Sa 76 godina po kiši i vjetru prodaje kestene: ‘Kako bih preživio s 1.000 kuna mirovine?’

U središtu Zagreba, tamo kod kina Europa i s pogledom na Cvjetni trg, svakog dana možete zateći kestenjara Ibraimija Nedžita. Duboko zašavši u osmo desetljeće života, ovaj se skromni i nenametljiv čovjek i dalje smješka, sve redom pozdravlja, dižući ruku na pozdrav Zagrepčanima kojima poznaje svakodnevne navike. Tu i tamo neki prolaznik zastane ispred njegove pećice, pogleda cijene napisane na tri metalna lončića i prstom pokaže koju je mjericu odabrao, prevrćući kovanice. Tada ovaj iskusni kestenjar uzima bijeli papir, vješto napravi tuljac, obilato mjericom zagrabi u kestene i obavezno doda još dva, tri.

Mušteriju uvijek pogleda u oči, uzima novac i nekoliko puta zahvaljuje. I tako i po deset sati dnevno, a znao je u svojim boljim danima stajati i duže, bez obzira na vremenske uvjete. Sve to njemu, čini se, ipak nije teško, ozari se sav kad mu priđu.

Imao je “prazan hod” kad smo dolazili k njemu i učinio nam se na trenutak malko zagledan u daljinu. “O čemu tako duboko razmišljate, nešto ste nam se zamislili”, pitamo ga. “A eto, čekam mušterije, promatram ljude, odu misli i u sadašnje probleme i u neka prošla vremena”, odgovara kestenjar.

50 godina po cijele dane na ulici

Rođen je, kaže, na Kosovu, u regiji Gora. Završio je ondje osnovnu školu, i izučio dvogodišnji zanat za postolara. “Život me mladog odveo u Zagreb, i evo me ovdje i danas. Nije se posložilo da radim kao postolar, moj život je tako zimi prodaja kestena, a ljeti koštica, kikirikija i kokica. Takva mi je sudbina”, govori nam pokazujući na oba uha sa zamolbom da govorimo glasnije, jer slabije čuje.

“A vi ste inspekcija? Nemam vam ja što kriti”, govori. “Nismo, nismo, novinari smo”, odgovaramo, a on se nadoveže: “O, imam ja vama onda štošta za ispričati, još od vremena otkako sam ovaj kotao za kestene sam nacrtao, da se po mom nacrtu izradi. Preko pedeset sam godina tu na ulici, svega sam se nagledao, svega naslušao.”

“A odakle su vam kesteni, jesu li to hrvatski, domaći?”, pitamo ga. “Ma kakvi domaći, ovi naši Sljemenski su manji, u njima ćete i češće crva naći, to je tako i to je prirodno. Ali onda nema zadovoljnih mušterija, oni se zagledaju u ove, koji su veliki, pravilni, zdravi iznutra, poput maruna. Samo, do lovranskih maruna je nemoguće doći, pa nas većina nabavlja španjolske kestene, kultivirane. Ima ih doduše nešto i iz Italije i Portugala”, govori i prisjeti se kako je nekada putovao na Kvarner ne bi li lovranske marune otkupio i prodavao u Zagrebu.

“Tito je cijenio marune”

“Eh, išao sam ja za života tamo otkupiti marune, nudio sam tamošnjem znancu Ćiri veliki novac za njih, no bezuspješno. Sjećam se da mi je Ćiro jednom prilikom rekao da nema tih novaca po kojima će prodati one tri zadnje vreće u koje sam gledao – to je, veli, rezervirano za Tita. Tito je cijenio marune, a cijenila ih je i njegova prijateljica Indira Gandhi, to vam je ona poznata indijska političarka iz Pokreta nesvrstanih. Za Gandhi su se u Hrvatskoj čak spremali kremasti kolači od maruna, pričali su mi ondje, a najveća im je noćna mora bila pakiranje, jer su kolači morali zadržati oblik u avionu, pa čak se ni ukrasi na vrhu nisu smjeli nimalo oštetiti”, prisjetio se naš kestenjar i dodao da je kestene poput lovranskih teško uzgojiti jer im trebaju toplina i posebna kvaliteta zemlje.

Udijelivši nam nekoliko kestena, htio je da ih kušamo i ocijenimo. “Ukusni su, izvrsni čak. A tko najviše kupuje kestene, stariji i sentimentalni, ili tu naviku imaju i djeca i mladi?” pitamo ga nadalje, a on odgovara: “Ma svi redom. Stari i mladi, oduvijek je tako, a nekad su se kesteni tražili još i više. Ne znam je li im skupo, ili imaju druge navike. Ali opet, ljudi prolaze, kupe, jedu šećući, ugriju si ruke usput.”

“Bojite li se bolesti COVID-19”, pitamo ga, s obzirom da je neprestano među ljudima, iako na zraku. “Ne bojim se, cijepio sam se, a cijepila se i supruga. Imam hrvatsko državljanstvo, osjećam se Hrvatom i volim i poštujem pravila ove zemlju. Ako su nam preporučili da se cijepimo, ako su takva pravila, ako je to dobro za nas, zašto se ne bismo cijepili?” rekao je uvjerljivo.

Tisuću kuna mirovine

“Gospodine Ibraimi, primate li mirovinu? I kako to da još uvijek ovdje stojite sa svojom pećicom, i ovako svaki dan, po suncu i katkad po kiši, a bome i snijegu?” pitamo.

“Jesam, u mirovini sam, kako ne bi bio. A što da vam kažem, zašto sam tu. Znate kakve su mirovine? Ne mogu reći ni da je moja minimalna, pa ja vam dobijem tisuću kuna. Što mogu s tim? Srećom imam suprugu koja isto nešto dobije, guramo. Ja na ulici još uvijek mogu zaraditi koju dodatnu kunu, ah, živi se nekako. A i djeca su nam sada odrasla, bilo je dakle i težih dana. Imamo sina koji je završio Elektrotehnički fakultet, jako sam ponosan na njega. Imam i tri kćeri koje su mi podarile četiri unuka, na koje sam također jako ponosan”, govori dok mu se oči iskre. Četvero djece podići prodajom kestena na ulici nekad je, kaže, bilo lakše nego danas.

Raspričao se potom, pohvalivši se i da je među prvima vozio Renault 4, kojeg je desetljećima kasnije često posuđivao i za snimanje hrvatskih filmova. “Bio je to dobar, nekad jako popularan automobil. Kad su se snimali filmovi o osamdesetima, mene su zvali da im ga posudim”, prisjetio se.

Zarada kestenjara

“Može li se, recite nam iskreno, dobro zaraditi od ovog posla?”, pitamo kestenjara, a on odgovara: “Ako predano svakodnevno radite, imate dobru robu, može se zaraditi. Ali, ako imate radnika i plaćate ga, malo će vam ostati, od toga onda nema ništa.”

I dok oko samog Trga bana Jelačića cijene za veliku mjericu dosežu 30, pa i 40 kuna, kod njega je najmanja mjerica 15 kuna, srednja 20, a velika 25 kuna. Mušterija u popodnevnim satima i nije bilo puno, tek nekoliko u sat vremena. Predvečer je, doznajemo, ipak nešto bolji promet.

I dok smo ga fotografirali, skinuo je zimsku kapu i masku, koje je potom brzo vratio. “Dođite opet, imam ja još štošta za ispričati o pedeset, pa i više godina rada na ulici”, doviknuo je za kraj, premećući zlatne kestene po svojoj prastaroj pećici koja mu i u starosti, silom prilika, život znači.

Ovaj prilog nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
u okviru projekta “Živim, učim, rastem – Aktivno starenje, zdravo starenje”