Prati nas

Aktivno starenje

Lukine žene

Nikad nije kasno: Petar Pismestrović objavio je roman prvijenac u 71. godini života

Nakon blistave 50-godišnje karikaturističke karijere, Petar Pismestrović nedavno je, u 71. godini života objavio svoj prvi roman. Bio je to povod da s njim porazgovaramo o njegovu stvaralaštvu, umjetničkom formiranju, životnim odabirima i planovima.

Objavljeno

|

Petar Pismestrović (autokarikatura)

“Koraljka je galeristica koja je iza sebe ostavila prošlost, ali strahuje od budućnosti u kojoj ostaje bez oslonca. Njezin Luka teško je bolestan i na samom kraju svoga života moli je da pozove četiri njemu važne žene koje bi još jednom želio vidjeti. Lukin poziv na okupljanje njegovih žena svojevrsna je ispovijed, ali i želja da Koraljka upozna dio njega o kojem nije ništa znala. Koraljka je mnogo mlađa od Luke, samouvjerena žena, koju Lukin poziv drugim ženama potrese više nego što je to sama sebi spremna priznati”. Ovo je kratak opis romana “Lukine žene”, autora Petra Pismestrovića koji je nedavno objavljen u izdanju nakladničke kuće Beletra.

S pravom se vjerojatno pitate zašto vam sve ovo pričamo. Jedan od razloga leži u tome što je riječ o romanu prvijencu autora koji je nedavno napunio 70 godina. Drugi razlog je da smo od ovog autora do sada navikli na sjajne karikature, a ne na književne forme. No, ovo je samo još jedan primjer u korist tvrdnje da nikad nije kasno!

Karikatura kao životna vokacija

Petar Pismestrović za sebe će reći da je prije svega ipak i uvijek, karikaturist. “Radim karikature već više od 50 godina. Prvu sam objavio s nepunih 18 godina. To je ljubav koja traje cijeli život. Istina, mijenjao sam tematske odrednice – jedno vrijeme radio sam portret-karikaturu, ali posljednjih 35 godina ja sam politički karikaturist”, priča mi vrućeg srpanjskog dana dok se odmara u Puli.

Kaže kako se profesionalno dobro razvijao te kako je imao sreću da sve što napravi, potom i objavi. Objavljivao je u stotinjak magazina diljem svijeta, a sve do mirovine radio je za austrijski Kleine Zeitung. I danas, iako u mirovini, i dalje radi za njih.  

“S druge strane, pisanje je moja ljubav iz mladosti koja je uvijek čučala u meni”, otkriva mi. “Kada sam išao u gimnaziju, moja profesorica hrvatskog gajila je velike nade da ću nešto u tom smjeru u životu raditi. I to se jednostavno odjednom u meni probudilo. Poeziju sam pisao u mladim godinama, a ozbiljnije, prozne stvari krenule su iza 50. godine. Danas imam već dosta materijala”, kaže Pismestrović.

Književni debi sa 70 godina

Iako je na književnoj sceni debitirao u 71. godini života, otkriva kako je roman nastao još prije četiri godine. “To mi je zapravo šesti roman koji sam napisao, a prvi koji je objavljen. Poeziju pišem i dalje, to je moja potreba, moj način da se nosim sa svime što se događa i sa svime što proživljavam.”

Njega samoga, kaže, u romanu i ima i nema. “Mog života unutra nema puno, ali tu su moja iskustva. Sve skupa to ima dosta veze sa mnom, ali nema autobiografskih elemenata. Čitavog sam života prikupljao različita iskustva drugih ljudi – ja sam promatrač, čitav život promatram. To mi je bitno i za karikature – tuđa iskustva, ali i poneka vlastita – sve je to zapravo jedan miks.”

S inspiracijom, kaže, nikada nije imao problema. Ovaj je roman napisao gotovo u dahu, za dva i pol mjeseca. “Jednostavno se nešto u meni otvorilo, ne znam gdje je to do tada ležalo. Jednako je i s karikaturama – ideja mi se javi odjednom, nema tu nekog pretjeranog promišljanja unaprijed – to jednostavno iz mene izađe.”

Noćna ptica

Petar Pismestrović najradije i najviše piše noću, kada kuća utihne. Za poeziju su rezervirani sitni sati iza ponoći, dok se proze prihvaća nešto ranije. 

“Ja sam doista noćna ptica. Kada mi dođe neka misao, nastojim je odmah zapisati jer bih je inače zaboravio. Nekad sam karikature radio isključivo noću, i do 4 ujutro. Ali onda sam počeo raditi za novine pa sam promijenio bioritam. Sada se karikaturama bavim prijepodne jer ih novine moraju dobiti na vrijeme. Dakle, danju crtam, noću pišem”, smije se naš sugovornik.

Petar Pismestrović: Lukine žene (foto: Beletra)

Rođen je u velikoj obitelji kao najstariji od petero djece. Rano je ostao bez oca pa je zbog toga najprije otišao na zanat. Međutim, to nikada nije prihvatio kao svoje profesionalno opredjeljenje. Nakon vojske, u Zagrebu je upisao gimnaziju. 

Likovni samouk

“Oduvijek sam puno čitao – najprije, kao mnogi klinci, stripove. Strip je za mene bio i svojevrsna škola crtanja. Međutim, iako sam se njime htio baviti, ipak sam se odlučio za karikaturu jer se ona crta brzo i jednostavno, a istovremeno je jako izražajna. Ja sam morao raditi brzo, kratke forme jer sam od crtanja morao živjeti. Naime, sam sam se školovao i od crtanja živio još od 21. godine.”

S druge strane, otkriva mi, dugo je bio zaigrani klinac, nešto kao Petar Pan. “Tako sam s 14 godina zaradio povredu oka – mačevao sam se s prijateljem pa me nezgodno pogodio. Sedam dana sam proveo u bolnici i to me je zapravo u dobroj mjeri odredilo. Naime, od jednog sam liječnika dobio papir i olovku da mi ne bude dosadno u bolničkim danima. Nacrtao sam medicinsku sestru koja me njegovala, a doktor mi je rekao da je to toliko dobro da to mora postati moj životni poziv”, prisjeća se Petar.

Za sebe će reći da je likovni samouk. Dok su njegovi kolege upisivali likovnu akademiju ili arhitekturu, on se odlučio za politologiju. Kasnije mu je to znanje postalo itekako korisno, budući da se 1987. počeo baviti političkom karikaturom. Razvio je svoj vlastiti i prepoznatljiv stil koji ga je doveo do Vjesnika.

“Kod mene se sve spontano razvijalo, radio sam redovito i došao do nekih rezultata do kojih nisu baš svi uspjeli doći”, sažima svoj put u jednoj rečenici Petar Pismestrović.

Život u Austriji

1991. napustio je Hrvatsku i s obitelji je otišao u Austriju. “I meni i supruzi koja je bila novinarka, situacija s poslom se zakomplicirala. S druge strane, zračne uzbune jako su loše djelovale na našu, tada malu djecu i ja sam ih toga htio poštedjeti. Nisam želio da odrastaju u ratnim zbivanjima. Čim smo stigli u Austriju, dobio sam posao političkog karikaturista. Za mjesec dana ponudili su mi ekskluzivni ugovor, a za par godina i državljanstvo. Ponudili su mi sve da me zadrže. Sada već 30 godina radim za Kleine Zeitung, vrlo ozbiljan i tiražni medij.”

A očevim je stopama krenuo i stariji sin. Danas imaju zajedničku rubriku “Pismestrović” i tu se izmjenjuju. 

“Sin se više koristi računalom, dok ja i dalje radim rukom. Svaki od nas ima svoj pristup i način. Publika u Austriji doista voli i cijeni karikaturu, a budući da se naši radovi objavljuju i na webu, iz prve ruke, u komentarima, možemo vidjeti komentare čitatelja. Kada se vratim u prošlost, ovdje je svima bilo čudno kako su mene u Hrvatskoj pustili da odem. Pitali su me zar tamo ima toliko puno dobrih karikaturista kad im ja ne trebam (smijeh). Odgovorio sam da vjerojatno ima.”

Petar Pismestrović osim u Austriji objavljuje i u Francuskoj, Americi i Engleskoj. Kaže kako su Austrijanci prilično tolerantni, ali da postoje određene teme, područja, simboli i institucije koji se moraju poštovati. “Kada sam došao u Austriju, rekli su mi – karikatura smije sve. A ja sam odgovorio – smije, ako je ima tko objaviti. I u tome je sva mudrost. Osobno, nisam pristalica provokacije koja je sama sebi svrha.”

Pisanje kao potreba

“Pišem jer osjećam potrebu da se i na taj način izrazim. To je balans koji mi je potreban. Prije sam samo crtao i to karikature bez riječi, a onda sam osjetio da se želim izraziti i riječima.  Možda ne bih nikada ozbiljnije ni pisao, da nisam imao određene situacije s mojom suprugom koja je novinarka. Ponekad sam joj znao predlagati neke teme, a ona bi mi odgovorila da ne može i ne želi pisati po mojim zamislima te me je poticala da to napravim sam. I tako je krenulo”, prisjeća se Petar.

Dodaje kako je roman “Lukine žene” posvećen ljudima u zrelijoj životnoj dobi – to je svojevrsna rekapitulacije jednoga života. “Opisujem situaciju kada u 55. godini gubite nekoga tko vam je bio životni suputnik i oslonac i počnete gledati život iz druge perspektive. Još se u svemu tome pojave i četiri zagonetne žene za koje treba odgonetnuti tko su. Vaš ih suprug poznaje, a vi nemate pojma o njima. Tu dolazi do lomova, povrede ega, dvojbi i tisuću pitanja”, otkriva nam autor.

Kaže kako te četiri žene zapravo nisu važne, one su svojevrsni katalizator za određene procese kroz koje prolazi glavna junakinja. “Ima tu taštine, ega, promašaja, zbrajanja, preispitivanja, razmišljanja. Roman nije jednoslojan. Svejedno s koje strane gledano, muške ili ženske, radi se o ljudskom promišljanju. U ovom je romanu glavni lik žena, dok su u drugim romanima to muškarci. Svaki roman tematski je drugačiji i bavi se nekim drugim životnim pitanjem”, kaže Pismestrović.

Otkriva kako je, dok je još bio jako mlad, osjetio sposobnost da se uživi u živote drugih ljudi: “Još dok sam služio vojsku u Beogradu, jednom sam iz autobusa vidio ženu koja je na jednom vijaduktu prelazila cestu. Stigla je do pola i onda se krenula vraćati, ali tada je naišlo vozilo i udarilo ju je. Meni se u tom trenu u glavi pojavila misao da sam ja ta žena i stalno mi se vraćalo pitanje zašto nije nastavila trčati dalje. To je jedan trenutak u kojem čovjek odlučuje jako impulzivno. Taj trenutak samog događaja, to su stanja u kojima se mogu prenijeti u živote likova, u određene sudbinske stvari. Morate to moći ako želite pisati.”

“S tim se ne rađate, to se uči, dolazi s godinama. Jako puno tu znače vlastite i tuđe greške, na njima učite, promatrate ih. Puno toga što nam se događa ili upijamo ili prođemo pored toga, ali sve ostavlja trag”, poručuje Pismestrović.

Jako ga veseli izlazak prvog romana, ali, kaže, tu euforiji nema mjesta. “Mene oduševljava sam proces nastanka nekog djela, rad, pisanje. Sretan sam kada završim tekst, poglavlje, roman. Sam izlazak knjige doživljavam više kao tehničku stvar. Svojevremeno su mi u Austriji, kada mi je izašla prva knjiga karikatura, zamjerili što nisam pokazao oduševljenje. A ja sam im odgovorio da moje karikature to naprosto zaslužuju. Ne shvaćam to zdravo za gotovo, znam da objaviti knjigu nije mala stvar, ali ja svo svoje oduševljene proživim tijekom procesa kreacije. Kad knjiga izađe, ja je puštam među ljude i od njih očekujem povratnu informaciju”, zaključuje Petar Pismestrović. 

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.