Gloria Fabijanić-Jelović: ‘Mirovina je mala, radim što volim i imam luksuz vlastitog vremena!’

Ranih devedesetih Radio Rijeka imala je kultni status ne samo u Rijeci, već i puno i šire. Bilo je to, rekli bismo, zlatno doba toga radija. Tada sam, kao netom završena gimnazijalka, i ja stigla na radio i u taj se medij bespovratno i ludo zaljubila. To je bilo i vrijeme kada sam upoznala Gloriju. Bila je glasna, bila je dinamična, bila je jako zgodna i imala je boju glasa posve drugačiju od svih drugih ženskih vokala koji su se mogli čuti u riječkom eteru. Na radiju sam se, s manjim prekidima zadržala nekoliko godina i onda su me životni putevi odveli u sasvim drugom smjeru. 

Ovoga ljeta, nakon više od 20 godina, evo me opet u Glorijinu društvu. Sjedimo u debelom hladu na terasi njezine kuće u Omišlju, na otoku Krku i nastavljamo onaj neki davni razgovor koji zapravo nikada nismo ni prekinule. 

Radio kao sudbina

Gloria je prošle godine otišla u mirovinu, nakon 41 godine što ih je provela na Radio Rijeci. Većim dijelom kao slobodna suradnica, a 15 godina kao stalno zaposlena novinarka. No, njezina ljubavna priča s ovim medijem započela je puno, puno ranije.

“Mislim da bih mogla reći da mi je radio bio suđen. Kao djevojčica, išla sam u vrtić na Kantridi, a ravnateljica se puno bavila nama, djecom i otkrivala naše afinitete i talente. U meni je odmah otkrila verbalnu snagu i talent za pričanje priča pa me je, kada sam imala pet godina, dovela na Radio Rijeku gdje je tada postojala emisija Djeca za djecu. Tu sam zajedno s voditeljem napravila prve radijske i voditeljske korake”, prisjeća se Gloria pomalo nostalgično.

I tako je sve krenulo. Nakon gimnazije, upisala je Pravni fakultet, ali zapravo je željela studirati komparativnu književnost ili muzikologiju. No, tog studija tada u Rijeci nije bilo pa se odlučila za jedini društveni smjer koji joj je bio dostupan.

Ljubav prema glazbi i posao u kazalištu

“Pravo nikada nisam zavoljela. Studij mi je bio dosadan i suhoparan, ali sam ipak diplomirala. Trebalo mi je dosta vremena jer sam se u međuvremenu udala i postala mama. Paralelno s gimnazijom, završila sam i srednju glazbenu školu – svirala sam flautu, tako da sam na taj način njegovala svoju ljubav prema glazbi”, priča mi Gloria.

Život ju je ponovno doveo na Radio Rijeku, ovaj put kao spikericu. No, kada je, nakon osam godina honorarnoga rada, shvatila da je tamo ne namjeravaju zaposliti, stalni je posao pronašla u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca.

“Radila sam kao šaptačica u Operi, a jedno vrijeme i kao asistentica režije. Bio je to divan, ali zahtjevan posao na kojem sam provela 20 godina. Tijekom tog razdoblja, zapravo sam paralelno radila dva posla jer sam nastavila suradnju s Radio Rijekom.”

Fakultet je, kaže, uspjela završiti najviše zahvaljujući suprugu, Anitu Jeloviću koji je čitav svoj radni vijek proveo također na Radio Rijeci, kao voditelj Odjela tehnike. “Radio mi je i u tom kontekstu bio sudbinski važan. Tamo sam upoznala i muža, bila su to divna vremena. Bila sam mlada cura i mnogi su ‘trčali za mnom’, samo Anito nije. Zato mi je i bio zanimljiv. Onako, sav smiren, organiziran i posložen – čista suprotnost meni glasnoj, temperamentnoj i eksplozivnoj!”  

Kada je prvi put došla na radio, dočekao ju je kolega Damir Pijaca. Za prvi nastup u eteru pripremio ju je na vrlo specifičan način. “Rekao mi je da imaju informativnu emisiju u 15 sati, dao mi hrpu tekstova i rekao da ih proučim. No, kada smo ušli u studio, uzeo mi je sve tekstove koje sam proučila i dao mi  neke posve nove koje do tada nisam vidjela. Emisija je krenula i ja sam se morala snaći. Na kraju sam sve pročitala bez greške. To mi je bilo vatreno krštenje – kolega je naprosto htio vidjeti kako ću reagirati u situaciji kakve su na radiju vrlo česte. Položila sam ispit!”

Gloria se prisjeća kako su se novinari i spikeri na radiju dosta brzo i često izmjenjivali. Stalna zapošljavanja bila su rijetkost, a honorari mali.

Konačno stalno zaposlenje!

“Zato sam bila silno sretna kada sam konačno dobila stalni posao. Bilo je to 2006. i čak nisam imala ni prekid radnog odnosa. Došla sam ravno iz kazališta. Pamtim taj dan kao da je bio jučer. Prvi radni dan bio mi je 1.9., a 3.9. sam proslavila 49. rođendan. Bio je to doista ‘zadnji vlak’ u kojega sam ipak uskočila!”

Usprkos velikoj radosti, pomalo gorak okus donijela je činjenica da je, iako je na radiju radila već godinama i bila, što se kaže, gotov čovjek, dobila najnižu moguću, početničku plaću. Ali ni to nije pomutilo njezinu sreću.

“Bila sam presretna što konačno mogu raditi i kao  novinarka, a ne samo kao spikerica. Silno sam uživala u tome. Najviše sam pratila kulturu – tijekom godine dana isprofilirala sam se kao kulturnjak te sam nakon odlaska urednice kulture Ljubice Stipaničić u mirovinu, preuzela  sav kulturni sadržaj Radio Rijeke. I bila sam jedna od rijetkih glazbenih kritičarki. Za taj sam posao imala čvrste temelje – završila sam glazbenu školu i dugo sam radila u kazalištu. Zahvaljujući tom iskustvu, imala sam uvid i širok pogled na sve procese koji prethode nastanku predstave. Kada sam počela pisati kritike, odlučila sam da neću samo kritizirati i da neću biti gruba. Jer, kritika ne znači biti negativan, kritika znači prenijeti svoj način doživljaja koncerta ili predstave. Obraćala sam se slušateljima sa željom da dožive moju kritiku, da osjete to što sam ja osjetila i da ih svojim doživljajem privučem da dođu u kazalište”, otkriva mi moja sugovornica.

Svrha kritike je ljude privući u kazalište

A da je u tome uspijevala, svjedoče brojne anegdote, od kojih je izdvojila jednu doista posebnu. Naime, Gloria je godinama imala psa, labradora kojega je običavala šetati kasno navečer, prije odlaska na spavanje. Njezin stan nalazi se u samom središtu Rijeke i u to vrijeme čistači bi čistili i prali gradske ulice. 

“I tako sam danima sretala jednog mladog, jako pristojnog čistača. Pozdravili bismo se i svatko bi otišao svojim putem. Jedne večeri mi se obratio. Rekao mi je da sluša moje kritike i da zbog njih želi i sam otići u kazalište. Pitala sam ga što bi želio pogledati i nabavila sam mu ulaznicu. Otišao je na predstavu i to ga se toliko dojmilo, da doslovno nije mogao doći k sebi. Nastavio je redovito odlaziti u kazalište, a ja mislim da sam time ispunila svoju svrhu, svrhu kazališne kritičarke – stvorila sam nekome želju da pogleda i posluša ono o čemu govoriš.”

Osim na Radio Rijeci, Glorijine su se kritike redovito mogle čuti i u eteru Hrvatskoga radija, u Jutarnjoj kronici. “Jednom je jedan kolega iz Zagreba svratio do nas na radio i tada mi je rekao – ‘znaš, kada mi ujutro vidimo da si poslala kritiku, čim krene emisija, okupimo se i slušamo je svi zajedno’. To mi je bio jako veliki vjetar u leđa jer kod nas, na Radio Rijeci nisam nikada dobila takvu pohvalu”, nevoljko se prisjeća Gloria. 

Ljudi su je najčešće prepoznavali po specifičnoj boji glasa koju bih najbolje opisala na način da kada je čujem, imam osjećaj da će sve biti dobro. Njezin je glas siguran, čvrst, čak pomalo autoritativan, ali istovremeno jako topao, blag pa i nježan. Majčinski.

„Ljudi su mi znali reći da imam posve drugačiju boju glasa od svih drugih kolega na radiju. I uvijek su mi govorili da govorim jasno, razgovjetno i razumljivo. Važno mi je bilo da kada govorim, svi znaju i razumiju što sam rekla. Ali, danas mi se čini da više nije važan ni jezik, ni dikcija i zbog toga mi je silno žao“, kaže Gloria.

Dikcija i opća kultura

Dodaje da je u vođenom i kontakt-programu, pogotovo kada se radi o lokalnoj radio stanici, posve normalno koristiti dijalektalne forme i izraze, no u informativnom programu toga ne bi smjelo biti. Ali danas je, kaže, sve postalo jako fleksibilno i rastezljivo, ali ne u dobrom smislu. Osim toga, naglašava, medijski bi radnici trebali imati i široku opću kulturu, što je sve rjeđa pojava.

Svoj period na radiju, Gloria, uz sve uspone i padove, ipak pamti kao najljepši dio svoga radnoga staža. “Naročito mojih prvih 20 godina. Bili smo doista kao prava obitelj. Uživali smo dolaziti na posao. Svaki dan započinjali smo zajedničkom kavom na balkonu radija. Tada smo se dogovarali, planirali, ali i razgovarali i družili se. Bili smo kolege, ali i prijatelji. Imali smo kvalitetne, prave odnose, jedni drugima smo pomagali, uskakali kada je trebalo. No, onda se sve to, malo po malo počelo mijenjati i blijedjeti. Danas više ne prepoznajem to mjesto. I zato ću reći da mi je s jedne strane žao što više nisam tamo, jer obožavam taj posao, ali s druge strane mi je i drago. Jednostavno, završila sam tu priču. Ali samo onu radijsku, ne i onu ljudsku.”

Gloria i njezin suprug nedavno su, baš u svojoj kući u Omišlju priredili pravu ‘oproštaljku’ od radija koju su morali odgoditi radi pandemije koronavirusa.

“Ugostila sam mnoge drage kolege. Pozvala sam ih sve, a došli su oni koji su željeli. Bilo je tu dugogodišnjih, pa i cjeloživotnih kolega, ali i nekih novih, mladih lica. Divno smo se družili i evocirali uspomene koje su nam zagrijale srca”, s osmjehom mi priča Gloria. 

Mala mirovina i sloboda

Odlazak u mirovinu joj je, kaže, otvorio prostor i vrijeme za neke druge aktivnosti i suradnje. “Moja je mirovina jako mala i iznosi 3.180 kuna. Smatram da je to ispod ljudskog dostojanstva, pogotovo nakon cjeloživotnog rada i fakultetskog obrazovanja. Zato radim i dalje. Pišem za Vijenac – ta suradnja je započela dok sam još bila na radiju, a sada se samo nastavila. Za Vijenac pišem kritike, ali izvještavam i o raznim kulturnim događanjima u Rijeci. Na pisano novinarstvo nije mi se bilo teško naviknuti jer radio kao medij traži puno više angažmana. Naime u jako kratkom vremenu, najčešće u minuti i pol, moraš  sažeti veliku predstavu i reći sve o njoj. U tisku imam ipak puno više prostora”, uspoređuje Gloria. 

Nakon kazališnih premijera ili koncerata, odmah, iste večeri sjeda za računalo. Najprije pušta dojmove da se malo slegnu, a potom, gotovo u dahu, ispisuje kritiku ili osvrt. I ne žali se, ništa joj nije teško. Kaže kako je presretna jer ima svo vrijeme ovoga svijeta u kojemu može raditi baš ono što voli i želi. 

Osim rada u eteru, Gloria Fabijanić-Jelović u javnosti je znana i kao voditeljica raznih događanja i manifestacija.

“Ta mi je vrata otvorio festival Melodije Istre i Kvarnera. Dvije sam ga godine – 1993. i 1994. vodila s Robertom Ferlinom i zahvaljujući velikoj gledanosti i dobro odrađenom poslu, postala sam tražena. Zvali su me sa svih strana, vodila sam najrazličitije manifestacije i upoznala sam izuzetno puno ljudi – iz kulture, estrade, politike. Vodila sam i razne skupove u predizbornim kampanjama. Ali nikada nisam agitirala i nikada nisam ušla ni u jednu stranku. Ljudi su bili zadovoljni, a ja sam u tom poslu uživala”, zaključuje Gloria koja i u mirovini još uvijek dobiva zanimljive voditeljske angažmane. 

I dalje tražena

Priznaje ipak da je mirovina velika životna promjena. “Do nedavno sam živjela u jako dinamičnom ritmu, između kazališta i radija, u gradskoj vrevi. Danas razgovaramo u potpunom miru naše kuće koju smo muž i ja doslovno izgradili svojim rukama. Jako sam sretna, završila sam jedan dio života, onaj udarnički. Sada je došao red na odmor, brigu o sebi i isključivo stvari koje me vesele.”

Priča mi kako i ona i suprug ujutro vole dugo spavati, a sada si to konačno mogu i priuštiti. U njihovom životu više nema budilica, a bude ih ptice. Pored kuće njeguju mali vrt koji im uzvraća prekrasnim, domaćim povrćem. Ni planova za budućnost ne nedostaje.

“Planiram svoj podcast, ali ta je ideja tek u povojima. Jednostavno, još nisam spremna. Ne želim redovnu obavezu, ne želim rokove koje moram poštivati. Možda mi se taj osjećaj promijeni, ali za sada sve je samo u razmatranju. Zvali su me i na Radio Korzo, da budem honorarna suradnica i da imam ‘šihtu’ jednom tjedno. I ta mi se ideja jako sviđa. Slušam i dalje Radio Rijeku i vidim da u programu nedostaje kulturnih sadržaja. Zato mi je drago da mi se nudi prostor da ih nastavim pripremati. Konkretniju suradnju dogovarat ćemo na jesen, ali za sada me veseli ova ponuda.”

Gloria puno vremena provodi čitajući, a nedavno se okušala i u pisanju. Pohađala je radionicu kreativnog pisanja u organizaciji zagrebačkog CeKaPe-a koja ju je oduševila. 

Napisala sam puno kratkih priča i mentor mi je rekao da doista imam smisla za pisanje. Ujesen će izaći knjiga priča svih polaznika, a ja ću, naravno, voditi promociju“, unaprijed se raduje Gloria. 

“Jako sam sretna zbog svega što mi se događa. Nikada u životu nisam drugima pokazivala svoja loša raspoloženja, tugu, gorčinu. Doista vjerujem da je s osmijehom lakše proći kroz život”, zaključuje moja sugovornica, nasmiješena od uha do uha.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.