Desanka Virant: ‘Učim djecu plesati već skoro 50 godina!’

Da je Desi ples bio suđen, postalo joj je jasno u najranijoj mladosti. Sa šest je godina krenula u glazbenu školu Blagoje Bersa gdje je učila svirati violinu. Međutim, njezina profesorica nije imala previše razumijevanja za dječju razigranost i nestašnost pa je mala Desa znala (doslovno) dobiti po prstima. To joj se, naravno, nije dopalo pa je mamu zamolila da je radije upiše na ples, u Školu za ritmiku i ples Ane Maletić, koju je već pohađala njezina starija sestra. I tako je Desa prošla audiciju, krenula plesati i više nikad nije prestala.

“Ja sam studirala ekonomiju – smjer marketing, ali nisam nikada radila u struci. Profesionalno sam plesala od svoje 18. godine, a kada sam diplomirala, tata me pitao kad konačno mislim početi nešto ozbiljno raditi. Pa sam mu rekla – tata, a što ću ja u uredu?! Pa ja ne mogu mirno sjediti dvije minute, a kamoli osam sati! I to je bilo to”, prisjeća se Desa uz grleni smijeh.

Život u plesnom ritmu

Nastavila je s plesom i nikada nije požalila. “Moji kolege danas teško preživljavaju od plesa, ali ja sam u ono doba živjela savršeno. Zarađivala sam jako dobro – čak i više od tate koji je bio veterinar. U kazalištu Komedija plesala sam kao honorarac – nastupala sam u svim mjuziklima, operetama, dramskim predstavama! Tako da sam kao klinka s 18 godina imala love k’o blata. Još sam i tati pomogla da izgradi kuću! Jer što će meni kao klinki toliko novaca? Nikad mi novac zapravo nije ništa predstavljao u životu, osim činjenice da ne moram ‘žicati’ za kavu i cigarete. Sjećam se da sam razmišljala hoću li si od ušteđevine kupiti liniju, jer nisam imala pravi gramofon, a svi smo slušali glazbu. Ili auto. Ipak je izbor pao na fićeka”, priča mi Desa.

Njezini počeci vezani su za Studio za suvremeni ples Tihane Škrinjarić. Odmah nakon mature, ušla je u postavu predstave Dundo Maroje u Komediji, a potom otišla i na turneju po Rusiji. “Kao klinku koja nije imala pojma o kazalištu i scenskom nastupu, doslovno su me bacili u vatru”, prisjeća se. No, to je, kaže, za nju bila i sjajna škola.

“Ostala sam u Studiju i paralelno studirala. Budući da je Studio u kojem sam plesala prostor za vježbanje imao u ZKM-u, povremeno sam znala mijenjati kolegice koje su tamo bile stalno zaposlene. A onda se, u drugoj polovici osamdesetih, povećao interes za plesom i otvorila su se dva nova radna mjesta. I tako sam se ja 1987. prvi put zaposlila”, priča Desanka Virant.

Nakon toga počela se intenzivnije baviti koreografijom i raditi s djecom. U mirovinu je otišla s 47 godina radnog staža. “Mogla bih još raditi, ali sam navršila 65 godina i morala sam otići. Iako, primjerice u Sloveniji, stvari stoje drugačije – ako imaju dobrog pedagoga i žele ga zadržati, oni to mogu. Kod nas je sve jako oštro, strogo i nefleksibilno.”

Ples uvijek i zauvijek

Desanku Virant upoznala sam prije pet godina, kada je moj sin, tada još u vrtiću, došao u njezine ruke. Ne, nisam jedna od onih pretjerano ambicioznih majki koje misle da dijete od 5 godina već mora govoriti četiri jezika, plesati, skijati, svirati klavir i vladati vještinama origamija. Moj je sin bio jedno od desetak djece koja su sudjelovala na čarobnoj dječjoj modnoj reviji Irene Šekez Sestrić koja se u Muzeju za umjetnost i obrt održala u okrilju izložbe Orašar.

Djeca u toj bajci nisu bili modeli, nisu samo prošetali prekrasne Irenine kreacije. Oni su bili najdivniji mali plesači koje je za taj nastup pripremila – pogađate – teta Desa. Vjerujem da je tih desetak dana proba s Desom, u mome djetetu probudilo ljubav prema plesu pa on danas pohađa ZKM-ovo plesno učilište i uživa u svim čarima suvremenog plesa.

Danas će Desa reći da joj djeca nedostaju u svakodnevnom ritmu, iako tu nostalgiju “liječi” ljetnim angažmanom u Grožnjanu.

“Prije 35 godina tamo sam osnovala Plesno kazalište za djecu i mlade. Ove godine smo imali čak 40 polaznika, što je više od maksimuma. Mladi su se zaželjeli plesa uživo. Jer u plesu je bitna interakcija – u paru, u grupi. Divim se mojim kolegicama koje su za vrijeme pandemije držale satove online i sretna sam što sam otišla u mirovinu prije toga jer je to jako, jako teško. Mora postojati kontakt s djetetom, morate mu tu i tamo spraviti držanje. Osim toga, djeca u kazalištu, u dvorani, odmah prelaze u naš način rada, koncentriraju se, disciplinirani su.”

Radionice u Grožnjanu uvijek su tematske, priča Desa – od Pepeljuge, Romea i Julije pa sve do Carmen. “Ove godine tema je bila Ples uvijek i zauvijek, upravo za inat koroni (smijeh). S djecom rade četiri pedagoga, a stilovi su nam hip hop, jazz, suvremeni ples i svojevrsna mješavina stilova. Dolaze djeca od 10 do 20 godina, tako da imamo šaroliku strukturu. Na kraju napravimo završnu predstavu u trajanju od sat vremena. Djeca tamo rade i po šest sati dnevno – to nije kamp za kupanje i odmor, već ozbiljan rad”, priča mi Desa.

Budući da je po prirodi silno aktivna, ni danas nema mira. Smišlja novi projekt radnoga naziva U početku bijaše ritam. Bit će to multimedijalna priča o nastanku plesa koja će imati i važnu edukativnu dimenziju.

Ples=sreća

Pitam je što njoj osobno znači ples. “Meni je ples sreća, sve na svijetu! U duši sam veliko dijete i mislim da nikad nisam odrasla. Ali i nemam potrebu odrasti! S druge strane u životu imam i previše odgovornosti, tako da je ovo sjajan balans. Ples mi potiče maštu, oslobađa sve u meni”, nadahnuto govori moja sugovornica.

Priča mi kako je u pedagoškom smislu najviše naučila od kolega iz Nizozemske koji su dolazili u Grožnjan. Naučila je kako djecu motivirati bez nepotrebne strogosti, bez vikanja, bez šibe. “Oni nikada ne urlaju na djecu, nikada nema negativnog feedbacka. Uvijek idu pozitivno, ali ako nešto nije napravljeno kako treba, kažu – ti možeš i bolje. Meni je taj pristup bio pravi šok jer su mene na mom putu pedagozi čitavog života samo špotali, vikali na mene i tukli me. Shvatili smo da je puno bolji učinak kod djece ako im konstruktivno pristupiš. To sam odmah počela primjenjivati i dobila sam vrhunske rezultate!”

Teta Desa postala je baka Desa

Danas ima status pedagoške legende. “Jako sam voljela djecu i oni su voljeli mene. Mi smo bili prijatelji, svi su mi govorili ‘ti’, na opće zgražanje roditelja. Zvali su me teta Desa i imala sam veliki autoritet, moja riječ im je bila svetinja. Mnogima sam bila druga mama, pratila sam ih kroz odrastanje, svi su mi povjeravali sve svoje tajne, prve ljubavi, probleme. To mi je ogromno veselje. I danas sam prijateljica s mnogima od njih, nalazimo se na kavama i redovno se čujemo. Pomladili su me. Poludjela bih da sam radila u nekom uredu gdje mi svi govore samo o bolesti. Radila sam i živjela s mladim i neopterećenim ljudima i u tome sam uživala. Zato, kaže, nije nikada odrasla. Sada ima jednoipolgodišnjeg unučića i uživa i u ulozi bake.

“Ja sam luda baka! Glupiram se s njim isto kao što sam se glupirala sa svojim sinom. Šećemo po šumi. On svaki listić dotakne, sve mora pomirisati. Puno smo u vrtu. Voli brati povrće, mirisati cvijeće, zajedno gledamo i hranimo ptice. Kod mene nema igračaka – lijevak je truba, imamo šuškalice, stalno plešemo i skačemo, čitamo priče. Ne zanimaju me igračke kao takve, nego priroda, cvijeće, šuma i grančice. Mislim da igračke ne razvijaju kreativnost. Imamo samo jednu plišanu patkicu za uspavljivanje. Ostalo je sve improvizacija. Na proljeće ćemo krenuti zajedno saditi po vrtu. Dobit će svoju lopaticu i neka kopa!”, kaže ova posebna baka.

Život plesača prepun odricanja, ali i zadovoljstava

Kao plesačici, najveće odricanje predstavljala joj je dijeta. “Nisam tip mršavice po konstituciji i dok sam bila mršava, bila sam mršava. Ali u životu dođu razni problemi pa čovjek navali po špeku. Kad sam dobila previše kila, bila sam na ledu. To mi je bilo najgore. Jako smo puno snimali za televiziju, a poznato je da kamera dodaje kile. I onda su me stavili u kaznu pa sam i dalje jela špek da si tu tugu ublažim”, kaže uz smijeh.

Onda je shvatila da mora zaboraviti na špek te da mora pronaći neku drugu utjehu. “Poslije toga više nikad nisam bila debela jer mi je najveća kazna u životu bila ne otići na scenu. To je silna ljubav, ali čovjek je ipak čovjek i nekad podlegne slabostima. Kroz to sam naučila važnu lekciju i dan danas imam kontrolu nad hranom”, otkriva. Danas, kada više ne vježba svakodnevno, okrenula se svim vrstama kretanja.

“Imam veliki vrt – kosim, režem živicu, okopavam, sadim i sijem. Imam svoje povrće, cvijeće, stalno nešto radim. U proljeće orezujem voćke. Sve to me drži i stalno moram biti u akciji. Ne mogu sjediti, osim ujutro dok pijem kavicu. Mirovina mi nije donijela neku veliku promjenu. Jednostavno nisam imala vremena za razmišljanja o eventualnoj dosadi. Vrt mi je bio spas i u lockdownu. Puno sam na zraku, na suncu. Evo, danas sam posadila luk i češnjak jer želim imati mladi luk za Uskrs. Rado, a kažu i fino kuham, naučila sam to od mame. U kuhinji eksperimentiram – naročito volim azijsku kuhinju, ali ipak najradije biram domaću klopu. Volim krastavce i paradajz iz vrta, imam i svoj krumpir, a danas sam ubrala četiri poriluka. To mi je ogromno veselje”, priča mi Desa dok mi pokazuje svoj prekrasno njegovani vrt iz kojega puca pogled na cijeli Zagreb.

Sjedimo za ogromnim blagovaonskim stolom, uz kavu i domaće vanili-kiflice pa je pitam o druženjima. “Jako volim ljude, volim druženja, kuća nam je stalno puna, to su cjelodnevna, a katkada i cjelonoćna druženja. Uvijek si imamo još nekaj za reći. Naš dom je uvijek otvoren za sve i svi prijatelji vole doći k nama”, potvrđuje Desa moju pretpostavku.

Na visinu mirovine se ne žali jer, kaže, nakon 47 godina rada bez dana bolovanja i ne može biti loša. Svaki dan počinje na isti način: skuha kavu, zapali cigaretu i rješava omiljeni sudoku. Nakon toga, napravi plan za taj dan. “To su moja jutra i taj mir moram imati. Onda mogu dalje. Jedino što mi nedostaje je vježbanje, to sam, priznajem, malo zapustila.”

Mama patka poručuje

Svojih prvih 45 godina rada proslavila je predstavom “Jubilej mame patke” u ZKM-u, jer se, kaže, uvijek osjećala kao patka okružena svojim “pačićima”. Svim mladim zaljubljenicima u ples poručuje da je jako važno imati dobro obrazovanje i siguran posao.

“Mora postojati alternativa jer danas se od plesa ne može živjeti. Kome danas treba suvremeni ples? Kome treba balet? Pa velik dio ljudi uopće ne ide u kazalište, na izložbe pa čak ni u kino. Mene srce boli kad vidim te mlade i talentirane ljude koji ne mogu ostvariti svoj san.”

Dodaje kako plesači nemaju tantijeme kao glazbenici, ne mogu prodavati slike kao slikari. “Oni moraju biti na sceni, moraju nastupati, a to je u ovim vremenima postalo nemoguće. No, nije tako samo u Hrvatskoj – svugdje je kriza i svi životare. Osim toga, roditelji djecu više ne vode u kazalište. Radije odlaze u šoping centre, a tamo nema kulture. Tamo su dućani, eventualno igraonice i McDonald’s”, upozorava Desanka Virant.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.