, ja sam već kao djevojčica svojim lutkama šivala odjeću. I u srednjoj sam školi kreirala, šivala prijateljicama. Sjećam se maturalnog putovanja u Istanbul. Svima sam nam napravila odijela u Abba stilu u kojima smo hodale istanbulskim ulicama. Danas mi svi kažu kako je to bilo genijalno i kako je to zapravo sve moderno. Pa naravno, u modi je sve već izmišljeno, samo je pitanje kako ćeš to što postoji – presložiti”, smije se. 

Bez duše i sadržaja samo si lijepa slika

Dženisa Pecotić iduće godine puni 70 godina. Okrugljak, kako kaže. Ne zamara se starenjem i vanjskim izgledom. “Puno je važnije kako se osjećate”, kaže i dodaje kako se možete odjenuti prekrasno, ali ako iza te krasne slike nema sadržaja i duše, to i dalje ostaje samo lijepa slika. 

Modom se vrlo kratko bavila. Već joj je profesorica Nina Režek Wilson na fakultetu rekla – “Dženi, ti nigdar ne buš od mode. Ti buš bila kostimograf!” I, s te vremenske distance, danas zna da je dobro procijenila. 

Kazalište za cijeli život

“U kazalištu je jako važno imati svoj tim. Onda s tim istim ljudima radite čitav život. Izleti u neke druge krugove donose vam neminovno i neke vrste iznenađenja – nekad odlična, ali nekad i grozna. Kada u kratkom roku morate prepoznati i naslutiti želje i vizije drugih ljudi, to zna biti jako teško”, naglašava. 

Tijekom svoje bogate karijere, radila je i sa stranim koreografima, kada je na raspolaganju nerijetko imala tek nekoliko tjedana da pohvata njihovu viziju i ideju. “Znalo mi se dogoditi i da se nismo razumjeli. Ništa čudno. Jer svi mi se obrazujemo na različite načine, na različite načine stvaramo ukus. Ukus se uči, on nam nije urođen. Jako je bitno čemu ste izloženi tijekom života, kakvo je vaše životno okruženje, a tu je i ono što vaši roditelji iz vas uspiju izvući. Ipak, najveći dio morate odraditi sami – učiti, istraživati. Doživotno.”

Danas je Dženisa gotovo stalno okružena glazbom. “Divno surađujem s našim mezzosopranisticama Dubravkom  Šeparović Mušović i Renatom Pokupić, s pijanisticom Idom Gamulin. To su stvarne dive i silno me nadahnjuju.”

Opet ćemo putovati

Priznaje da joj nedostaju putovanja. “Nedostaju mi silno, bolno, gotovo fizički. Često smo putovali upravo radi glazbe, na koncerte. Išli smo u Beč, Graz, ali i u Italiju, Francusku. Uglavnom smo putovali s jednom turističkom agencijom koja se specijalizirala baš za odlaske na operne i baletne predstave, izložbe. Tijekom godina doživjeli smo predivne koncerte. Sada živim od tih sjećanja i nadam se da ćemo uskoro moći nastaviti tamo gdje smo stali”, optimistična je Dženi, kako je od milja zovu svi koji je poznaju. 

U nemogućnosti da putuje, krenula je putevima koji su i tijekom koronakrize ostali prohodni. “Smatram da je važno otkriti i istražiti Hrvatsku. Nedavno sam posjetila Ozalj i oduševila se. A jeste li znali kakve bisere skriva okolica Karlovca? Sada otkrivam stvari koje nisam viđala prije i za koje nisam ni znala da postoje.”

Iako gotovo čitav život radi na brojnim projektima, Dženisa Pecotić oduvijek je slobodnjak, što znači da nikada nije bila zaposlena. Od 1982. članica je ULUPUH-a. Smatra kako za umjetnike ne postoji mirovina. Odnosno, mirovanje. 

Umjetnik stvara sve dok diše

“Umjetnik stvara sve dok diše”, poručuje. A taj moto živi i sama. U tijeku su pripreme za njezinu novu izložbu koju će u galeriji Kranjčar prirediti u povodu svog 70. rođendana. 

“Ja volim reći da pripremam tulum. Rođendan mi je 30.3. i već se polako spremam jer kao netko tko nije uvijek sasvim siguran  u sebe, imam potrebu za pomnim pripremama. Prikazat ću posve nove stvari. Budući da imam mali stan koji je već prepun mojih stvari, a dijelim ga sa suprugom koji se ne bavi umjetnošću, shvatila sam da su jedino što mogu raditi – male lutke”, otkriva nam Dženisa.

Riječ je o lutkama koje slikari koriste za učenje o proporcijama koje Dženisa odijeva. “Tu mi je jako važna i ekološka dimenzija. Naime, što sam starija, to mi je bitnija priroda i napori da je zaštitimo i očuvamo. Čovječanstvo proizvodi goleme količine smeća pa sam odlučila većinu tih lutaka opremiti samo onim što imam kod kuće. Nema kupovanja novih materijala”, odlučna je. 

Osim lutaka, na izložbi će prikazati i nekoliko odjevnih kreacija koje će nositi ljudi koji će i – pjevati! “Bit će to svojevrsni performans, jedna moja interpretacija baroka, glazbenog pravca kojega obožavam. Radit ću s mladom Bugom Marijom Šimić i jednim pijanistom s Akademije i obradit ćemo neke arije iz tog razdoblja. Ne volim imitaciju, uvijek radije biram interpretaciju.”

Kreacija bez multipliciranja

Tijekom razgovora, komplimentiram joj haljinu – kako saznajem, njezinu kreaciju u nježnoj paleti nebesko plavih i sivih tonova.

“Znate, ja mrzim multipliciranje. Za mene je katastrofa ako moram napraviti tri identične stvari. Pa onda radije miksam, prekrajam, kombiniram. Kupim nešto što mi se dopada pa to preradim. Kao ova haljina. Imala sam jednu košulju pa sam onda kupila lanenu haljinu koja mi nije dobro stajala. Pa sam ih onda spojila u jedno. Dodala hrpu džepova i poneki detalj. Prethodno sam košulju obojala. Ajki (Ika Škomrlj, op.a.) me naučila svim tehnikama bojanja. Dugo sam s njom radila. Ona je bila najveća majstorica kostimografije koju smo ikada imali. Tu su naravno i Zlatko Bourek, Ana Savić-Gecan, a obožavam i Alana Hranitelja – i kao kostimografa, i kao umjetnika i kao čovjeka.”

Alana Hranitelja upoznala je, priča mi, u ULUPUH-u. “Nas nekoliko – Branka Donassy, Nada Došen, Tonči Vladislavić, Vesna Muhić, Davor Klarić i ja smo se izdvojili i stvorili smo grupu zvanu Modagram. Bili smo izdvojeni iz sekcije za oblikovanje odijevanja i tako smo nastupali i u Hrvatskoj i u inozemstvu i imali smo puno uspjeha. Našu smo pričuzavršili 1997. godine s jednom ludom revijom u kazalištu Gavella”, pomalo nostalgično priča mi Dženisa.

Ratno poglavlje

Već tada, nekoliko je godina radila na jednom od najvećih, ali i najtežih poslova u životu. Naime, uz Iku Škomrlj radila je uniforme za Hrvatsku vojsku. “To je bio krvav posao koji je trajao punih šest godina. Radili smo najprije Počasnu gardu, a onda i sve ovo što i danas imamo – časničke, dočasničke, zrakoplovne, kopnene, službene, svečane uniforme.”

“To je bio jedan sveobuhvatni projekt, tempo je bio ubitačan kao i količina posla. Bila je to i ogromna odgovornost. Svaki put kada bih dobila novi zadatak,  doslovno sam se tresla kao prut. Bile smo prave pionirke jer smo radile nešto što nitko u ovoj državi još nije bio napravio. Radilo se dan i noć. Primjerice, trebalo je napraviti jednu uniformu jer je u službeni posjet dolazio talijanski predsjednik Cossiga. I mi sjedamo u auto, rotirajuća svjetla i via Varaždin. Nisam disati mogla od panike.”

Devedesete su za Dženisu Pecotić bile silno uzbudljive. Tako je ratne 1991. s Milkom Šparemblekom otišla raditi predstavu u Napulj, u Teatro di San Carlo. Bila je to predstava prema motivima Mozartovog Rekvijema. 

“I opet se tresem od uzbuđenja. Nenad Fabijanić je radio scenografiju. Kaže Ajki da će i ona ići, iako sam ja znala da neće jer nije voljela putovati. I naravno, nekoliko dana prije, ona padne u svojem stanu i slomi obje šake. I tako je sve palo na mene. Tada više nije bilo buseva ni aviona koji su išli iz Zagreba pa smo sjeli u Nenadov auto i kroz mračni Zagreb i Ljubljanu stigli do Trsta. Tamo smo uzeli avion i preko Rima došli u Napulj. A tamo – novi svijet. To kazalište je prekrasno, jedno od većih i važnijih u Italiji.”

To je bilo 13.9., a sutradan su u Zagrebu počele prve uzbune. Čitav rad na predstavi bio je ispunjen nepredviđenim događajima, igrama sudbine, putovanjima, zanimljivim anegdotama. Predstavu su na koncu uspjeli postaviti i održati premijeru koja je naišla na sjajne reakcije.

Nakon povratka u Zagreb, ubrzo je dobila poziv od redateljice Sanje Ivić da u Osijeku zajedno rade Ionescove “Stolice”.  “Cijelu smo predstavu napravile iza zatvorene pozornice jer je gledalište bilo uništeno. Metci su nam letjeli iznad glava, ali smo predstavu napravile!”, ponosno će Dženisa. 

Unuci kao najveće veselje

I tako je zatvorila svoje ratno poglavlje i vratila se mirnijem životu u teatru. Iako je najviše surađivala sa zagrebačkim HNK-om, radila je i u Splitu, Rijeci i Osijeku. U posljednje vrijeme jako voli raditi u kazalištu Žar ptica. Tako je za predstavu Tonček i Točkica dobila i Nagradu hrvatskog glumišta, a silno je, kaže, uživala i radeći kostime za njihovu predstavu “Pustolovine baruna Münchhausena”.

“Trudim se biti aktivna jer kada se zapustiš, ti si gotov čovjek. A ja si to ne želim priuštiti. Čak i ako nemam angažman, ja si ga stvorim. Najviše me vesele moji unuci. Kako je jednom rekao Relja Bašić – to je majmunska ljubav. Nema takve ljubavi, čak ni ona prema vlastitoj djeci joj nije ravna.”

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.