Prati nas

Mozaik

Susret

Susret domova: Emotivno druženje najstarijih i najmlađih

Proteklog vikenda obilježen je prvi Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba. Veliki i mali družili su se i u Vugrovcu kraj Zagreba. Razmjenili su životne mudrosti, obogatili zajedničke trenutke igrom, pričama i slatkim zalogajima. I na obostrano zadovoljstvo dogovorili ponovni susret.

Objavljeno

|

Katica, Mira i Slavica (foto: Vlatka Koren)

Tjednima su kreativci iz Doma za starije osobe Dubrava izrađivali darove za mališane Caritasovog Doma svetog Franje. Po jedan poklon za svakog od 32 štićenika koji su im uzvratili jednakom pažnjom u čast prve globalne proslave Dana djedova i baka. 

Za dobrodošlicu svojim su vremešnim gostima poslužili osvježavajuće napitke i slasnu štrudlu od jabuka. Baš kao za uobičajenih nedjeljnjih druženja najstarijih i njihovih unuka. Samo što je u ovom slučaju susret još dragocjeniji jer su umirovljenici stigli u posjet djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. A to se i bez spomena osjetilo i vidjelo na svim licima. 


Uskoro prvašić, šestgodišnji Nebojša, hitro je posluživao društvo bakica. 87-godišnja Slavica Koščević uspjela je rukom sakriti suzu, ne i ganutost u glasu. U domu umirovljenika je posljednjih jedanaest godina. Zbog korone su jedno vrijeme bili izolirani od sličnih posjeta domovima za djecu. Nedjeljno druženje u Vugrovcu zato je izazvalo posebne emocije.

“Na našim kreativnim radionicama izrađujemo svašta, zabavljamo se s keramikom, kolažima. Slagali smo zgodne ukrasne predmete za prodaju i za izložbe, a zadnje vrijeme smo najviše truda dali u izradu poklona za ovu dječicu.”

Gospođa Slavica inače ima dvoje odraslih unuka i troje praunučadi, trogodišnju djevojčicu i dvojicu dječaka starih devet i pol godina. Blizanci s roditeljima već neko vrijeme žive u Irskoj pa su tek ljetni praznici prilika da se cijela familija okupi u Zagrebu. “Sutra trebaju doći s mora tako da ih budem konačno sve zajedno vidjela. Dvije godine nisam vidjela unuku i njezine dečke. Blizanci su dosta zrasli, lepi su jako. Plačem se nad njima nekad, dođe mi teško jer su tak’ daleko. Ali im to ne pokažem.’’

foto: Vlatka Koren

Dok nisu za poslom otišli u Irsku, priča gospođa Slavica, viđali su se obično vikendima. Sada su jedina opcija za kontakt videopozivi. Unuka me često zove. Pita – baka kak’ si? Velim dobro, a znam da čuje da nisam jer mi jako fale. Puno je to dvije godine kak’ se nismo vidjeli. Mi smo imali i taj potres, onda smo svi skupa zaglavili u koroni. Ni oni ni mi nismo smjeli nikud, inače bi oni sigurno putovali.” Slavica umirovljeničke dane u domu u Dubravi krati i svakodnevnim odlascima kući u Retkovcu. Popriča sa sinom i odmori dušu u vrtu koji zahvaljujući volji i zdravlju i sa 87 godina uspijeva obrađivati. 

“Jeste za još malo soka?” pita ju brižno mališan. “Hvala zlato, ne treba”, uzvraća Nebojši baka Slavica, kako je već navikla sa svojim najmilijima.

Bolje biti mlad ili star, pitanje je sad…

Je li bolje biti mlad ili star, zanima nas što misli plavokosi dječak. “Star”, odgovara mališan k’o iz topa i bakama izmamljuje glasan smijeh. Ne zna baš reći Nebojša zašto mu se tako čini, ali raduje ga posjet umirovljenika i pažnja s kojom su ih obasuli.

U Caritasovom domu za djecu boravi već neko vrijeme s troje braće, Josipom i Kristijanom i najstarijom sestrom Jelenom. U sesvetsko Prigorje stigli su iz Slavonije uslijed teških socijalnih uvjeta u kojima je obitelj živjela. Djevojčica vedro prepričava da im je lijepo u domu svetog Franje. U međuvremenu roditelji su uspjeli pronaći posao u Zagrebu pa im svaki vikend sada dolaze u posjet. Jedne baku i djeda, otkriva djevojčica, mališani obiđu kad odu u Slavoniju, dok su najbliži s tatine strane, nažalost, preminuli. “To mi je jako žao. Ali evo, imam još ovo dvoje. Jako su dobri. Slažemo se i svi ih volimo. A je li teško kad dođe starost? Pa mislim da bude malo teško, ali da se ipak navikneš. Uvijek volim pomagati starijim ljudima i zato mi je iskreno jako drago da su nam došli u goste.”

Vrijedni domaćini potrudili su se oko zabavnog programa. Umirovljenicima su izveli par prigodnih pjesama, ubacili kratak igrokaz i na kraju zaplesali. Seniori su ih za entuzijazam spremno nagradili pljeskom i pohvalama. A onda su se veliki i mali izdvojili prema trenutnom interesu. U kružok za društvenu igru otkrivanja Hrvatske, slaganja puzzli i sijelo u hladovini uz pričanje priča.

Ružica Buljan, sjedi lijevo (foto: Vlatka Koren)

Dogodovština starijih nije nedostajalo, kao ni dječje znatiželje i objašnjavanja. “Igramo Lijepa naša. To vam je slično Čovječe, ne ljuti se. Krećeš tu s broja jedan na istoku, imaš redom bacanja i nastavljaš za onoliko koliko dobiješ, a cilj je Vukovar. Ako loše bacaš, možeš završit tu u zatvoru”, tumači nama i nedjeljnoj baki jedan od dječaka pokazujući na karti Lepoglavu. “Davno je bilo kad sam se ja tako igrala”, govori dječaku 83-godišnja korisnica doma za starije Ružica Buljan.

Unuci su bogatstvo

Ono što bi mogla podijeliti s najmlađima je ohrabrenje da se u životu valja truditi i ne popuštati pred nevoljama. U to se i sama uvjerila kad je osamdesetih  bolest uzela supruga, pa je ostala samohrana s malim djetetom u podstanarstvu. “Bilo je svakako, borila sam se kako sam mogla”, kaže. Sreća se ipak ubrzo osmjehnula pa je dobila stan od firme u kojoj je zaradila mirovinu.

Posljednje tri godine gospođa Ružica je u domu. Priznaje i dalje se nada vlastitoj unučadi. “Sin je sportaš, trkač. Ja sam otišla u dom baš zato da se napokon skrasi, ali eto, još nije. Bit će i to nadam se, kad treba biti”. Za dobrodošlicu koju su priredili mališani iz Vugrovca ne nalazi riječi. “Stvarno sam iznenađena kako su se potrudili. Prekrasni su. Ja nažalost nisam upoznala nijednu svoju baku, one su rano preminule. Tatu sam izgubila slično kao i supruga. Obolio je 1942. i umro, a nas petero je u to ratno doba ostalo samo s mamom. Ona se borila, podigla nas je i kasnije kuda koji. Ali dobro je, na kraju je sve izašlo na dobro”, optimistično zaključuje Ružica.

O veselju koje pružaju unuci govore nam prijateljice iz doma 81-godišnja Mira Šojić i 89-godišnja Katica Đurković. Obje imaju po troje odraslih, a Katica dosad i desetero praunučadi. “To je stvarno pravo bogatstvo”, veli gospođa Mira dodajući kroz smijeh da se njenim unukama još uvijek ne udaje. I njih su otvorenošću osvojili mladi iz Caritasovog doma. Za njih su bake imale i pokoji savjet. “Da budu dobri, da puno uče i slušaju tete koje se tu brinu za njih”, poručila je Mira.

Rođena Vugrovčanka Katica ističe koliko im znači i ovo druženje i općenito činjenica da su malo izašli u svijet.  Svake je nedjelje oraspoloži obavezan odlazak kćeri na večeru, a sa svojim najmlađima ovih se dana najčešće čuje telefonom. Zovu je i pričaju doživljaje s mora. Pitaju baku za zdravlje, kako provodi vrijeme u domu. Mogla im se i Katica pridružiti na odmoru, ali zbog godina to se ovog ljeta ipak nije usudila.

Svjetski dan djedova i baka prilika za razmjenu iskustva i radosti življenja

Nedjeljno druženje prvi je korak projektne suradnje zagrebačkog Caritasa i Doma za starije osobe Dubrava. Iako nisu u obiteljskom srodstvu, mladi i umirovljenici ostat će povezani putem mobitela i tableta. “Ove godine smo prvi put obilježili ovaj međunarodni dan koji je inicirao papa Franjo. Odlučili smo povezati djecu i starije osobe i na taj način pokazati koliko su nam važni, dati im ljubav, pažnju, blizinu i pokazati koliko smo zaista spremni učiti iz njihovog iskustva”, ističe ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, sestra Jelena Lončar

Što starije osobe mogu pružiti mlađima, a što dobiti zauzvrat 

Obje generacije međusobno imaju dosta toga ponuditi. Riznicu znanja i životnog iskustva stariji za energiju i bezbrižnu lakoću vitalne mladosti.

“Netko je jednom rekao da starije osobe imaju dvije ribe u rukama, a to su mudrost i životno iskustvo. Mislim da su to izuzetno važne komponente koje nemamo u mladosti ni u zreloj dobi, već stječemo i gradimo polako kroz život. Starije osobe prošle su puno toga, ratove, osobne teškoće i nisu imale lagan život. Doživjeli su i neke tragedije i sudbine koje su svakog formirale na neki način, i ranile, ali i osnažile na tom putu. Jer sigurna sam da nas svaka teškoća i rana čini zrelijima, jačima i mudrijima. I to je ono što nam stariji mogu prenijeti i zato su nam izuzetno dragocjeni u životu”, ističe ravnateljica zagrebačkog Caritasa o susretu realiziranom uz podršku gradskog Ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.

foto: Vlatka Koren

“Djeca opet s druge strane imaju tu spontanost i razigranost što smo mogli prepoznati i u ovom druženju sa starijima. Iako su se prvi puta susreli, stvorili su jedan neposredan, topli odnos. Vidim da su stariji polako odabrali svatko svoje dijete, odnosno mališani svoju baku ili djeda. A to nam je i bio cilj”, ističe ravnateljica zagrebačkog Caritasa o susretu realiziranom uz podršku gradskog Ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom”, dodaje.

Ljubav kao univerzalni jezik svih generacija

Emotivni trenutak i važnost sličnih međugeneracijskih druženja podvukla je i ravnateljica Doma za starije i nemoćne Dubrava Milica Sučić. “Tu povezanost zrelosti i mladosti trebamo iskoristiti kao veliki kapital. Umjesto polarizacije i grupiranja mladi-stari što nije dobro, mislim da se trebamo nadopunjavati. Da osjetimo i oslobodimo tu energiju i ljepotu koju svaki čovjek u sebi nosi, a koja se razvila i u ovom susretu naše djece i starijih osoba. Svi smo u karanteni imali priliku osjetiti koliko je to značajno. Stariji su bili dvostruko izolirani. I unutar domova i u svojim sobama tako da je ovaj događaj poput oceana ljubavi. Sretni smo jer smo donijeli radost drugima. A kad to činite, vaše srce je puno.”

Otkrila je da su korisnici doma od jutra bili uzbuđeni i raspjevani zbog druženja. Zato i ponavlja da mladost i starost zajedno daju jednu novu životnu energiju. ‘’Tek kad dođemo u neke godine spoznamo da materijalno apsolutno ništa ne vrijedi. U ovom vremenu korone imali smo sve. Tehnička pomagala kako bi nam usamljenost bila lakša, ali opet mnogi nisu bili sretni. Jer sretni smo kad zagrlimo jedni druge, kad osjetimo čovjeka pored sebe. Energija je ono što nedostaje.”

foto: Vlatka Koren

“Zato mislim da bismo te lekcije iz ovog neobičnog vremena trebali nekako bolje iskoristiti. Mudrije. Izgrađivati jedan novi svijet, poštovanja i uvažavanja bez isključivosti, u zajedništvu. Staračke ruke danas su došle darivati emociju i poručiti djeci da ih volimo. Da se nitko ne osjeća usamljenim. Mnogi to jesu, i pored svojih roditelja i djedova i baka ako su njihova srca hladna ili su odnosi poremećeni. Ovdje međutim danas dijelimo vrelo ljubavi”, poručila je Sučić.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP