Može li se učenjem postati pisac? Na ovo su pitanje brojni poznati pisci potvrdno odgovorili. Jer ako pišete, ako ispisujete priču, pa čak i ako ste ju samo vi pročitali – pisac ste.
Za očekivati je da broj priča koje možemo i trebamo zapisati s godinama raste pa se radionice kreativnog pisanja namijenjene polaznicima u zreloj dobi čine kao dobar početak. Jedan takav ciklus radionica u organizaciji Centra za kulturne djelatnosti upravo je završio, a drugi tek treba početi i traži svoje nove polaznike. A sve to posve besplatno uz vodstvo Aide Bagić kojeg polaznici prvog ciklusa opisuju riječima asertivno, nenametljivo i suptilno; posve drugačije iskustvo od očekivanoga.
Aida Bagić je feministica, na feminističkoj sceni aktivna je još od osamdesetih godina. Jednom prilikom mi je rekla da voli feminističke utopije. U raspravi koju sam pratio na društvenim mrežama nedavno preminula Vesna Kesić opisala ju je kao trudbenicu feminističkog pokreta u Hrvatskoj. Uz to, Aida je diplomirala opću lingvistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala je političke znanosti na Sveučilištu Massachusetts u Sjedinjenim Državama. Odnedavno je i praktičarka integrativne tjelesno orijentirane psihoterapije. No prije toga objavila je zbirke pjesama Ako se zovem Sylvia, Tijela su laka meta, Nizvodno, rijekama te zbirku kratkih proza Znam li ja gdje živim.
tekst se nastavlja ispod oglasa
Na zakazanom fotografiranju i snimanju razgovora u Spomen-parku Dotrščina, Aida mi kaže da su se polaznici njene radionice poželjeli pozabaviti pisanjem, ali nikada prije nisu imali vremena. “Neki su to željeli oduvijek. Njihov raspon interesa kretao se od toga da žele, na neki način, korisno provesti vrijeme do toga da su poželjeli iskoristiti mogućnost napisati vlastitu slikovnicu, uobličiti sjećanja u niz tekstova.” Naime, radionice nose naziv “Sjećam se i pišem”.
Jedni žele svoje tekstove objavljivati, dok su drugi odlučili napisati knjigu memoara za svoju obitelj. Poželjeli su ostaviti nešto svojoj djeci i unucima, opisuje Aida motive svojih učenika koji su nastavu, zahvaljujući online formatu, pratili u Zagrebu, Splitu, Karlovcu, Murskom Središću i Rijeci. “Imali smo i sudionicu iz Koprivnice koja je dio radionice pratila iz Njemačke u kojoj radi kao njegovateljica i na taj način dopunjuje hrvatsku mirovinu”, navodi.
I radionice, i terapija
Oni koji poznaju Aidu Bagić znaju da se ona intenzivno zanima za psihoterapiju pa i očekuju da psihoterapiju ugradi u radionice kreativnog pisanja. “Možda po uzoru na popularnu Netflixovu seriju Maid?” pitam.
“To je slično”, kaže pa dodaje: “S obzirom da je to Zoom format, to naprosto nikad nije posve siguran prostor kao kad se ljudi susreću uživo. Ali ovo je pisanje koje je za neke ljude moglo imati neku terapijsku funkciju u smislu da su pisali o događajima o kojima nisu nikome do tada rekli.”
“Terapijski efekt je već u tome što neki svoje emocije stave na papir i na taj se način s njima lakše suočavaju. Jedna od vježbi koje smo radili je crtanje prostora iz djetinjstva ili mladosti, nekih prostora u kojima smo nekada živjeli. Na osnovu tog crteža pisali smo tekstove. To može pobuditi dugo potisnuta sjećanja i može imati terapijski efekt”, objašnjava Bagić.
No to onda znači da se na radionici stvaraju i vrlo intimni tekstovi koje svatko nije spreman podijeliti s nepoznatim svijetom. Možda čak ni s kolegama s radionice. “Dio se čita u grupi, dio ne. Pravilo je da mogu odbiti pročitati pred drugima. Ili im prije pisanja kažem hoćemo li naknadno čitati ili će to moći zadržati za sebe. Tijekom ta dva i pol sata susreta radimo kratke vježbe pisanja. Na određeni zadatak oni pišu od 3 do 15 minuta. Nakon toga čitamo u cijeloj grupi ili se podijele u manje grupe tako da svatko ima vremena čitati. No važno je i slušati, čitati iskustva drugih, reagirati”, objašnjava Aida.
Vrednovanje u smislu klasičnih ocjena – izostaje. Umjesto toga, na ovom tipu radionica, važan je dojam ostavljen na one koji su pročitali ili slušali tekst. “Dakle, oni čitaju. Ali kada je riječ o nekim jako intimnim i privatnim stvarima, polaznici moraju sami procijeniti koliko su toga spremni podijeliti s grupom.”
Dozvola za pisanje
Struktura, ritam, vremenska crta, uvođenje likova, tempo, korištenje digresija, samo su neki pojmovi koji se spominju na radionicama kreativnog pisanja, no ova koju vodi Aida Bagić i po tome se razlikuje. Ovo nije master class koji će polaznicima dati konkretnu “kuharicu” kako bi postali profesionalni pisci koji će živjeti od svoga pera. Uostalom, to ni nije ambicija polaznika. “Ovo je radionica kojoj je cilj potaknuti na pisanje, da polaznici pronađu neku svoju strukturu. Vremenski ograničene vježbe ljude potaknu da vide kako u vrlo kratkom vremenu mogu nešto napisati. Koristim pravila američke spisateljice Natalie Goldberg; kad imaš zadani vremenski okvir, zadatak je cijelo vrijeme pisati – bez obzira što nastaje. Trebaš si dati dopuštenje da bez ikakvog vrednovanja zapisuješ sve što ti padne na pamet. Vrednovanje dolazi kasnije.”
Prvi cilj je, govori moja sugovornica, sam sebe pustiti u proces pisanja, dati to dopuštenje. A specifičan cilj je bio – potaknuti vlastito sjećanje. “Imali smo određene cjeline. Primjerice, skiciranje krajolika koje nam služi da bi smo se podsjetili, da bismo oživjeli sjećanja na mirise, zvukove, okuse. Pronalazili bismo ono što nam je pomagalo da se vratimo u to vrijeme.”
Aida Bagić (foto: Sandro Bura)
Među temama bila je i glazba, točnije, sjećanja koja ona budi. “Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kojih se pjesama ljudi sjećaju. Obično su to pjesme iz mladosti uz koje su vezani jaki emocionalni doživljaji. Vraćali smo se kroz vrijeme i izradom vremenske linije. U njoj smo zapisivali osobna sjećanja vezana uz događaje koji su dio kolektivnog sjećanja”, govori Aida.
“Znači radnička odmarališta, smrt Josipa Broza Tita?” pitam pomalo ironično. “Da. Početak rata bila je jedna tema. Rat su svi napisali, ali im je bilo preteško o tome govoriti o grupi. A Titova smrt bila je tema koju su bili spremni dijeliti u grupi. U vrijeme Titove smrti polaznici su bili srednjoškolci ili na kraju fakulteta. Dvije žene su Titovu smrt povezale s rođenjem svoje djece. To je događaj koji je dio kolektivnog sjećanja i svi su zapamtili gdje su bili i što su radili u tom trenutku”, odgovara Bagić.
Svako vrijeme je vrijeme za pisanje
No to što druge podučava kreativnom pisanju, ne znači da se Aida riješila spisateljskih boljki. Kaže, najteže joj se fokusirati na jednu temu kroz duže vrijeme. S tim se, dodaje, bori već godinama: “Pišem svakodnevno. Sve ove vježbe radim i sama. Iz toga mogu nastati zbirke pjesama ili zbirke kratkih priča, ali teško mi je održati pozornost na jednoj temi. Iako se s nekim temama bavim godinama, ali nikako da iz toga oblikujem cjelinu koju bih mogla predstaviti drugima.“
Kažem joj, možda je mirovina vrijeme za pisanje. “Svako vrijeme je vrijeme za pisanje”, odgovara i zaključuje: “Nekad tek kroz pisanje shvatimo što smo mislili i osjećali ili uspijemo artikulirati što o nečemu mislimo. Možda je za nekoga mirovina pravo vrijeme za takav početak.”
“Shvatila sam da sam imala lijep život”
Sad sam u prijelaznom periodu oko odlaska u mirovinu. A kad god imam neki “čušpajz” u glavi, upišem neki tečaj. Znam da na neke stvari u životu ne možete utjecati. I onda je bolje raditi nešto dobro, lijepo i pametno, nego lupati glavom u zid. Željela bih napisati priču o mačku Ottu koji stvarno postoji. To mi je motiv. Ne mislim da je moj život tako zanimljiv da bih o njemu imala što pisati, ali zavidjela sam ljudima koji se znaju izraziti; glasom, kistom ili riječju. Mislim da mogu ispričati priču koja bi veselila druge. Nisam očekivala da će to biti radionice koje će nas vraćati u prošlost. Imam 63 godine, ali živim u sadašnjosti i budućnosti. Povratak u prošlost me je osvijestio kako sam imala lijep život i koliko sam puno ljubavi imala. To mi jako puno znači. Često nismo svjesni neprocjenjivog bogatstva koje imamo. Aida nas je krasno i nenametljivo vodila kroz tu priču o nama samima. Što se Zoom formata tiče, da je radionica bila uživo u Zagrebu, to bi mi bilo prekomplicirano. Virtualne radionice omogućuju dostupnost i trebalo bi ih poticati. (Andrea Mates, Karlovac)
“Intelektualno provokativna radionica”
Novinarstvo mi je bila prva profesija. Pisana riječ mi nije strana, ali literaturu sam konzumirao samo kao čitatelj. Sada imam dovoljno vremena, jer sam odnedavno u mirovini pa me zaintrigirao poziv na radionicu. Ova radionica je dosta specifična, u odnosu na druge o kojima sam slušao. Bila je vrlo zanimljiva s obzirom da se temeljila na sjećanjima i kopanjima po svijesti. To je bila jedna psihoterapijska metoda koja mi je vrlo zanimljiva. Ne samo da je intelektualno provokativna, već je imala i neočekivanu dimenziju jedne lagane psihoterapije. Zbog održavanja putem Zooma, sudjelovali su ljudi iz praktički cijele Hrvatske. Vjerojatno te ljude na nekoj zagrebačkoj radionici nikada ne bih sreo. To je bilo zgodno. Na kraju sam imao mali osjećaj nedostatka ljudskog kontakta, ali s obzirom da je fizička distanca zakon kojeg se relativno držim, nije ni to bilo strašno. Komotno smo se osjećali. Aida je perfektno posredovala i vodila radionicu. (Mladen Babun, Zagreb)
Kako se upisati na novu radionicu koja počinje 26. listopada?
Imate 55 ili više godina? Prijavite se na novi ciklus online Zoom radionice kreativnog pisanja ispunjavanjem obrasca na ovoj poveznici.
Aktivnost se provodi u sklopu projekta “Kulturna re-generacija”. Projekt provodi Centar za kulturne djelatnosti u partnerstvu s Otvorenom medijskom grupacijom, sufinanciran je iz Europskog socijalnog fonda kroz poziv Umjetnost i kultura online.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
tekst se nastavlja ispod oglasa
