Svoj je 70. rođendan poznata modna agentica Tihana Harapin Zalepugin ljetos dočekala radosno, punog srca i mirne, a opet zaigrane duše.
Neumorna predanost poslu, svakodnevne šetnje Zagrebom, umjerenost u jelu i piću, održavanje prijateljskih veza, skladan brak sa legendarnim TV voditeljem i urednikom iz vremena bivše države Sašom Zalepuginom – do sutra možemo nabrajati što je sve zaslužno za njenu vitalnost. Otkriva nam to sve intervju koji je bio užitak raditi – od Tihane se uvijek možete zaraziti pozitivnom energijom i mnogo naučiti!
Ljetos je stigla i sedamdeseta godina života. Kako se osjećate s ulaskom u novo desetljeće života?
tekst se nastavlja ispod oglasa
Kažu da su godine samo broj, pa se zapravo ponašam kao da taj broj ipak nije tako velik. Ne osjećam neku bitnu promjenu i nadam se da će me taj osjećaj i dalje štititi od činjenice koja je tu – dosta visokih 70 godina.
Iznimno ste, zdravo vitki. Što je bitno za ovako uspješno održavanje tjelesne težine pod kontrolom?
Tajna moje vitkosti je vjerojatno u tome da sam oduvijek u svojoj svijesti digla “paniku” ako ne bi mogla ući u omiljene hlače ili suknju. Ta dva, tri kilograma viška nije problem skinuti u tjedan dana. Nisam si dopustila prijeći tu granicu. Ne opterećujem se hranom, uživam u njoj nekoliko puta na dan – ali umjereno, u manjim količinama.
Koliko ste aktivni u danu? Što sve činite za tjelesno zdravlje?
Ne bih svoje aktivnosti nazvala samo brigom za tjelesno zdravlje. One su dio i mog mentalnog zdravlja, što je vrlo važno za opstanak u ovom ludom svijetu. Godinama sam dva puta tjedno odlazila na jogu, ali od pandemije nekoliko vježbi odradim isključivo kod kuće. Nastojim da to bude svaki dan, kao i da odradim neke svoje omiljene rute pješice, po gradu. Tada se nagradim kavicom u nekom dragom kafiću. Društvo mi nije neophodno, jer jako dobro znam biti sama sa sobom. I uživam u tome. Ne odlazim u planine, jer mi usponi nisu dragi.
A prehrana? Kuhate li svakodnevno, gdje nabavljate namirnice? Kojim namirnicama dajete prednost?
Nisam od onih koji su opterećeni “zdravom” prehranom. Ne postoji generalno zdravo i nezdravo. Ono što odgovara mom organizmu, nekome drugome izaziva alergiju – i obratno. Nastojim se hraniti onime što me naučila moja majka, čime me ona postavila na noge. Djetinjstvo sam provela bez nekih većih prehrambenih problema, pa zašto tako ne nastaviti i dalje. Mnogo se filozofira oko toga, pa se klonim tih uputa. Nemam svoju bakicu na placu i kupujem tamo gdje se nađem tog trenutka ili kod osobe koja mi se sviđa na prvi pogled. Pa sve je ionako uzgajano uz neke umjetne pomoći i dodatke. Nemojmo se zavaravati. Ali naprosto se ne želim time opterećivati.
Zračite mirom i pozitivom, a svi znamo onu ‘u zdravom tijelu zdrav duh’. No, uz održavanje tjelesnog zdravlja uz kretanje i zdravu prehranu, činite li nešto posebno za duhovno zdravlje?
Od trenutka kada sam preživjela potres moj unutarnji mir je ipak malo poremećen i narušen. Priznajem, plaši me ta nemoć, nepredvidljivost. Samo čekaš i “moliš boga” da prođe i da si opet na svojim nogama. Srećom, joga me naučila tehniku disanja kojom odbacujem negativne misli i emocije. Krenem u neki drugi smjer i naprosto se radujem onome sto mi život pruži taj dan. Svjesna sam, nakon dugogodišnjeg životnog ciklusa, da će tugu smijeniti radost, jer tako mora biti.
Jeste li još uvijek aktivni u svojoj modnoj agenciji Talia model? Koliko radite? Jeste li je nekome prepustili, razmišljate li o tome? Koliko ste joj godina na čelu?
Moja agencija Talia model preživjela je ove dvogodišnje nedaće i idemo dalje. Naravno da ju vodim i dalje, što me ispunjava velikom radošću i aktivna sam svaki dan. Pronalazim nova imena, pripremam djevojke za scenski nastup, održavam odnose s klijentima, pronalazim nove. Nadam se da ćemo 2023. proslaviti 25 godina postojanja. Ne smijem zanemariti niti pet godina rada u Direkciji Miss Hrvatske, koja je u to vrijeme iznjedrila imena poput Anice Kovač, Vanje Rupene, Branke Krstulović, Lejle Filipović, Iris Rajčić, Anđe Marić i druge danas ugledne supruge, majke i radno aktivne osobe našeg društva. Ponosim se damama koje sam pronašla, odgojila i prepustila životnoj stihiji. I na svjetskoj modnoj sceni zabljesnule su modelice koje sam opazila i plasirala. Spomenut ću samo Kristinu Šalinović, a bilo ih je mnogo. Nadam se da će ih biti i dalje.
Uvijek ste slovili za jednu od najmaštovitije odjevenih dama u Hrvatskoj, jeste li i danas jednako gorljiva pobornica mode? Veseli li vas šoping? Volite li se dotjerati čak i kad jutrom idete na tržnicu?
Samo mi šoping nemojte spominjati, ha, ha! To jedna od mojih možda ipak malobrojnih “mana”. Volim kupovati i ne krijem tu činjenicu. Stalno mi nešto zapne za oko i mora završiti u mom ormaru. Pa makar nikad i na meni!! Vjerujem da svaka žena ima takvih uzaludnih investicija. Sva sreća pa ne patim za markiranim komadima, već se uvijek ograničim na nešto što će se uklopiti u već postojeće. Možda sam zato “dosadna” sa svojim crno-sivo-bijelim kombinacijama, ali barem u tom smislu ne radim otklone od sebe same. Samo ljeti si priuštim odlazak u crveno-žute komade odjeće – i to me veseli. No, povratak u grad znači i ulazak u omiljene umirujuće boje I kombinacije.
Već 15 godina ljetujete na Hvaru, je li to za vas i supruga Sašu otok vitalnosti?
Na Hvaru ljetujemo 15-etak godina, a ranije smo bili odani Dubrovniku. Odsjedamo kod istih vlasnika i uvijek se osjećamo kao da smo zaista u vlastitom domu. Nikada nas nije privlačilo posjedovanje vikendice. Voljeli smo putovati, mijenjati podneblja, kulture, a najveći dio odmora uvijek smo ostavljali za ove dvije destinacije. Osim toga Hvar je mjesto naših prvih susreta, kada smo 70-ih godina oboje bili angažirani na sjajnom projektu Modefest – Saša kao redatelj, ja model. Tada smo se samo pogledavali, nastavili svoje odvojene živote – da bi nas sudbina definitivno spojila 1988. godine. Hvar odiše mirisima, ljepotom, pruža nam trenutke odvojenosti od svih i uživanje u čarobnome moru. Za mojih 70 i Sašinih 90 godina, to je ono sto nam najviše treba.
Činjenica je da si mnogi hrvatski umirovljenici današnjice, koji nemaju nekretninu na moru ili u planinama, financijski ne mogu priuštiti ni kraće izlete izvan mjesta boravka. Kako gledate na to?
U mom okruženju srećom su osobe koje imaju vlastiti morski krov nad glavom ili si mogu omogućiti odlazak kod prijatelja. Duboko se nadam da ćemo i mi još dugo moći ploviti omiljenim smjerom i tužna mi je pomisao da netko to zaista ne može. Raditi cijeli život i ne moći imati opuštenu i radosnu zadnju četvrtinu – beskrajno je nepravedno i sramotno za cijelo društvo.
Još godina i sa suprugom ćete slaviti 30 godina braka. Uvijek ste u medijima isticali da je vaš brak od prvog dana sretan. Koliko je bračna sloga bitna za duži život u sreći i zdravlju?
Saša I ja smo prije ulaska u našu bračnu zajednicu odradili dosta pogrešaka, krivih pogleda na tadašnje partnere, zabluda. Sve to nas je donekle naučilo kako se odnositi jedno prema drugome i kako sačuvati ovo što smo napokon ostvarili – vlastitu zajednicu. Ipak, uvijek volim isticati osjećaj kao da nas je život naprosto vodio jedno prema drugome i kako da je upravo tako i tada moralo biti. Nismo došli sa velikim traumama, ali donekle smo spoznali što ne želimo. Ljubomorno čuvamo to što imamo, sa puno usklađivanja, radosti, ljubavi i razumijevanja. Možda smo još uvijek zaljubljeni jedno u drugo. Neka tako ostane.
Jeste li ljubitelj knjiga, kina, kazališta?
Ja sam posljednjih 15 godina početkom godine odlazila u New York – ne samo zbog šopinga ili poslovnih susreta ili čarobne privlačnosti toga grada. Svaki, ali zaista svaki dan sam na Broadwayu pogledala neki musical! I hotel sam tražila baš u blizini tih magičnih teatarskih ulica. Eto, lani je situacija prekinula ovaj moj niz i nisam sigurna da li ću i kada opet krenuti “preko bare”. Pogledala sam i proživjela sjajne predstave, glumce, pjevače, scenografije, kostimografije. Za pamćenje i uživanje u sjećanju.
Čitate li vijesti? Kupujete li novine, ili čitate portale?
Ujutro uz prvu kavu redovno pregledam portale, ali – novine u ruci su jedan sasvim drugačiji i pravi doživljaj vijesti. Na Hvaru boravimo u malome mjestu koje nema kiosk i jedva čekam 9 sati da krenem u prvo veće mjesto po dnevni tisak, ili neki tjedni, ovisno o danu. To je ritual koji me veseli i zapravo je dio ljetne radosti. Volim biti u tijeku sa zbivanjima oko mene i nikako ne razumijem rečenicu: vijesti ne pratim i ne zanimaju me.
Jeste li aktivni na društvenim mrežama, kojim? Što vam one znače?
Ipak sam vise ljubitelj Facebooka, a Instagram pratim jer moram zbog svojih djevojaka, koje su kao mlađa generacija naklonjene tom mediju. Za sada mi je to dovoljno. Pratim poznate i nepoznate, te stavljam osobne informacije tj. fotografije za koje želim da budu primijećene. Malo nahraniti ego nije zločin i priznajem da mi gode pozitivni komentari. Negativni? Ima ih, naravno. Preživim ih, a ponekad nešto i naučim o sebi ili onima koji ih napišu.
Imate li puno prijatelja, kako izgledaju vaša druženja i koliko su vam ona važna? Koliko vam je pandemija bolesti COVID-19 oduzela na izlascima i druženjima? Kako ste to podnijeli?
Prijateljstva su veoma bitna u svim godinama života, a posebno sada kada su nam očekivanja nekako sve minimalnija i kada smo sretni što smo preživjeli, što smo na svojim nogama i sto mislimo svojom glavom. Imam zaista veliki krug poznanstava, ali za druženja ipak odabirem one koji me ne opterećuju. Nastojim biti uz osobe kojima bolesti nisu jedina tema, a i unuci. Jer, živjeti najvećim dijelom za neka buduća pokoljenja znaci negirati vlastitu sadašnjost, pa i budućnost. Uvijek se sjetim stjuardesinih rečenica u avionu: masku prvo stavite na svoje lice, pa tek nakon toga djetetu. Da, treba se pobrinuti za sebe – pa ćeš bezbolnije pomoći i mlađima.
Covid izolaciju odradila sam dosta bezbolno, jer znam biti sama sa sobom. Odšetala bih neku omiljenu relaciju, uzela “to go” kavu, sjela na klupu ili podnožje spomenika primjerice na Tomislavcu, promatrala ljude oko sebe, prirodu i ispunjena krenula u svoj dom. Ipak, potres me zaista učinio ranjivom i osjećaj te nemoći ne mogu sasvim odagnati iz sebe.
Jeste li preboljeli ovu bolest, cijepili se? A suprug?
Saša i ja smo cijepljeni. Što mislim o tome? Ne znam. Možda su rješenja pronađena ipak malo prebrzo. Možda nisu sasvim učinkovita. Budućnost će pokazati istinu. No, želim ovoga trenutka biti koliko toliko zaštićena i nisam se dvoumila cijepiti se ili ne.
Idete li redovito na preventivne zdravstvene preglede? Koje?
Nisam bas za pohvaliti se kad je riječ o preventivnim pregledima. Bojim se injekcije pa su me i Saša i liječnik držali prilikom cijepljenja. Krv stoga vadim ako baš moram, a nisam nekoliko godina. Još uvijek sam na hormonalnoj terapiji, jer mi je menopauza u početku bila nepodnošljiva. I eto me, živa i zdrava u sedamdesetoj.
Suprug je prije četiri godine operirao kuk i bili ste neutješni dok ste čekali ishod. Kakvog je danas suprug zdravlja?
Saša se drži sjajno, još vozi relaciju Zagreb – Hvar – Zagreb. Operaciju je podnio k’o mladić i vrijedno odrađivao vježbe koje su mu odrediti. Možda malo sporije hoda pa ga tjeram da obavezno nosi štap. To mu je ipak jedna vrsta oslonca i sigurnost, koju sa svojih 90 treba. Sluša me i nije mu neugodno kretati se među ljudima sa tom svojom “trećom nogom”.
Kada osoba u Hrvatskoj ode u mirovinu, s tim se danom često naprasito prekida svijet koji im je do tada bio poznat – njihova pripadnost skupini kolega prestaje, osjećaj svrhe i korisnosti pada, a često ne znaju što bi s vremenom. Može li im i društvo pomoći da pronađu nove zanimacije, motive za kvalitetan život? Čega najviše nedostaje?
Ne mogu vam sasvim precizno odgovoriti na pitanje što najviše nedostaje umirovljenicima, jer sam ja ostala u svom filmu. Radim, aktivna sam i u svom poslu i životu općenito. Mislim da ljudi previše čeznu za svojom penzijom i prenagli prekid komunikacije sa bivšim kolegama može biti traumatičan. Važno je znati se postaviti, možda odmah krenuti u neku drugu vrstu aktivnosti i nikako se prepustiti samoći i neradu. Ipak, društvo je često nemilosrdno prema starijim osobama i mediji su prepuni rečenica “mladima treba ovo, mladima treba ono”. Ne sjećam se da sam to u tolikoj mjeri slušala u vrijeme svog odrastanja. Bilo je normalno da se školujem i pronalazim svoje interese, svoj put.
Niste postali roditelji, znali ste reći da ste u brak stupili u godinama kad to više nije bilo moguće. Žalite li zbog toga danas?
Nikada nisam požalila što nemam vlastitu djecu i ovakav život bio je moj izbor. Zašto? Možda sam prerano ostala sama, roditelji su mi otišli kada nisam napunila ni 30 godina i stvaranje vlastite obitelji mi nije bio prioritet. Eto, i danas često sanjam svoju majku. Nedostaju mi oboje zauvijek. Ali morala sam krenuti sama i punim plućima sam se posvetila poslu. Pa zar je imati dijete zbog eventualne pomoći u starosti najveća svrha i razlog tog čina? Svemir će se već pobrinuti da preživim i taj dio svog opstanka! Ne odlazim mislima i planovima u daleku budućnost. Nekako mi je važnije ovo i sada, pa se tako i ponašam. Slušam tuđa iskustva. Vrlo su različita. Priče su i lijepe i tužne. I uvijek si ponavljam: voli samu sebe i znaj živjeti sama sa sobom. Priušti si male svakodnevne radosti i pronađi ih u najsitnijem detalju.
Vaš životni moto i pokoji savjet ljudima treće dobi za dugu i aktivnu starost provedenu u radosti i zdravlju.
Moj moto? Pa možda: druge saslušam, sebe poslušam. Možda su te odluke ponekad pogrešne, ali su moje. Ne hodam slijepo i beznadno, već promatram, slušam, malo planiram, više se prepuštam i nastojim živjeti u skladu sa svojim željama i mogućnostima. Ne tugujem za prošlim i radujem se onome što me čeka danas.
Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”
tekst se nastavlja ispod oglasa
