Prati nas

Mozaik

Vau mjau

Zdravko Dovedan Han i Noa: Ljubimci mijenjaju živote nabolje

Veliko veselje, najbolji prijatelj. Neki su od poznatih epiteta kojima vlasnici pasa najčešće opisuju svoje vjerne ljubimce. Kada dođe vrijeme za mirovinu, otkrivaju se i dodatne prednosti takvog suživota koji prema nekim teorijama, traje otprilike već 30.000 godina.

Objavljeno

|

Profesor Zdravko Dovedan Han i Noa (foto: Vlatka Koren)

Koliko ste puta negdje čuli ili pročitali kako ništa u životu nije slučajno? Upravo takav dojam izmamio nam je susret kraj parka za pse na istoku Zagreba. Slučajno ili ne, u razigranom mješancu i njegovu vlasniku našli smo simpatičnu priču, posve uobičajenu u životu poklonika pasa. 

Po mnogome sličnu, a opet malo drugačiju. Susretljivi dvojac nakon upoznavanja pristao je da im se pridružimo u obaveznoj popodnevnoj rekreaciji. Umirovljeni sveučilišni profesor u trajnom zvanju Zdravko Dovedan Han odmah zbija šalu, veli ne zamjera što ga nismo prepoznali. U mir umirovljeničkog života u predgrađu otisnuo se poslije 30 godina rada na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta, a prije toga još 12 godina predavačkog staža u vojsci. Ljubimac zbog kojeg smo poveli razgovor u život obitelji ušao je prije tri godine, taman pred odlazak u mirovinu. Pita li se profesora, nimalo slučajno da je tako ispalo. Tamni čupavac kojeg su nazvali Noa pronašao je svoju obitelj.

“Noa je naš ljubimac. Nađen je tu u Dupcu na terminalu. Ulazio je u tramvaje i autobuse. To jutro supruga koju inače uvijek vozim na posao, odlučila je ići javnim prijevozom. Nazvala me i rekla: ‘Našla sam psa’. I odmah sam došao. Otišli smo do obližnje veterinarske ambulante Noa. Provjerili su da nema čipa i onda smo ga tako i nazvali, Noa. Ja mislim da je on našao nas (smijeh).”

Oglas

Novi član obitelji koji je po ocjeni veterinara imao godinu dana ubrzo je prošao obuku. “Ispočetka je doma sve trgao, jeo. Tepihe, jastuke, to je bilo čudo. Onda je išao u školu, tri razreda recimo. Sad je prekrasan. Samo mu kažemo ‘idemo pa-pa’ i on ostane doma i više ništa ne dira”, hvali profesor njihovog ljubimca.

Šansone i pas, dobitna kombinacija

Supruga Ines je sveučilišna profesorica na Agronomskom fakultetu pa je Noa sada tijekom radnih dana više u Zdravkovu društvu. Došetaju tako iz Retkovca do jesenas otvorenog dubečkog parka za pse. Noa se tu slobodno bez povodca izjuri i izlaje sa stalnim psećim društvom. A profesor sjedne na klupu i preko mobitela pusti neku šansonu koje od djetinjstva obožava. Na Youtubeu se mogu pronaći njegove izvedbe nekih od antologija tog žanra. Pasionirani izvođač francuskih glazbenih suvenira otkriva nam da tek sada u mirovini počinje konačno učiti i jezik. Iako zna nekih tisuću riječi, na francuskom je dosad samo pjevao. Poklonik je šansona Georgesa Moustakija i Georgesa Brassensa koje je izvodio i promovirao u radijskim nastupima i emisijama.

U karijeri je za školarce i studente sam ili kao suautor napisao desetak udžbenika o programskim jezicima. Trenutno je zaokupljen radom na novoj knjizi o programskom jeziku Pythonu. “Nazvao sam je Progovorimo pajtonski. Pri kraju sam, još dva poglavlja trebam dovršiti i za nekih mjesec dana će biti gotovo. Eto, da se ne hvalim (smijeh)”. Pored druženja s Noom, to je još jedan značajan dio Zdravkove aktivne mirovine. “Pa morate malo vježbati mozak, znate. Jer ako to ne činite, onda zahrđate i nemate ništa”, poučava profesorski.

S odlaskom u mirovinu i trećom dobi Zdravku se svakodnevica nije značajno promijenila od one sveučilišne. Predavanja su obično bila poslijepodne i navečer, a kako je inače noćna ptica, još uvijek na počinak odlazi dva sata nakon ponoći. “Tako je bilo 50 i više godina pa mirovina i nije neka promjena. Svejedno mi je bilo je li nedjelja ili ponedjeljak. Ja sam uvijek naučio raditi i danas je isto. Znači, nije bilo kao u onom jinglu Radija 101 ‘O fala ti bože kaj je petak’. Na fakultetu sam imao čak šest predmeta bez asistenta s područja formalnih jezika. Kako napraviti svoj jezik. O tome sam napisao tri knjige. Znači, kontinuirano radim svo vrijeme.”

Cvijeće je prošlost

Dok razgovaramo, Noa gricka pronađenu lopticu i ne trza na melodiju s mobitela. Zdravko kaže da za razliku od njega, njihov ljubimac nema favorita, ali podjednako uživa u zvucima šansona. Glazba je jedna od preporuka psihologa za kvalitetno mentalno zdravlje u trećoj dobi. Zdravko pak iz vlastitog iskustva potvrđuje da je kućni ljubimac visoko na popisu preporuka.

“Evo primjera na znanje malo starijima. Ja sam imao problema posebno sa lijevim koljenom. Nisam mogao uz stube, pa sam morao ići liftom. Kako je Noa došao, nemam problema. Dva puta dnevno izlazim s njim u šetnju. Prođemo nekih pet kilometara i dobro je. Jedini problem je što on voli sve, osim mačaka. A doma trenutno imamo sedam mačaka.” 

Noa je ipak glavni, pa ostatak ljubimaca sad mora ravno u kuću preko verande, smije se profesor. “Supruga predaje cvjećarstvo i do prije tri godine imali smo vrt pun cvijeća. To je bilo prekrasno. Međutim, kad je Noa stigao sve smo posvetili njemu. Imamo fotografije tog cvijeća otprije pa ih sad gledamo (smijeh).”

Njihov četveronožac lovačke je krvi pa ne voli mačke, ali ljude voli, naglašava Zdravko. Ovaj otac dvojice sinova i djed jednog unuka ne krije da njihov vjerni drug ima golemu ulogu u obitelji. “Mi se ponašamo prema njemu kao da sam ja tata, a supruga mama. Ja kažem ‘tata sad ide pa-pa’, on ostane i ne mrda. A kad spomenem auto, to je tek veselje. Povremeno odemo do Rijeke i nikad s njim nema problema. On je k’o bubica. Samo gleda kroz prozor, pa malo spava. Voli jako vožnju.”

Noa voli i svoje društvo iz dubečkog parka za pse, a profesor hvali ovaj gradski projekt zahvaljujući kojem starije osobe mogu s klupa uživati u odmoru i igri njihovih ljubimaca. “Prekrasno je. Prije nije bilo ograđeno pa sam morao razmišljati hoće li zbrisati na cestu za nekom mačkom i onda gotovo. Sad je to skroz ležernije. Dolaze psi koji se većinom poznaju, igraju se, a mi uživamo.”

Ljubimac ili ne? Velika odluka koju treba dobro promisliti

U ambulanti po kojoj je naša četveronožna zvijezda dobila ime dobili smo potvrdu stručnjaka o nizu pozitivnih strana ljubimaca po mentalno zdravlje, osobito starijih osoba. Pričekali smo dok je veterinar Tihomir Kljaić pregledao prve jutarnje pacijente, tri ovčara, i dao upute vlasnicima o daljnjoj terapiji. Na spomen činjenice da je Noa svom profesoru promijenio način života u mirovini naš sugovornik nije iznenađen. 

Tihomir Kljaić (foto: Vlatka Koren)

“To je promjena koja otvara neke druge prozore u svijet. Kad imaš kućnog ljubimca, dogodi se nešto slično dolasku djeteta u obitelj. Naravno, nije baš zgodno povlačiti paralelu između djeteta i bilo kakvog ljubimca, ali to je član obitelji. Trebao bi biti njen punopravni član koji mijenja apsolutno neke životne navike, a definitivno i emotivni dio života. Jer ako niste spremni na taj emotivni dio, nemojte ni imati kućnog ljubimca.”

U svakom slučaju Kljaić savjetuje da se prije ikakve odluke o udomljavanju ili kupnje bilo koje životinje, dobro promisli o tom važnom aspektu ove po mnogočemu specifične veze. Nažalost, psi, mačke i drugi kućni ljubimci ne žive dugo i čovjek mora biti spreman na sve i svašta, bilo kakva iznenađenja koja se u tim novim okolnostima mogu dogoditi. 

Sve više starijih osoba odlučuje se za kućnog ljubimca

Iskustvo iz ove ambulantne prakse pokazuje suvremeni trend koji je zadnjih godina sve rašireniji i u našem društvu i uočljiv na ulicama većine gradova. Naime, sve je više starijih osoba koji se odlučuju imati kućnog ljubimca, potvrđuje Kljaić. 

“Mogu reći da je broj starijih vlasnika ljubimaca sve veći i veći. U prosjeku ako ne čak i pola-pola, u odnosu prema mladim obiteljima. A stvar je po meni vrlo jednostavna. U zadnje dvije godine dosta se promijenio naš pogled na život. Ova globalna pandemija je vrlo velik uzrok tome. Ljudi traže utjehu, traže nekakvog suputnika, prijatelja. A u principu, tu mislim da ne može biti bolja opcija nego kućni ljubimac.”

Situacija “novog normalnog” uslijed pandemije korone diljem svijeta ljude je zatvorila unutar njihova četiri zida. Istovremeno, tijekom lockdowna moglo se bez problema izlaziti iz doma prošetati psa. Tako da je i ta okolnost, nažalost, bila jedan od razloga za odluku o udomljavanju, zaključuje Kljaić. Pri tome stavlja naglasak upravo na taj izbor pri odabiru novog člana kućanstva.

“Mislim da udomljavanje posebno u ovim trenucima treba isticati kao super opciju da se spase psi iz azila u Dumovcu, da se pomogne tamošnjoj ekipi koja ima jako puno posla. Zadnjih godina je bilo puno napuštenih pasa. Koliko sad čujem, te su brojke ipak sve manje i manje, jako puno ih je udomljeno što je sjajno.”

Rutina i smisao

Velika odluka imati četveronošca za ljubimca ili ne za sobom nosi isto takve promjene i svakodnevne obaveze, podsjeća veterinar. Odgovornost vlasnika u novoj životnoj okolnosti je velika. “Jednostavno ne može drugačije. Vi morate ujutro ustati, izaći van i prošetati, što je naravno zdravo i za vas i za tog psa. Zatim morate se pobrinuti da ljubimac bude zbrinut, da dobije jesti, piti. Znači, dobivate smisao što danas trebate raditi. Pored toga, morate o psu voditi brigu. Paziti da se ne razboli, da bude cijepljen. Znači, potrebno je razmišljati da dobije sve što mu je potrebno. Takva situacija vam onda iz temelja mijenja život. Daje potpuno jednu drugačiju perspektivu i pogled na život. Pogotovo ako ste sami ili u mirovini. Ako je osoba ostala bez supružnika. Tada vam taj ljubimac postaje ako ne smisao života, onda definitivno novi suputnik s kojim idete dalje. U svakom slučaju super stvar”, objašnjava veterinar Tihomir Kljaić.

Pri tome ipak ne bi povlačio čvrstu granicu oko poznatih rasprava i shvaćanja nekih da se ljude može dijeliti na one koji vole životinje i one koji to nisu. “Ne bih tu radio strogu klasifikaciju i neku podjelu. Imate ljude koji ekstremno vole životinje. Zatim one koji ih toleriraju i prihvaćaju, a ima opet i nekih koji ne vole životinje ili se iz nekog razloga panično boje. Međutim, takvih koji se plaše psa, mačke, bilo čega što se kreće, je izuzetno malo. To je obično povezano s nekim emotivnim razlogom iz djetinjstva, nekim neugodnim događajem. Ali takvih primjera je malo. Daleko je više ljudi koji vole kućnog ljubimca i shvaćaju sve pozitivne strane i prednosti te povezanosti. Takvih je u društvu općenito sve više. Osobito među osobama starije životne dobi”, ističe Kljaić.

U proteklih 20 godina iz temelja se, primjećuje, promijenila percepcija javnosti o tom obliku suživota, posebice zahvaljujući medijima i promoviranju udomljavanja pasa. A s njim i neizostavni veći utjecaj na pozitivnije mentalno zdravlje generacija seniora.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.