Otac psihički oboljelog sina: ‘Govorili smo mu da prestane piti lijekove, a to je najgore’

Teško je i zamisliti roditeljsku bol, osjećaj nemoći, trpljenje dok im je dijete u teškom psihičkom stanju. “Težak je bio naš put od dana kad je naš sin obolio. Danas znamo da se učestali odlasci na psihijatriju mogu svesti na minimum, ali prije je naš sin upravo zbog našeg neznanja prečesto završavao u toj ustanovi. To se događalo zato što smo mu, kad mu je bilo bolje, rekli: ‘Sad si potpuno zdrav, ne trebaš više piti nikakve lijekove’. A to ne ide tako. Želim stoga posebno naglasiti da oni nažalost moraju redovito piti lijekove, moraju!” govori nam gospodin Josip Činkl u toplom razgovoru, baš na Svjetski dan mentalnog zdravlja koji se proteklog vikenda obilježavao na Korzu u Slavonskom Brodu.

Kako je objasnio, bolest se drukčije razvija kod različitih ljudi, psihički oboljeli imaju uspone i padove. I kad im je bolje, moraju se držati terapije, a kod svakog poremećaja stanja, treba se javiti liječniku. “Ja danas svakom štićeniku naše udruge Vrapčići govorim da ako osjeti bilo kakvu promjenu što se tiče bolesti, da se odmah javi psihijatru, dok problem ne eskalira. Tako govorim i svom sinu, ili ako ja kao roditelj vidim neku promjenu u njegovu ponašanju, odmah ga potaknem da odemo kod prvog raspoloživog psihijatra”, rekao nam je ovaj požrtvovni otac. Naglasio je i da je psihijatrijska ustanova u Slavonskom Brodu odlično organizirana, tu se u nuždi može doći u bilo koje doba dana i noći, bez uputnice, i dobiti adekvatnu pomoć.  

Volonter kakvog nema

Potom je ispričao i kako je 2009. došlo do osnivanja udruge u kojoj volontira. “Kad se dogodila psihička bolest u našoj obitelji, tek sam na sastancima u bolnici počeo uviđati kompleksnost mentalnih poremećaja, ali i neprihvatljivog odnosa ljudi iz okoline prema oboljelima. Shvatio sam ubrzo i da ove grupe srijedom u bolnici nisu dovoljne, da je oboljelima nužno pokušati pružiti više. Tu se rodila ideja o osnivanju udruge za unaprjeđenje mentalnog zdravlja, a ja sam njezin suosnivač. Ovdje na razne načine volontiram već punih 12 godina, i ne mislim stati”, rekao nam je gospodin Josip, po zanimanju diplomirani inženjer strojarstva i veliki borac za prava malog čovjeka.

Vrapčići su se od prvog dana bacili na prvi težak zadatak – ukazati društvu da je za mentalno oboljele najgore upravo ono s čim se svakodnevno susreću na ulici: ruganje, sažalijevanje, a onda i potpuno ignoriranje. Obitelji su mnogo propatile zbog stigmatizacije psihički oboljelih ukućana, mnogi su bili u neviđenom strahu od okoline pa su tajili bolest, ili čak skrivali oboljele.

Daje se 150 posto

“Mi smo učinili sve da destigmatiziramo oboljele i kao Udruga smo tijekom svih ovih godina jako napredovali. Vidi se to prije svega po ponašanju prema oboljelima unutar članova obitelji, ali i od strane okoline. U obiteljima su se nekad mentalno oboljeli izolirali, a mi smo im ukazivali koliko je važno upravo suprotno, da se otvore. Jer, razmislimo malo, pa to su normalni, zdravi ljudi i tako se prema njima treba ponašati. Kad sam s njima na radionicama, ni ja se ne ponašam kao voditelj, već kao jedan od njih”, otkriva gospodin Činkl koji im svake srijede u prostorijama Udruge otvorena srca priprema glazbene i književne večeri, kviz znanja, s njim igraju šah, kartaju, i ne samo da sviraju i pjevaju, već i zaplešu.

Kako zaposliti mentalno oboljele

Vrapčići osobito ukazuju na neadekvatno zakonodavstvo kad je u pitanju uključivanje duševnih bolesnika na tržište rada. Naime, biti duševni bolesnik u Hrvatskoj, ističu, još uvijek uglavnom znači biti kontinuirano obespravljen, nesposoban za bilo kakvu društvenu i radnu interakciju, što, napominju, nikako ne odgovara stvarnom stanju stvari. O tome je progovorio i Josip Činkl. “Moja velika želja je da mi kao Udruga ostvarimo sljedeći cilj, a to je da svoje štićenike pokušamo zaposliti. Tu trebamo pomoć države jer je to njihova domena, a mi tu možemo utjecati jedino apelom. Stoga nećemo prestati ukazivati na to koliko bi tim ljudima pomoglo da im se omogući da rade, da im se time pruži osjećaj da su korisni za zajednicu, a i da imaju svoj novac”, govori Činkl.

Većina njihovih štićenika, naglasio je, sada živi od socijalne pomoći, a dio njih od mirovine. Naime, mnogi od tih ljudi oboljeli su tijekom života, dok su bili stalno zaposleni i doprinosili društvu, a uslijed bolesti bili su prisiljeni povući se. Još mnogo toga bi mogli dati, ali nemaju prilike. “Mi predlažemo model prema kojem bi svaka osoba s metalnim problemom, koja se želi zaposliti, imala svog mentora. Razumljivo je da poduzetnici moraju težiti profitu, a da psihički oboljele osobe ne mogu raditi više od tri, četiri sata, odnosno pola radnog vremena. Tu bi trebao uskočiti mentor i spasiti stvar, tako se to radi u zapadnom svijetu”, govori naš sugovornik.

Najaktivist

Za savjet gospodina Činkla često pitaju i roditelji štićenika Udruge, a ponekim obiteljima i dan-danas odlazi u posjetu ne bi li s njima u prijateljskoj atmosferi porazgovarao i nesebično podijelio svoja iskustva. Ne čudi stoga što ga je prije nekoliko godina Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva u Osijeku proglasila najaktivistom.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”