Prati nas

Zdravlje

Marica Svirač (69)

Borba umirovljenice s depresijom: ‘Četiri godine sam plakala i nisam otišla liječniku’

Gospođa Marica Svirač, 69-godišnja umirovljenica iz Slavonskog Broda, bila je u srednjim tridesetima kad joj se srušio svijet – zbog nesretnih okolnosti, psihički se razboljela. I dok mi je pričala o poteškoćama koje su uslijedile, najteže sam primila činjenicu da ona čak četiri godine nije otišla liječniku jer uopće nije osvijestila da boluje od teške depresije! Breme ove bolesti nosi već više od tri desetljeća i proživjela je mnoge teške dane, ali srećom nikad nije odustajala od terapija pa je tu bilo i lijepih godina kad je uživala sasvim dobro mentalno zdravlje.

Objavljeno

|

Marica Svirač (foto: Maja Ćurić)

Nevjerojatna snaga, otvorenost prema ljudima i vjera u bolje sutra krase umirovljenicu Maricu Svirač koja nam je bez ustručavanja govorila o mentalnom poremećaju s kojim se bori već više od 30 godina. Svima koji se suočavaju s istim problemom svojim primjerom želi pokazati da izlaz postoji i kad je najteže, da se bolest može držati pod kontrolom i da ne treba gubiti nadu u bolje sutra. “Od sebe i borbe za zdravlje nikada ne treba odustati”, njezin je moto.

Šok na novom radnome mjestu

”Kad sam još 1986. godine promijenila radno mjesto, doživjela sam neopisiv šok i na novom sam poslu stalno plakala. Došlo je do toga da taj posao više nisam bila u stanju obavljati. No, prošle su pune četiri godine prije nego što sam se javila psihijatru i počela se liječiti”, prisjetila se gospođa Marica. Idućih pet godina borba je bila mučna i nije slutilo na dobro.


“Pet sam godina bila na terapijama, no uz sve napore morala sam otići u mirovinu s dijagnozom depresije”, uzdahnula je naša sugovornica koja je tada bila tek u svojim srednjim četrdesetima. “Ne želim se ni sjetiti koliko sam puta svih tih godina bila u bolnici”, dodala je.

Kad je došla u mirovinu, smirila se i postupno, kroz iduće desetljeće, zdravlje joj je krenulo nabolje. “Toliko sam se bila oporavila da sam prestala piti lijekove, duži niz godina osjećala sam se dobro i zdravo bez terapija. Nisam morala ići ni na tako učestale kontrole”, ispričala je i naglasila da bolest ne prolazi sama od sebe već se strogo treba držati liječničkih uputa i zapravo doživotno ići na kontrole.

Dobro zdravlje do novog šoka

Gospođa Marica je u godinama dobrog duševnog zdravlja punim plućima uživala u životu, sve dok nije ponovno doživjela težak šok koji je bio okidač za povratak bolesti. I klinički je dokazano, naime, da prvom javljanju poremećaja, kao i kasnijem vraćanju novih epizoda, najčešće prethode iznimno stresne životne situacije. “Razbolio mi se suprug i trebao je ići na tešku operaciju. On je cijeli život moja najveća podrška i od tuge i boli ponovo sam završila na psihijatriji”, govori hrabro naša sugovornica.

I dok je u počecima njezina pobolijevanja dijagnoza glasila na ime teške depresije, sada su joj ustanovili da se njezino stanje promijenilo u BAP, odnosno bipolarni afektivni poremećaj. “Bolest je to kod koje se izmjenjuju dobra i loša raspoloženja”, objasnila je gospođa Marica. Drugim riječima, kod nje su se izmjenjivale depresivne faze s fazama nerealno povišenog raspoloženja.

Suprug i djeca uvijek uz nju

“Od prvog dana moje bolesti imala sam potporu supruga i djece. Suprug je čak izlazio s posla svaki put kad meni nije bilo dobro. Bio je čvrsto uz mene sve do svoje smrti prije pet i pol godina. Uvijek, uvijek je bio moje rame za plakanje i nikad nam nije palo na pamet da bi se rastali zbog toga što sam ja bolesna. Nije rijetkost da čujem za razvode iz razloga što je jedno od supružnika mentalno bolesno”, napominje ova hrabra umirovljenica koja svojim svjedočenjem pomaže da se sa svih psihički oboljelih jednom zauvijek skine stigma.

Slamka spasa u udruzi “Vrapčići”

U vrijeme kad je ponovo pobolijevala, na radiju je čula da je njezin grad dobio udrugu za unapređenje mentalnog zdravlja nazvanu “Vrapčići”.

“Pitala sam doktoricu o Udruzi i ona me ohrabrila da se svakako uključim u njihove aktivnosti, objasnila mi gdje se nalazi i čak me najavila voditeljici. Danas je prošlo devet godina otkako svaki dan dolazim u prostorije ‘Vrapčića’. Poznajem apsolutno sve štićenike, a od svih naših aktivnosti koje nam se nude, najaktivnija sam u kuhinji. Kuham im jer imam najviše kulinarskog iskustva, a kuhanju, ali i šivanju, naučila sam i mlađe štićenice koje su se za to zanimale. Evo naša Megi nije znala čak ni držati iglicu kad je došla, a danas šiva kao mašina. Uz mene je naučila i kuhati i neki kažu da čak kuha bolje od mene. Kuhala je naravno i kod kuće uz svoju mamu, i tako na kraju postala prava majstorica”, kaže gospođa Marica i dodaje da su štićenici jedni drugima najveća podrška.

Kad bi bilo prostora za poboljšanje rada “Vrapčića”, štićenici bi, kaže, najviše voljeli imati malu kućicu s dvorištem pa bi mogli održavati svoj vrt i saditi cvijeće. Inače, u sadašnjim prostorijama imaju organizirane glazbene i književne večeri, kvizove znanja, kartaju, igraju šah, sviraju, pjevaju plešu. Organiziraju im se tu zajedničke šetnje, razne radionice poput izrade sapuna i radionica digitalne umjetnosti, a rade i na poboljšanju socijalnih vještina. Gospođa Marica samo je jedna od mnogih zadovoljnih štićenika koji to rado i javno potvrđuju.

“Trgnite se” im najteže pada

“Ondje smo svi jednaki i ne pravimo razlike među sobom, dok nas izvan ovog prostora svi čudno gledaju i stalno slušamo one najčešće rečenice koje glase ‘Trgnite se, to je sve u vašoj glavi, nije vama ništa’. A ja kažem da je to bolest kao i sve ostale bolesti jer čovjeku koji ima rak nitko ne kaže trgni se. A meni su toliko puta znali reći da se trgnem, da sve to sebi umišljam. To je bolest, i to bolest koja se mora liječiti, a lijekovi se najčešće moraju piti cijeli život”, naglasila je.

Na pitanje kako je prihvatila činjenicu da je doživotno osuđena na lijekove, odgovorila je: “Nije mi teško disciplinirati se i svaki dan uzimati lijekove. Nikad ih nisam odbijala, iako sam nekoliko puta bila na rubu neizdrživosti, kad sam mislila da doista više ne mogu dalje. Nisam vidjela izlaz iz te situacije, no srećom sam se uvijek primila i zadnje slamka spasa da bih se izborila za sretna razdoblja”, iskreno je govorila hrabra gospođa Marica Svirač.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP