Prati nas

Mozaik

Sanja Pilić: ‘Za dostojanstveno starenje treba se pripremiti dok ste još u snazi’

Kći poznate književnice Sunčane Škrinjarić, nećakinja koreografkinje Tihane Škrinjarić, majka fotografkinje Vladimire Spindler. Sve je to i još mnogo više Sanja Pilić. Omiljena književnica koja najviše voli pisati za djecu, a ona joj uzvraćaju privrženosti i čitanjem.

Objavljeno

|

Sanja Pilić (foto: Petra Švarc)

Ako poželite sresti poznatu hrvatsku spisateljicu Sanju Pilić, najbolje je rano ujutro sjesti na kavu u kultni zagrebački kafić Pif. Šanse da je promašite gotovo su nikakve. Jer, kako i sama kaže, jutarnja kava u Pifu, njezina je čvrsta točka i najdraži početak dana. 

“Ujutro sam obično prilično loše volje, ali čim izađem iz kuće i sretnem ljude, oni me razvesele i poprave mi raspoloženje”, otkriva mi Sanja uz grleni smijeh. Ja je pak doživljavam kao uvijek nasmijanu, veselu, razgovorljivu. “Da, to je zato jer me uvijek vidiš vani, u društvu, među ljudima. I istina, uglavnom jesam nasmijana, ali tome prethode moja jutarnja razmišljanja o tome što nam nosi budućnost, kakav će život dalje biti. Brine me neizvjesnost, razvoj situacije s koronom, sve!”


Sanja ne skriva da joj je proteklo pandemijsko razdoblje prilično poremetilo život i strukturu koju je imala. “Prije sam puno putovala, i po Hrvatskoj i vani. Gostovala sam u školama, razgovarala s djecom. Bilo je dosta raznih događanja, taman onoliko koliko mi je trebalo. Danas mi nedostaje ta vrsta komunikacije. Kada imaš slobodnu profesiju, kao ja, dobar dio vremena provodiš i sama sa sobom, u samoći. A onda to samovanje treba nadoknaditi i obogatiti nečim drugim. Meni su to bila putovanja.”

Nova struktura u nastajanju

S druge strane, priznaje, u samoći uživa i naprosto ima potrebu nekoliko sati dnevno provesti u svom svijetu, bez prisutnosti drugih ljudi.

“Sada je sve drugačije. Strukturu mi daje određeni plan koji imam za taj dan. Budući da sam sada u mirovini, imam i viška vremena. Moram reći da ovaj period ne doživljavam nimalo poticajnim za pisanje pa zbog toga osjećam i grižnju savjesti.”

Iako je u mirovini, Sanja Pilić nikako ne miruje. I dalje aktivno piše i stvara, najviše i prvenstveno za djecu. No, otkriva mi, nije uvijek tako bilo. Nakon što je završila Školu primijenjene umjetnosti, honorarno je radila u Filmoteci 16, gdje je prikupila čak 10 godina staža. Tamo je naučila kako se rade crtani filmovi. Tamo je upoznala i svog budućeg supruga. Bavila se i fotografijom.

“Ali, tada je fotografija izgledala potpuno drugačije nego danas. Morao si imati puno opreme, vlastiti laboratorij, a mi smo bili podstanari pa to jednostavno nije bilo održivo”, prisjeća se.

Život u ritmu slobodne profesije

Sanja nikada nije bila službeno zaposlena i čitav je život freelancer ili slobodnjak. Danas je jedna od najplodnijih živućih autorica dječje književnosti koju djeca doista rado čitaju i jedva čekaju svaki njezin novi naslov. No, kaže, uopće se ne sjeća kako je počela pisati. 

“Prvi roman – ‘O mamama sve najbolje’ napisala sam sama sebi. Natipkala sam ga na pisaćoj mašini i odnijela sam ga gospođi Veri Barić u izdavačku kuću Mladost. Odabrala sam dan kada sam se dobro osjećala, a i horoskop mi je bio dobar. Bila sam tada nevjerojatno sramežljiva. Nakon mjesec dana – točno na moj rođendan, javili su mi da će moj roman biti objavljen. Knjiga je sjajno prošla, a organizirana je i velika fešta jer je to bio 300. naslov u silno popularnoj biblioteci Vjeverica. Bilo je to 1990. Iduće godine sam se rastala i počeo je rat. To je bila godina u kojoj se moj život posve preokrenuo.” 

Sanja se nakon objavljenog prvog romana nije smatrala spisateljicom. To je zvanje prigrlila tek kasnije, nakon četvrte ili pete knjige. Paralelno je radila i za televiziju. Na preporuku književnice Dubravke Ugrešić počela je pisati ‘Priče za laku noć’ koje su se potom ekranizirale i prikazivale na televiziji. Ubrzo je započela i suradnju s dječjim časopisom Radost.

“Zapravo nikad nisam planirala biti književnica, ali sada vidim da je do toga moralo doći jer sam bila izuzetno introvertirana. Danas se to malo promijenilo, u isto vrijeme sam i jako introvertirana, ali i jako ekstrovertirana – mogu dugo šutjeti a mogu i odjednom eksplodirati!”

Teške ratne godine

Devedesete su za Sanju bile jako teške. “Bila sam nevjerojatno siromašna. Sama s dvoje djece, bez posla – kao da rat nije bio dovoljna kriza. Spasio me uskoro poziv iz Autonomne ženske kuće. Naime, cure su u centru grada imale stan u kojemu su sigurnost pronalazile žene – žrtve obiteljskog nasilja sa svojom djecom. Bio je to stan od oko 150 kvadrata u kojemu je znalo biti i po deset žena, svaka sa svojim problemima i pričama. Moja je uloga bila da zabavljam djecu, da im pružim neku radost i veselje u toj teškoj situaciji. Djeca su bila različite dobi – od 2, 3 godine pa do tinejdžera. Čitala sam im, zajedno smo crtali, igrali se, odlazili smo u kino i u kazalište.”

“Djeca su bila iz različitih okruženja, s vrlo različitim odgojem i navikama. Jako su me voljela. Ali nakon nekoliko godina, osjetila sam da me sve to jako iscrpljuje, da sam u nekom filmu koji ne prestaje, a depresivan je i najčešće nema happy end. Osjećala sam strašan pritisak te odgovornosti i silne ljubavi te djece i morala sam otići“, priča mi Sanja. 

Tada se posve okrenula pisanju. Uslijedile su ‘Mrvice iz dnevnog boravka’, a počela je raditi i za legendarni dječji časopis Modra lasta. 

Stara ljubav zaborava nema

“Imala sam veliku sreću što mi se u životu ponovno pojavio Rene – bivši dečko iz mladosti. Hodali smo srednjoj školi pa su nam se putevi razišli. On je odselio u Nizozemsku gdje je završio likovnu akademiju i oženio se. Ja sam pak ostala u kontaktu s njegovom tetom koja je živjela u Zagrebu pa je on bio dobro informiran o mom životu. I tako mi je jednoga dana samo pokucao na vrata. Mogu reći da smo nastavili tamo gdje smo davno stali”, nostalgično se prisjeća Sanja.

Sanja Pilić (foto: Petra Švarc)

Dodaje kako joj je taj odnos jako puno pomogao – pružio joj je, kaže, i psihološku i svaku drugu pomoć. Uz njega se stabilizirala, ali ta je sreća bila kratkog vijeka. Naime, nakon nekoliko godina, Rene je preminuo, a Sanja je opet ostala sama s djecom. 

“I dalje sam pisala, surađivala s izdavačima, gostovala u školama. Knjige su mi se dobro prodavale i financijska situacija se malo popravila. Moja su djeca rano počela raditi jer nisam mogla financirati njihov studij i brzo su se osamostalili.”

Sanja će i danas reći kako misli da je za djecu jako važno da što prije počnu raditi i zarađivati pa makar to bio neki sezonski, ljetni posao. Tako će, kaže, naučiti cijeniti i rad i njegove rezultate i sigurno neće postati rastrošni. Oboje djece nastavilo je Sanjinim stopama: Vid je otkrio da ga zanima film, a Vladimira je uspješna fotografkinja.

“Ima vjerojatno nešto i u genima, ali ja nisam pobornik te teorije. Više vjerujem u utjecajima kojima je čovjek izložen tijekom odrastanja. Da je mene mama ostavila ispred crkve i da me usvojio neki Amerikanac koji se bavi, primjerice, skejtanjem, mislim da bih bila neka posve druga osoba”, kaže Sanja. 

Mlada baka

Sanja Pilić danas je baka četvoro unučadi. Prisjeća se da kada se rodio njezin prvi unuk koji danas ima 21 godinu, uopće nije bila spremna za tu ulogu. 

“Bila sam potpuno zbunjena i zatečena. Moja kći je vrlo rano postala mama, s 24 godine, pa sam si mislila – tek sam svoju djecu podigla na noge, ne želim ponovo kroz sve to prolaziti. Tako da se svojim unucima nisam previše bavila. S vremenom sam postajala sve manje romantična i sve više praktična”, iskrena je moja sugovornica.

Kao književnica koja piše za djecu te s djecom puno kontaktira, Sanja Pilić smatra kako je suvremeni odgoj suviše ležeran i permisivan, a kao rezultat imamo djecu koja su drska, često neprilagođenog ponašanja i posve nesamostalna. 

Sreća je stvar izbora

Sanja priznaje kako joj je pisanje na samim počecima bilo i jedna vrsta terapije. “Prvih nekoliko knjiga imalo je jak terapeutski učinak. No, kasnije sam se odmakla od tog ogoljivanja vlastite duše. Nisam htjela da to postane moj smjer. Ja sam htjela biti sretna. Odabrala sam sreću. Mislim da je sreća uvelike stvar izbora. Zato i kada pišem za djecu, uvijek pišem iz tog optimističnog, veselog rakursa.”

Otkriva i kako su je na pisanje uvijek poticali njezini urednici: “Najprije Vera Barić, a onda i Zoran Maljković. Oni su mi davali ritam i tempo. Bili su, uz još poneke događaje i okvire, moje motivacijske točke.”

“Volim pisati, pišem relativno lako i brzo, ali moram priznati – kada bih dobila glavni zgoditak na lotu, sutradan bih prestala pisati”, bez ustezanja otvoreno kaže Sanja te svima savjetuje: “Zaradite novce dok ste mladi jer će vam u starosti itekako trebati – da putujete, da se zabavljate, da se njegujete, da popravite zube ili naprosto – da odete liječniku bez višemjesečnog čekanja na termin.”

Jako je vesele povratne informacije koje dobiva od djece, ali i od roditelja i učitelja. Pišu joj pisma, javljaju joj se putem društvenih mreža. 

“To su moje male-velike radosti. Djeca me osjećaju bliskom jer pišem jezikom koji oni razumiju. Doduše, malo im suptilno i pedagogiziram – provučem kroz tekst tu i tamo malo glazbe ili književnosti koju ne poznaju, a trebali bi. Ne biram teške, dramatične teme. Pišem priče u kojima je najveća tragedija da su se mama i tata rastali, ali i to napišem tako da su ostali prijatelji. Smatram da je stvarni život dovoljno dramatičan pa ga ne želim još više dramatizirati.”

Patnja ili sreća?

Iako joj život nije bio uvijek naklonjen, voli ga i živi punim plućima. “Često razmišljam jesam li više naučila iz patnje ili iz sreće. Koliko god je patnja bila važna u smislu životnih lekcija, moram reći da me i sreća jako formirala. Danas puno razmišljam i o siromaštvu koje je realan problem brojnih umirovljenika, samo se o tome nerado govori u javnosti. Siromaštvo generira ozbiljne duševne boli, frustracije, stres. Puno je lakše stariti kada živiš u smirenom, posloženom svijetu i kada ne moraš brinuti o pukoj egzistenciji.”

Na pitanje što je čini sretnom, spremno kao iz topa odgovara: “Stabilnost!”

“Jako volim i djecu, sretna sam kada smo svi zdravi. Zdravlje je sve! Teško se mirim sa starenjem jer ono sa sobom neminovno nosi i bolesti. A ja nikad nisam bila bolesna, nikada nisam bila ni u bolnici. Voljela bih da tako i ostane. Jako me veseli i normalnost – normalan, skladan i miran život. Tu su još sunce, more i lijepo vrijeme. Kada malo dalje razmislim, veseli me i činjenica da živim u najboljem od svih svjetova. Mislim da je ljepše živjeti sada nego pred 100 godina – puno više toga nam je dostupno, tehnologija nam olakšava život, možemo razmjenjivati znanja i iskustva. Sretna sam što živim u Europi, volim europski duh, mentalitet, kulturu i način života. Volim slobodu!”

Na kraju, ali nikako ne i manje bitno, reći će kako je jako vesele i prijatelji. Pred njima, kaže, može biti svoja pa čak i mrzovoljna. “Ima u toj mrzovoljnosti nešto zdravo jer ovaj svijet živi u ritmu nametnute euforije. Mislim da trebamo njegovati i manifestirati prave osjećaje, biti ono što jesmo. Inače gubimo svaku autentičnost i postajemo plastični”, kaže Sanja. 

Dostojanstveno starenje kao sveti gral

Pitam je za tajnu njezinog sjajnog izgleda. Naime, s punih 67 godina izgleda bitno mlađe, kao da je tek prešla pedesetu.

“Nemam nikakve tajne. Baš sam jutros razmišljala kako teško ustajem iz kreveta, kako mi treba pola sata da se obučem. Ne provodim nikakav poseban režim, nemam nikakvu posebnu rutinu, čak se ne mažem ni onim famoznim anti-age kremama. Koristim ono što dobijem na dar ili nasumično nešto odaberem u drogerijama. Prelijena sam za sve te stvari. Moja velika sreća je da ne volim slatko. Ne jedem kolače pa se ne debljam. Nisam nimalo fanatična oko zdrave hrane, rijetko kupujem u specijaliziranim dućanima. Smatram da mi je Dolac dovoljan izvor zdrave hrane. Volim jesti na žlicu pa si kuham variva. Prije sam vježbala, ali sam zbog korone prestala.”

Sanja Pilić živi u centru Zagreba, a njezin je tavanski stan ozbiljno nastradao u seriji potresa koji su prošle godine pogodili Zagreb i Baniju. Nakon prvotnog šoka, u njega se vratila. “Ne daj bože novog potresa”, kaže i dodaje kako bi u tom slučaju morala potražiti novi dom. 

Sa svojom malom mirovinom, kaže, nekako izlazi na kraj jer je prilično štedljiva, a i dalje aktivno piše. “Znaš, ja nisam rastrošna. Nisam nikada kupila auto, imam prastari frižider kojega baš volim i ne želim ga mijenjati. Imam i stari TV koji još radi i imam osjećaj da me voli jer nikak’ da krepa. Osim toga, ne trošim praktički ni na što, osim na putovanja koja bih uvijek plaćala na karticu, na rate. Ne debljam se pa nemam potrebe za novom garderobom. Jedino što si priuštim je odlazak frizeru.”

Većina umirovljenika, kaže, danas jako teško živi, ali to nije tema o kojoj se u našem društvu rado govori. Upravo kao i o starosti. “A to nas sve čeka. Danas je u Hrvatskoj jako teško dostojanstveno ostarjeti i za to se treba pripremati dok su ljudi još u snazi”, savjetuje Sanja Pilić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP