Kao mladić! Gospodin Dalmiro (87) svaki dan vježba na spravama u parku

Brojni zagrebački parkovi posljednjih su godina opremljeni spravama za vanjski fitness. Vratilo, rotirajuća stajalica i veslačica, sprave su koje Dalmiro Grgurić svakodnevno koristi. S voljom dolazi vježbati, a kondicija mu je na zavidnoj razini.

“Trudim se vježbati oko sat vremena dnevno, uz pokoji kraći predah, naravno. Evo, još uvijek mogu napraviti deset zgibova na vratilu”, rekao je, a potom i odradio svih deset, uz jednu pauzu. Ostavio me u čudu, jer i mnogo mlađi od njega ne mogu se ovakvom snagom pohvaliti. “Kad se vratim kući s vježbanja, supruga Mirjana me uvijek gleda u čudu i kaže – Pa tebi nije ništa, kao mladić si! A oboje dobro znamo da je upravo razgibavanje zaslužno za to”, govori naš sugovornik.

Sjeo je potom na drugu spravu, tzv. veslačicu i radio neko vrijeme u kontinuitetu, bez poteškoća. Kad se malo odmorio, pokazao nam je da “odveslati” još uvijek može i samo jednom rukom, za što – pokušajte ako niste – doista treba iznimno puno snage.

“Ne vježbam vam ja od jučer. Dok sam bio mlad igrao sam aktivno u jednom zagrebačkom nogometnom klubu, naučio sam puno trenirati. Vjerujem da mi je sport u životu puno pridonio zdravlju i općenito dugovječnosti”, uvjeren je. Rekao nam je i da je prošli tjedan bio prehlađen, no nije imao temperaturu pa nije sumnjao na bolest COVID-19. “Ne znam je li to bilo u polušali, ali kad sam prijateljima rekao da kašljem i šmrcam, rekli su mi da sam ja u ovim godinama za respirator. Ma kakav respirator, pa meni je respirator zrak u ovom parku, i vježbanje. Dolaziti ću dok god ću moći”, rekao je gospodin Dalmiro premještajući se prema idućoj spravi.

Život ga nije mazio

Ispričao mi je potom moj doista poseban sugovornik, da se ne želi predati iako je već u dubljoj starosti. A da se bori, naučio ga je zapravo već život u ranoj mladosti, koji ga nije uvijek mazio. Rođen je u Argentini gdje su mu trbuhom za kruhom emigrirali roditelji. Kad mu je bilo 13 godina, nesretnim spletom tadašnjih političkih okolnosti, morali su se vratiti u Hrvatsku.

“Smjestili smo se u Ivanić Gradu, pomogao nam je stric, tatin brat. Trebalo je početi graditi život iz početka, ja nisam znao ni hrvatski jezik. K tome, moji roditelji su u Argentini bili dobrostojeći i teško nam je bilo boriti se ovdje za goli život, iz nule. I još u ondašnjem sustavu, ondašnjim prilikama. Dugo su se moji roditelji nadali da će se moći vratiti, ali to nikad nisu uspjeli realizirati. Teška su to bila vremena u cijelom svijetu”, govori. Čak su mu i izvorno ime, Dalmiro, silom promijenili u Damir.

Kao tinejdžer ipak, kaže, nije očajavao i sanjao je veliko i odvažno. Završio je srednju školu i u Zagrebu upisao Kemijsko-tehnološki fakultet. Već je za vrijeme studija počeo raditi u Plivi, ne bi li financijski rasteretio roditelje. “Nakon toga Pliva me poslala i na magisterij na Farmaceutsko-biokemijski fakultet. I eto, na kraju sam cijeli životni vijek ondje proveo. Sa 63 godine napunio sam puni radni staž – još bih ja rado bio ostao raditi, no politika tvrtke bila je takva da su oni koji su imali uvjete, morali u mirovinu. Tako sam već pune 23 godine penzioner”, ispričao je Grgurić

Kad nije u parku i ne vježba, gleda TV i to u ležećem položaju – jer samo tako može kontrolirati bol u kralježnici. Za savršenu tjelesnu težinu, kaže, pazi na prehranu, ali sve zahvaljujući supruzi Mirjani koju je upoznao u Plivi gdje je i ona radila. ”Bez moje Mirjane, loše bih prošao. Ona mi je najveći oslonac, brine o kućanstvu, kuha svaki dan. I ona ima problema s diskopatijom, ali u gornjem dijelu kralježnice. No, sedam je godina mlađa od mene i još uvijek može sama odlaziti na terapije u Mihanovićevu, ja to ne mogu više. Pomognem si stoga sam”, razgovorljiv je bio naš sugovornik i dodao da mu je žao što više ne može na duže šetnje kao nekad, jer zna osjetiti vrtoglavicu, a ima i osjećaj kao da ga neka sila vuče da padne prema naprijed, pa to izbjegava.

Najveselije kad ih posjete unuke

U stanu Mirjane i Dalmira Grgurić najveselije je uvijek nedjeljom, kad ih posjećuju sin Dario, snaha Nena te unučice, 12-godišnja Helena i šestogodišnja Lorena. “Preko tjedna su svi zauzeti, a ne živimo ni blizu jer su oni na drugom kraju grada, u Dubravi. No, zato su nam druženja nedjeljom važna. Moja Mirjana kuha, svi se okupimo u veselju, nas dvoje baš iščekujemo taj dan”, govori nam gospodin Dalmiro.

I tako umirovljenički dani ovog bračnog para prolaze kako su si i priželjkivali, u miru, slozi i zdravoj rutini. Njih dvoje su, kaže nadalje naš 87-godišnjak,  od onih umirovljenika koji su svojom penzijom zadovoljni, znajući da je mnogima i teže nego njima. “Sin i njegova obitelj imaju dobar posao, unukama ne nedostaje ništa, s te strane smo mirni. A meni i supruzi su naše dvije penzije dovoljne, ta što nam pretjerano i treba više, osim malo zdravlja”, rekao je Dalmiro Grgurić i napravio posljednji zgib koji si je odredio za taj dan.

Natjerajmo se svi u park

Ne možemo ne naglasiti za kraj koliko je priča ovog vitalnog umirovljenika poticajna i ohrabrujuća za svakoga bez obzira na dob – dok sam razgovarala s njim, on je većinu vremena vježbao i bilo mi je gotovo neugodno što su i meni sprave gotovo ispred zgrade u kojoj živim, a nikad nisam iskoristila tu mogućnost.

Ako i vi imate fitness teretanu na otvorenom, i još k tome besplatnu (a niknule su u parkovima doista brojnih zagrebačkih kvartova!), pokušajte se natjerati barem isprobati koju od njih. Čak i ako se zbog zdravstvenog stanja ne osjećate sposobnima za to, sjetite se gospodina Dalmira i odvažite na pomicanje svojih granica, baš poput njega. On je primjer da je tjelovježba doista zlatna navika u svakoj, a osobito trećoj životnoj dobi.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”