Smrt više nije socijalni nego medicinski fenomen. Zato je strah od nje značajniji

“Kada mene više ne bude. Sad ćemo se vidjeti, pa tko zna hoćemo li ikad više. Danas jesi, sutra nisi. Tko zna koliko ću ja još dugo, možda još jako kratko.“ Takve i slične izjave osoba starije životne dobi svatko od nas ponekad čuje, a odražavaju prolaznost života i, na neki način, suočavanje sa smrću.

Suočavanje sa smrti i prolaznošću, dolazi s godinama. U tom procesu, međutim, postoji i određena doza straha s kojim se neki više ili manje, neki bolje ili lošije suočavaju i nose. Ono što je važno istaknuti jest da se o smrti, smrtnosti, prolaznosti života i suočavanju s time,  treba razgovarati i otvarati te teme.

Svjesni smo da od smrti ne možemo pobjeći i to je jedan od glavnih razloga zašto je smrt tabu tema – lakše je potisnuti takvu vrstu straha i ne razmišljati niti govoriti o tome, nego suočiti se s nečim toliko zastrašujućim kao što je vlastito nestajanje u nepoznato, kažu nam u razgovoru u stručnjaci iz Službe za javnozdravstvenu gerontologiju Nastavnog zavoda dr. Andrija Štampar, njegov voditelj Branko Kolarić te sociologinja Maja Miloš.

“Suočavanje s takvom vrstom straha nije nimalo lako jer ovdje ne možemo primijeniti onu olakšavajuću izreku poput ‘preživio/la sam i druge teške situacije pa ću i ovu’. Ovu neću preživjeti zasigurno pa mi je lakše težiti nečemu lijepom i pozitivnom nego govoriti i razmišljati o ‘ružnome’ kao što je smrt. Takva vrsta straha je specifična ako je ovdje riječ o percipiranoj prijetnji od nepoznatog, od nestajanja,” objašnjava nam sociologinja Miloš.

O smrti i prolaznosti nitko nas ne uči, To je tema koju najčešće izbjegavamo, o kojoj govorimo kao da se to događa nekome drugome a da se nikad neće dogoditi nama samima. Suočavanje s tim pitanjima individualna su, ne prolaze svi jednak put, niti im život grade ista iskustva. U tom je procesu ponekad potrebna pomoć.

Kako još k tome starost često asocira na smrt, i ono nosi svoju negativnu konotaciju u društvu, ističe voditelj Službe Kolarić. “Naročito je teško suočiti se s vlastitom smrtnošću u današnjem društvu koje promovira ljepotu mladosti, teži pozitivnim emocijama kroz razne suvremene self-help pokrete koji uglavnom teže osjećaju sreće i pozitivnom razmišljanju.”

Strah ima svoju psihološku i fiziološku funkciju, ono je reakcija na percipiranu prijetnju te izaziva određene fiziološke reakcije u tijelu koje nas pripremaju na bijeg, na izbjegavanje prijeteće situacije ili borbu. U tom smislu može imati pozitivnu funkciju sve dok ne prijeđe u anksioznost ili fobiju koja utječe na kvalitetu života.

Prema nekim istraživanjima, suočavanje sa smrti lakše je starijima i ženama

Prema nekim teorijama, strah od smrti smanjuje se kako starimo, no to se ne može sasvim generalizirati. Suočavamo li se lakše sa smrtnosti u mlađoj ili starijoj dobi, pitanje je individualno, kaže Kolarić, i ovisi i o mnogo drugih faktora osim samo o broju godina života.

“Svakako tijekom života socijalizacijom usvajamo razne životne vještine, pa tako s godinama lakše prihvaćamo činjenice o smrti i umiranju. U starijoj dobi više promišljamo na način da promatramo koliko nam je još vremena ostalo pa se posljedično može javiti i strah od starenja i, konačno, od smrti. U mlađoj dobi, pak smatramo da je starost i smrt još uvijek daleko pa je samim time i strah manji jer i manje o tome promišljamo, zaokupljeni smo drugim životnim pitanjima.”

Je li strah od smrti prisutniji u mlađoj ili starijoj dobi, suočavaju li se lakše s njime žene ili muškarci- neka istraživanja utvrđuju kako prihvaćanje straha ovisi i o pripadnosti određenoj dobi ili spolu. Međutim, kod pojašnjavanja straha od smrti, pojašnjava Kolarić,  moramo uzeti u obzir puno više faktora. Na primjer, možemo sagledati i koliko zadovoljstvo trenutnim životom utječe na strah od smrti, pa koliko stupanj obrazovanja, hobiji i način života mogu utjecati na intenzitet osjećaja straha od smrti.

“Rezultati nekih istraživanja pokazuju kako je strah od smrti prisutniji kod žena, nego kod muškaraca. Možda je činjenica da su žene emocionalno otvorenije utjecala na to da iskažu svoje strahove, za razliku od muškaraca koji su socijalizacijom naučeni da manje od žena iskazuju emocije pa samim time i potiskuju strahove.”

Prihvaćanje činjenice o svojoj i smrtnosti i smrtnosti naših bližnjih, nije lako

Iskustva volontera koji djeluju u palijativnoj skrbi pokazuju kako se članovi obitelji koji su tijekom života otvorenije razgovarali o smrti i umiranju lakše nose sa situacijom u kojoj netko od njihovih bližnjih oboli i nalazi se u terminalnoj fazi bolesti. Anksioznost oko pitanja smrti jedna je od glavnih zabrinutosti starijih pacijenata i djeluje kao velika prepreka u komunikaciji s pružateljima zdravstvenih usluga na kraju života, ističe Kolarić, Baš tada, dodaje, ta bi komunikacija trebala biti na visokoj razini kako bi se bolesniku mogla pružiti najbolja moguća skrb koja bi pridonijela boljoj kvaliteti života – i bolesnika i članova njegove obitelji.

“Jedan od sjajnih primjera na tu temu je dokumentarni film Being mortal (Biti smrtan) dr. Gawande, koji je napisao istoimenu knjigu, a prikazuje nekoliko palijativnih slučajeva. U filmu možemo vidjeti divne primjere kako liječnici komuniciraju s pacijentima i njihovim obiteljima prilikom priopćavanja loše dijagnoze te kako potom obitelji komuniciraju i planiraju skrb za svog bližnjeg umirućeg.”

Iako je riječ o jako teškoj temi i mnogi su skloni izbjeći gledati takve sadržaje, ali to je upravo jedan od najboljih načina, naglašava Kolarić, da lakše prihvatimo činjenicu o vlastitoj smrtnosti – da se izložimo tome čega se bojimo i da to radimo kontinuirano. Strah, nelagoda i anksioznost će se smanjiti, iako ne u potpunosti i nestati. Smatra kako nije poanta težiti potpunom nestanku tog straha, već njegovo prihvaćanje i nastojanje o njemu promijeniti percepciju.

“Pokušajmo ukalupiti taj strah u kontekst cjelokupnog života i prihvatiti širi spektar emocija koji nas prožima, jer svaka emocija je dobra – i sreća i tuga i strah. Osim što ćemo biti mentalno zdravije osobe, tada bi nam se moglo dogoditi i da više počnemo cijeniti život i živjeti ga sretnije i ispunjenije”, usmjerava nas sociologinja Miloš.

Smrt i umiranje prije je bio socijalni, danas je medicinski fenom

Strah od smrti  je univerzalna emocija, dok je shvaćanje smrti u smislu vjerovanja u smrt i ponovno rođenje – kulturološki uvjetovano. U brojnim se kulturama vjeruje u neki oblik zagrobnog života, ističe voditelj Službe za javnozdravstvenu gerontologiju, međutim, poimanje smrtnosti i umiranja razlikuje se od kulture do kulture. To nam dokazuju razni primjeri rituala koje obavljaju različite kulture u ispraćajima nakon smrti bližnjih.  

Kolarić smatra kako je našoj zapadnjačkoj, individualističkoj kulturi tabuiziranje smrti izrazito snažno, kako zbog sve više rastuće kulture pozitivnog pristupa životu i promocije mladosti, tako i zbog krize duhovnosti i preuzimanja materijalističkih vrijednosti.

“Pogledajte samo što se dogodilo sa smrti u našem društvu danas, za razliku od nekada, ne tako davno, kada je smrt bila dio zajednice, kada se umiralo kod kuće, a nakon što je nastupila smrt nad pokojnikom se okupljalo, bdijelo i molilo.”

Smrt i umiranje bio je puno više socijalni fenomen, za razliku od danas, pojašnjava, kada sve češće preuzima značajke medicinskog fenomena i medikalizacije, što je proces u kojem se nemedicinski problemi počinju definirati, a potom i tretirati kao medicinski, obično u terminima bolesti ili poremećaja. Moderno shvaćanje smrti je, na neki način, shvaćanje da svatko umire iz nekog razloga. Na smrt se gleda kao patološki proces, a ne smatra ga se prirodnim i normalnim dijelom života. Nekada nije bilo straha na način kao što je on prisutan sada, navodi. Smrt je bila prihvaćenija i nije bila u toj mjeri institucionalizirana kao danas kada u većini slučajeva naši bližnji umiru u ustanovama; bolnicama, domovima za stare, hospicijima.

“Tome je više razloga. Osim same svijesti modernog čovjeka, promijenila se i struktura obitelji, tržište rada, a sve to skupa utjecalo je na potiskivanje smrti iz svakodnevnog života”, ističe Kolarić.

Pitanje umiranja, pitanje je čovječanstva

Vjera i duhovnost svakako mogu pomoći u suočavanju sa smrti, ističu naši sugovornici iz Službe za javnozdravstvenu gerontologiju Nastavnog zavoda dr. Andrija Štampar, Branko Kolarić te Maja Miloš.

“Vjerujem da će se jedna religiozna osoba puno lakše nositi s pojmom vlastite smrtnosti od, na primjer, jednog ateista, što i potvrđuju neke od teorija. Puno je lakše suočiti se sa strahom od smrti ako vjerujemo da nakon prestanka funkcioniranja organa ne umiremo već, ovisno o religijskom uvjerenju kojem smo naklonjeni, nastavljamo živjeti u nekom obliku zagrobnog života; mi, odnosno naš um ili duh”, pojašnjava nam Kolarić i navodi teorije i primjere.

Prema kršćanskom vjerovanju, smrt u smislu vlastitog nestajanja ne postoji jer je život vječan i on se nastavlja i nakon smrti. Grčki filozof Epikur smatrao je da smrt nije loša jer je niti nema dok smo živi, a kad umremo onda nas nema, pa prema tome smrt uopće ne utječe na nas. Budisti pak vjeruju u reinkarnaciju, ponovno utjelovljenje.

“No, bez obzira na mnoštvo teorija o ishodu smrti , svi sustavi vjerovanja slažu se u istome – smrti ne možemo pobjeći. Zato i jest pitanje smrti i umiranja jedno od najvećih pitanja čovječanstva”, zaključuje Kolarić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.