Prati nas

Zdravlje

Psihički poremećaji u starosti: Pacijenti zbog stigme odgađaju posjet liječniku

Psihičnko i tjelesno stanje su nerazdvojivi, a psihičke funkcije i tjelesni poremećaji, osobito kod starijih osoba, međusobno su povezani.

Objavljeno

|

foto: Elena Pasenko/Scopio

“Naši su pacijenti istovremeno i slični i različiti jer su njihove tegobe – iako imaju mnoge slične karakteristike – ipak specifične”, kaže nam dr. med. Paola Presečki, psihijatrica iz Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan koju smo posjetili kako bismo porazgovarali o najčešćim psihičkim i mentalnim poteškoćama kod osoba starije životne dobi.

Naime, svjetska populacija nikad nije bila starija, a statistike pokazuju kako čak jedna petina odraslih osoba starijih od 55 godina pati od nekog psihičkog poremećaja.


“Depresija je najčešći psihički poremećaj u starijoj dobi, slijede anksiozni poremećaji, štetna upotreba alkohola te psihički i ponašajni simptomi demencije. Učestalost blage depresije iznosi 13-27 posto, a učestalost teške depresije je 1-2 posto. Željela bih naglasiti da se depresija u starijoj životnoj dobi ipak razlikuje od one u mlađoj jer depresija u starijoj dobi često ostane neprepoznata, a razlog tome je što starije osobe često umanjuju psihičke simptome u odnosu na tjelesne simptome”, kaže Presečki.

Preklapanje fizičkih i psihičkih simptoma

Starije osobe često imaju jednu ili više kroničnih nezaraznih bolesti pa se tako psihički i tjelesni simptomi kod starijih osoba s depresijom mogu međusobno i preklapati.

“Tako se uz osjećaj tuge, bezvoljnosti, gubitka motivacije i inicijative mogu javiti i tjelesni simptomi kao što su umor, nedostatak apetita, pretjerani apetit, bolovi, vrtoglavica i slično. To sve mogu istovremeno biti simptomi neke tjelesne bolesti, ali i depresivnosti”, kaže doktorica.

Liječenje depresije kod starijih osoba je vrlo bitno jer se tako poboljšava njihovo tjelesno stanje kao što se i liječenjem kroničnih tjelesnih bolesti poboljšava psihično stanje.

dr. Paola Presečki (foto: Silvija Novak)

“Možemo reći da su psihičko i tjelesno stanje nerazdvojivi, a psihičke funkcije i tjelesni poremećaji, osobito kod starijih osoba, međusobno su povezani. Stariji bolesnici kod kojih je depresija liječena, bolje vode brigu o sebi, o svojim potrebama, uzimanju lijekova i općenito o zdravlju, mirniji su i suradljiviji u procesu liječenja”, kaže doktorica.

Korona i povećanje broja osoba sa smetnjama

Osim ugroze za tjelesno zdravlje, pandemija COVID-19 ostavila je traga i na psihičkom zdravlju nacije, pogotovo njenih starijih članova.

“Pandemija koronavirusa i potres predstavljaju krizna razdoblja za sve ljude, a pogotovo za osobe starije životne dobi. Kod mnogih osoba starije životne dobi pandemija i potresi su bili okidač za razvoj depresivnih i anksioznih stanja, strahova, pogoršanja funkcioniranja i razvoj ili pogoršanje demencije. Javnozdravstvene mjere, poput fizičkog razmaka, a koje su neophodne u suzbijanju pandemije, dovele su do usamljenosti i izoliranosti te izazvale stres i tjeskobu. Tako da svakako zamjećujemo porast broja osoba starije životne dobi koje su se javile na pregled psihijatru, a dosada nisu liječenje”, kaže doktorica Presečki.

Također, kaže, povećan je broj osoba starije životne dobi koje su se javile na pregled psihijatru, a do sada nisu liječene.

“Nailazimo na osobe kod kojih je demencija u doba pandemije i potresa napredovala i koji su razvili psihičke simptome. Osobe starije životne dobi jesu vulnerabilna skupna u društvu, a pogotovo ako su oboljele od demencije. Cijepljenje je zato jako važno jer nam omogućava spriječiti ili umanjiti stresne posljedice te nedostatak obiteljskih, prijateljskih i profesionalnih kontakata koji su izuzetno važni za psihičko zdravlje”, kaže doktorica Presečki.

Dijagnoza demencije sama po sebi ne povećava rizik za COVID-19 kao ni za druge respiratorne bolesti, ali kako su oboljele osobe uglavnom starije dobi, to donosi rizike.

“Životna dob iznad 65. godine i komorbidne, kronične, nezarazne bolesti poput hipertenzije, hiperlipidemije, bolesti srca i dijabetesa te činjenica da osobe s demencijom napredovanjem bolesti gube sposobnost samostalne brige o sebi i svojem zdravlju, svrstavaju ove bolesnike u područje visokog rizika obolijevanja od COVID-a, kaže Presečki.

“Moramo imati u vidu da o osobama s demencijom brinu njegovatelji, obično članovi obitelji od kojih jedan član obitelji preuzima najveći dio skrbi za bolesnika na sebe. Osobe s demencijom mogu imati poteškoća s razumijevanjem i upamćivanjem uputa kojima se definiraju epidemiološke mjere ili mjere koje se poduzimaju u slučaju potresa, a često o njima brinu supružnici koji su također starije životne dobi. Pogoršanje psihičkog stanja kod osoba starije životne dobi može biti više izraženo zbog poteškoća u prilagodbi na novonastale okolnosti. Izolacija i ostale epidemiološke mjere predstavljaju stres za bolesnike i njihove njegovatelje koji mogu dovesti do pogoršanja kognitivnog, psihičkog i funkcionalnog stanja i bolesnika i njegovatelja”, kaže doktorica.

Lijekovi da – ali obzirno

Depresivni, anksiozni i psihotični poremećaji mogu se tretirati farmakološkom metodama liječenja i psihosocijalnim intervencijama, dakle podrškom, edukacijom, savjetovanjem. Prednost se uvijek daje ovome potonjem.

“Uzrok demencije su najčešće neurodegenerativne bolesti koje su po svojoj prirodi progresivnog tijeka. Demencija ne podrazumijeva samo pogoršanje kognitivnih funkcija, nego može dovesti i do pojave bilo kojeg psihičkog poremećaja i disfunkcionalnosti pacijenta. Kod liječenja psihičkih i bihevioralnih simptoma demencije kao i usporavanja njenog tijeka osim antidementiva upotrebljavamo i psihofarmake, ali uvijek prednost dajemo nefarmakološkom metodama liječenja zbog niza nuspojava koje psihofarmaci imaju. Naime, oni izazivaju psihomotornu usporenost, pa zbog toga radije pribjegavamo nefarmakološkim metodama liječenja”, kaže doktorica Presečki.

Sustavna podrška

“Upravo radi navedenog, u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan organiziramo podršku osobama s demencijom i njihovim njegovateljima koja se provodi puten Dnevne bolnice za oboljele od demencije. Uloga psihijatra u liječenju ponašajnih i psihičkih simptoma demencije s kojima se njegovatelji teško nose, neprocjenjiva je u brizi za bolesnika s demencijom”, kaže.

“Naime, u Hrvatskoj se 90 posto osoba s demencijom nalazi kod kuće, a 60 posto njihovih njegovatelja ima zdravstvene poteškoće. Psihosocijalne intervencije i rad s njegovateljima su izrazito važni jer je briga za njegovatelje osnovna društvena briga za oboljele. Pojednostavljeno rečeno, ako ne brinemo o njegovateljima, i oni će sami vrlo brzo razviti sindrom izgaranja i umjesto jednoga, imat ćemo dva bolesnika”, kaže.

foto: Juan Velazquez/Scopio

Osim Dnevne bolnice za oboljele od demencije koja radi od 7 do 16 sati, u Klinici pri bolnici Sveti Ivan uspostavljen i popodnevni boravak za oboljele od demencije svakog dana od 16 do 20 sati i subotom od 7 do 15 sati s vezanim uslugama prijevoza u boravak u okviru EU projekta ‘Svi za pamćenje’ koji provodi Grad Zagreb s ciljem širenja socijalnih usluga u zajednici za pomoć oboljelima od Alzheimerove bolesti i drugih demencija i njihovim obiteljima.

Stigmatizacija posebno naglašena kod starijih pacijenata

Psihički bolesnici, nažalost, često su stigmatizitrani, a to je još izraženije radi li se o osobama starije životne dobi.

“Stigmatizacija osoba starije životne dobi s psihičkim smetnjama predstavlja razlog što se te osobe uopće ne javljaju na liječenje li se javljaju prekasno kad psihičke tegobe već dugo traju ili su uzele maha te imaju negativan utjecaj na funkcioniranje te osobe i njezine obitelji. Tada je obično obitelj primorana potražiti pomoć. Često se vidi otpor odlasku psihijatru, pogotovo ako se taj psihijatar nalazi u psihijatrijskoj ustanovi”, kaže doktorica Presečki.

“Od velike su koristi prihijatrijske ambulante koje se mogu naći diljem grada po domovima zdravlja, no ipak za neku sveobuhvatniju skrb i pomoć porebno je doći u neku psihijatrijsku kliniku u sklopu bolnice. Nažalost, demencije, pogotovo Alzheimerova bolest, neurodegenerativni su poremećaji koji imaju i psihičke i bihevioralne značajke i sa sobom nose postupni gubitak funkcionalnosti bolesnika koji su onda vezani i uz psihijatra, a ne samo neurologa. Često se događa da to na bolesnike djeluje stigmatizirajuće”, kaže.

Stil života može pomoći

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti. No brojne životne promjene i okolnosti koje prate stariju životnu dob mogu povećati rizik za razvoj psihičkih bolesti.

“Često se osobe starije životne dobi teško prilagođavaju novonastalim životnim okolnostima poput umirovljenja, smrti slike osobe, smanjenim financijskim primanjima, nedostatku podrške, smještaju u dom umirovljenika, smanjenoj funkcionalnosti i slično. Zdravi stil života možemo izabrati i sigurno da će on biti izuzetno važan čimbenik u prevenciji bolesti ili poboljšavanju simptoma tih bolesti. Fizička aktivnost, zdrava prehrana, san i odmor, socijalna interakcija, izbjegavanje stresa, ali i reorganizacija životnih navika kada je to potrebno, načini su kojima si možemo pomoći”, kaže doktorica.

Kako prepoznati ozbiljno stanje?

No kako znati radi li se kod neke starije osobe tek o privremenoj zaboravnosti, ili o naznaci nekih težih problema?

“O običnoj zaboravnosti možemo govoriti kada osoba ima oštećeno kratkotrajno ili dugotrajno pamćenje, ali se nakon nekog vremena ipak može prisjetiti sadržaja i kod koje uslijed navedenog ne dolazi do značajne disfunkcionalnosti u svakodnevnim aktivnostima. Ukoliko oštećenje pamćenja znatno progredira i popraćeno je životnom disfunkcionalnošću, treba posumnjati na razvoj demencije. Najkarakterističniji simptom Alzheimerove bolesti je gubitak kratkotrajnog pamćenja, koje je u početku bolesti očuvano. Znakovi Alzheimerove bolesti su gubitak pamćenja koji utječe na svakodnevne aktivnosti (zaboravnost za nedavne događaje, učestalo ponavljanje istih pitanja), otežano izvođenje svakodnevnih aktivnosti (upravljanje financijama), problemi sa izražavanjem i razumijevanjem, dezorijentacija u vremenu i prostoru, problemi sa rasuđivanjem i donošenjem krivih odluka (bolesnici često mogu negirati svoje poteškoće), otežano planiranje i organiziranje, zametanje stvari, promjene raspoloženja i ponašanja, promjene osobnosti (gubitak interesa za ono što ih je ranije veselilo) i gubitak inicijative”, kaže doktorica Presečki.

Primijetimo li kod naših bližnjih bilo što od navedenog, uvijek je prva instanca liječnik primarne zdravstvene zaštite koji će oboljelog i uputiti na pravu adresu.

“Prema njegovoj preporuci odlazi se liječnicima određenih specijalnosti, obično psihijatru i neurologu, zatim udrugama koje okupljaju bolesnike i njegovatelje, stručnjacima za individualne zdravstvene i socijalne potrebe bolesnika i njihovih obitelji. Obitelj oboljelog može osigurati kućnu njegu ili druge vrste pomoći, angažirati socijalnu službu, raspitati se o postojećim dnevnim boravcima i dnevnim bolnicama, tražiti podršku rodbine i prijatelja, educirati se o bolesti radi usvajanja znanja i vještina, a s ciljem anticipacije i smanjenja stresa i očuvanja funkcionalnosti. No prvi je korak otići obiteljskom liječniku”, kaže doktorica Paola Presečki.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP