Prati nas

Mozaik

Prazna sela

Usamljena starost na pustim obroncima Žumberka

Netaknuta priroda žumberačkog kraja raj je za vikendaše, planinare i ostale namjernike. Za vrijedne žitelje u poznim godinama svakodnevica je u zabačenim selima daleko od idilične pa se u nekad napučenom području snalaze kako najbolje znaju. Ako su k tome udovci, kao troje naših sugovornika, sve je još izazovnije.

Objavljeno

|

Janko Juratovac: "Stalno sam u pokretu, nema druge" (foto: Vlatka Koren)

Vijugavom cestom uputili smo se u istočni dio Žumberka. Na području od posebne državne skrbi, udaljenom 50 kilometara od metropole, nepovoljni demografski trendovi jasno su vidljivi. Osim uređenih kuća za odmor, putem se niže i mnogo napuštenih obiteljskih.

Nešto življe je u Stojdragi, gdje blizu lokalne gostionice nailazimo na komunalce usred iskopa na cesti. Rješavaju problem s vodovodnim priključkom. Nešto dalje sustiže nas teretni kamion. Valjda je opet neki odron na cesti, govori Marica Dragozet (67) iz Pokleka. Zastali smo u selu kraj njezine kuće privučeni svirkom s radija. Kišno je prijepodne pa smo je srećom zatekli doma u poslu, prije odlaska na vrt i hranjenja živina. Iznenadili smo je usred obaveza pa nam radije uzvraća kavom i razgovorom umjesto fotografiranja. 


Obiteljska mirovina udovici jedino primanje

Marica je već 19 godina udovica, a u kućanstvu je iza pokojnog supruga ostala ona i mlađi od dvojice sinova. Stariji živi sa svojom obitelji u Grdanjcima pa joj život nije potpuno samački. No pola dana kao da i je, barem dok se mlađi sin ne vrati s posla u Samoboru.

U selu je nekad bilo puno više duša, sada svega njih 14. U Poklek se Marica udala sedamdesetih iz udaljenog Javorka. Cijeli život je domaćica, uz brigu o obitelji i kući posla je uvijek bilo oko poljoprivrede. I danas je tako, a zbog tegoba s kralježnicom i tlakom prisilno sporije i nekako sve teže. “Imamo vinograd, polje treba održavati. Posla je puno, koristi malo. Kaj moremo, treba živjeti dalje. Težak je život za svakoga, ne samo za mene”, govori. Suprug je 23 godine radio u Fotokemici, a nakon njegove smrti ona je ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu. Marici su to jedina osobna primanja s kojima pažljivo i skromno raspolaže. Drugačije ne ide, kaže. 

“Po suprugu dobijem 1.075 kuni mirovine. Svaki mesec trebam za lek, nedavno sam bila u bolnici i tak. Nabere se troška. Kupite ovo, ono, i kaj s tim morete na kraju. Niš’. Ako mi od tih tisuću ostane 200 kuna, još je dobro. Samo struja i telefon su mi 760 kuna. Ajde, s vrta bude nešto krumpira i mrkve. Nekad smo imali i kravice i konje. Danas hranim tri pajceka i kokice. Živim ono kaj smo nekad davno živjeli, kad nije bilo ničega (smijeh). U današnje vrijeme to mi je malo teško. Kad smo općenito naučeni da je sve malo bolje, a s druge strane pita se čovjek kako bolje’’, rezignirana je Marica.

foto: Vlatka Koren

Ovih dana zaokupljena je rješavanjem papirologije za pravo na 600 kuna dodatka na obiteljsku mirovinu. Išla je na katastar i gruntovnicu, sakupila nalaze i sad ostaje čekati odluku.   Zdravlje je u životu najveći resurs, a ovdašnjima posebno. Kad zaškripi, do dežurnog liječnika moraju u Budinjak, ako poput naše domaćice nisu ostavili karton kod prijašnje liječnice koja je otišla u ambulantu u Samobor. Odlazak na pregled ili po lijekove sa Žumberka prva opcija obično je autobus iz Gornje Vasi. Cijena karte je 28 kuna.   

Mačke, radio i tv Marici su preko dana jedino društvo

“Sin me zna prebaciti kad ide na posel. Al’ znate kak’ je to u ovo vreme pustiti posel i čekati da obavim. Nikak’. Autobus ide ujutro u sedam, vraća se popodne. Tak’ da se ranije dignem i sve prije obavim. Treba nahraniti životinje koje ne mogu čekati da se vratim.”

Nekoliko mačića Marici, uz radio i televiziju, preko dana krate osamu. Prvi susjedi su umrli, jedna gospođa je u staračkom domu i bude pusto. “Mačke su se nakotile, ja sam sama tu i sad sve dolaze k meni (smijeh). A nisam takva da im ne budem dala jesti. I one moraju živjeti. Čuvaju kuću kad odem na njivu, dok morem. Pokupim kaj ima. Nekoji put dopela sin s traktorom, nekoji ja s tačkama. Prirodni prevoz”, šalom nas ispraća domaćica koja u mislima već gleda prema zimi. Drva su isto velika stavka jer temperature su ovdje dugo u minusu pa treba dobro planirati količine za grijanje do svibnja.

Oko saniranja prometne žile kucavice uz pomoć medija svojedobno se angažirala i Jasminka Poklečki, ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Pokretanjem inicijative “Žumberak u mom srcu” odgovorni su se pomakli pa je cesta u rodnom kraju njezinih predaka danas ipak u malo boljem stanju od onog proteklih desetljeća. 

To nam u idućoj postaji Novom Selu Žumberačkom potvrđuje i Janko Juratovac (83). Za prijatelje i susjede Šuco dočekuje nas nakon upornog laveža svog mješanca Bobija. “Zaigran je, ne bojte se”, smije se raspoloženo bivši domar obližnje područne škole. U klupama je nekad bila gužva, a on je uz popravke u i oko zgrade s vremenom počeo raditi uz suprugu Vilmu u kuhinji. Nakon nekoliko godina preuzeo je i taj posao. S vremenom je u seoskoj školi bilo sve manje djece, danas ih nekolicina putuje u Breganu. A Janko je nakon 37 godina alate i pregaču objesio o klin. “Nažalost, mirovina je kakva je, slaba. Evo, ja imam 1.670 kuna. Ali svejedno sam zadovoljan”, kaže.

Pas, cvijeće i voćke Jankova su preokupacija

Supruga s kojom je Janko dobio i školovao dvoje djece, preminula je prije 29 godina. Sin i kći imaju svoj život i posao u Samoboru i Zagrebu, no kad god stignu preko vikenda ne propuste doći na grunt. Svježe pokošeno dvorište i šarena cvjetna okućnica prvi su znak da je otac dobro. U tjednu se znaju čuti telefonom pa je i Janku tad lakši život samca. “Ja sve to sam održavam, po kući i vani. Navikal sam na to. Jednostavno, eto, volim radit!”

foto: Vlatka Koren

Prije sedam godina imao je tešku operaciju kralježnice pa je morao usporiti malo. Ali samo malo, šali se naš domaćin. Dodaje kako su se u bolnici, a kasnije i toplicama sestre i fizijatri čudili upornosti s kojom je prikovan za krevet izvodio vježbe koje je tadašnje stanje dozvoljavalo. Dok su drugi kraj njega odustajali nakon nekoliko pokreta, on je bio uporan. “Ha, moraš biti. Discipliniran sam cijeli život. Uostalom, ako se sam za sebe ne brineš tko će”, govori Janko. Ne čudi stoga da sa svojih osamdeset i tri na leđima naoko bez pretjerivanja može uz bok i nekim mnogo mlađima od sebe. 

“Stalno sam u pokretu, nema druge. Treba skuhati, oprati, napraviti što treba u voćnjaku. Jedno vreme sam hranil pajceke i živad, al’ to se više ne isplati. Mislim, ja bih volio, ali prevelika je to briga. Nema ih tko hraniti. Evo, prošle godine kad sam bio u bolnici na kemoterapiji zbog raka debelog crijeva, susjeda je hranila Bobija. Dok sam bio prije na operaciji kičme, druga je susjeda sve održavala. Hranila je pajceke i zečeve koje smo imali, dva psa. A sad i ona više ne može. Ima 86 godina, nedavno joj je umro sin i jadna je. Tako da vam nema tko brinuti oko životinja kad vas nema zbog terapija i slično”, govori Janko.

Život na osami sigurna zaštita od korone

Ono malo radnih ljudi u selu preko dana ide svojim poslom u grad, pa i on ostaje sam uz svoj raspored. Znaju mu, kaže, susjedi često reći da je sretnik jer je njegova kuća u centru Novog Sela uz cestu pa barem vidi poneki auto i čovjeka u prolazu. Priznaje da ponekad bude tjeskobno od pomisli da bi se par metara dalje mogao srušiti u nesvijest na dvorištu, a da nitko možda satima ne bi primijetio. “Nedavno me liječnica upozoravala na situaciju s koronom i rekla da se moram pripaziti. A di bi ju dobil? Kad bi se virus širio i pogledom, ovdje mogu bit siguran. Zna proći i cijeli dan da nikoga ne vidim, a u centru sam (smijeh).”

Nešto imanja Janko ima i preko granice u Sloveniji, no zbog narušenog zdravlja tamo rijetko ode, a brigu za okućnicu i zemlju dogovorio je s jednim od susjeda. U bivšoj državi češća su bila i pogranična druženja žitelja. I njima je slično kao i nama ovdje, kaže Janko. Mladih je po selima sve manje, starije ispraćaju na sprovodima.

Pamti veselija vremena kad su na proštenjima susjedi Slovenci tražili bocu više njegova likera od oraha, melise i metvice koje je prodavao s cijelom obitelji. Sjeća se rado zgode kad su pred rat, u jednom danu zaradili 800 maraka kolika je bila navala. Danas spravlja toliko da ima za svoje kad dođu u posjet i rijetke goste. Gusti orahovac ni mi nismo odbili, domaćin je morao preskočiti zbog lijekova.

Otkriva Janko da oduvijek eksperimentira sa sadnjom sjemena. Nedavno je pratio dva primjerka repe pa onda ostavi ono uspješnije za dalje. Počeo je u djetinjstvu sa zrnom sirove kave koje je niklo na čuđenje cijelog mjesta. “Puno ljudi mi je reklo pa što ti nisi išao za agronoma. Ha, to je bilo najgore doba poslije Drugog svjetskog rata. Nismo imali što jesti i obući, otkud bi mi roditelji to mogli financirati? Prije rata su školovali jednog starijeg brata, on je završio gimnaziju u Zagrebu. Bio je natprosječno inteligentan, a ovi pojedini su ga se tamo bojali i ubili su ga.”

Zimovanje, ipak u Njemačkoj

Nastavljamo u sadašnjosti preko ceste s Baricom Juratovac (79). Ona i Jankić su daljnji rod, objašnjava nam još jedna žumberačka udovica. I njoj je pustoš u selu teži dio samačkog života. Sin jedinac s obitelji već trideset godina živi i radi u Njemačkoj kraj Stuttgarta. Redovno se čuju telefonom, a posjete je dva puta godišnje kao i snahine stare roditelje u Zagrebu.

Barica Juratovac (foto: Vlatka Koren)

Barica je 15 godina radila kao spremačica u Samoboru. U grad ode danas s gerontodomaćicom, jednom mjesečno po mirovinu od oko dvije tisuće kuna. Da joj djeca izvana redovno financijski ne pomognu, teško bi se pokrila, veli. Samo kalanje drva za ogrjev platila je 300 kuna.

“Sad su nedavno bili, bila je misa za pokojnog supruga i svekrvu. Donijeli su svašta, napunili škrinju. Imam mobitel, a sin mi je donio još jedan telefon da imam za ‘zlu ne trebalo’. Evo, i slike su mi ostavili”, priča Barica pokazujući najmlađe od troje praunučadi. S dvoje odraslih unuka i ostatkom obitelji posljednjih godina provodi zime u Njemačkoj.

“I sad idem u jedanaestom mjesecu. Oni dojdu po me. Gore ostanem do proljeća.” Žali jedino Barica što ne zna njemački pa da priča s praunucima ili da u šetnjama s tamošnjim susjedima može razmijeniti više od ‘Morgen‘ i ‘Guten Nacht’. Svejedno se veseli. Jer na proštenje u Budinjak, veli, noge joj više ne dadu, jedina zabava je nedjeljna misa. A od života u skromnim kućicama za desetak duša ostala su samo sjećanja.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP