Dogovoriti intervju sa Spomenkom Šparemblek nije bilo jednostavno. Naime, njezin je raspored prepun obaveza i termina. Ipak, strpljenje se isplatilo – u dogovoreno vrijeme stiže lakim korakom, nasmijana i dotjerana, a ne mogu ne primijetiti i njezinu savršenu liniju. Poslije će mi, u razgovoru, otkriti da puno može zahvaliti dobrim genima, ali posve je jasno da iza svega stoji i velika disciplina te godine i godine napornog vježbanja.
No, moja sugovornica zazire od kukanja, žaljenja i bilo kakvog mistificiranja svog životnog puta. O svim svojim doista sjajnim postignućima priča s lakoćom kao da se sve to podrazumijeva.
“U mirovinu sam otišla rano, s 47 godina, iz punog angažmana, doslovno od danas do sutra. Bio mi je to priličan šok, a sada se pitam kako li je tek onima koji u mirovinu odlaze sa 65 godina. To mora da je još gore”, kaže gđa. Šparemblek, pojašnjavajući kako je tako rano završila svoj profesionalni angažman, kao baletna solistica, a potom i kao baletni majstor, zahvaljujući beneficiranom radnom stažu.
tekst se nastavlja ispod oglasa
“Odete u mirovinu i odjednom padnete na financijski minimum. Kao solistica, imala sam odličnu plaću, a zarađivala sam i od angažmana na televiziji. I onda odjednom – bum, ničeg više nema! No, događa se još jedna velika promjena: probudite se drugog jutra i više ne znate što biste sa sobom, naprosto imate višak vremena. Onda izađete van i mislite si – što sam ja cijeli život radila, gdje sam bila? I počnete ponovo otkrivati svijet jer smo mi plesači bili do te mjere zatvoreni u tom našem baletnom svijetu; u dvorani od jutra do mraka, od predstave do predstave, od sezone do sezone, da je svijet prolazio pored nas”, otkriva naša sugovornica.
“Znate, ja imam i djecu i jako sam sretna zbog toga jer mnoge moje kolegice to naprosto nisu uspjele ostvariti. Imati djecu kao balerina, to je čak i ansamblu teško, a pogotovo je teško ako ste solistica. Imam dva odrasla sina i silno sam ponosna na njihov uspjeh. Mlađi, Daniel Rey trenutno je na diplomskom studiju računarske znanosti i umjetne inteligencije na KU Leuven u Belgiji, a stariji, David Rene, na UCL-u u Londonu završio je studij urbanog dizajna te danas radi u birou poznatog arhitekta Sira Davida Adjayea.”
Balerina od djetinjstva
Opće je mišljenje da život balerine pretpostavlja brojna odricanja, naročito ona koja se tiču fizičke spreme i discipline prehrane. “Nisam nikada imala problema s linijom, zahvalna sam svojim precima na dobrim genima. Znate, nerijetko bih nakon predstave, u 23 sata znala peći svinjske kotlete. Kolegice su me pitale jesam li normalna, a ja sam naprosto bila gladna jer prije predstave nisam mogla jesti, pozlilo bi mi…”
Spomenka Šparemblek baletom se počela baviti u najranijem djetinjstvu. Paralelno je pohađala dvije škole; osnovnu (a onda i srednju) te baletnu.
“To vas nauči ogromnoj disciplini, ali i brzini učenja. Nemate vremena kao drugi učenici koji idu samo u jednu školu. I onda naučite racionalizirati vrijeme jer morate sve naučiti u puno kraćem roku. A ja sam uvijek bila perfekcionist i nisam priznavala ocjene manje od četvorke. Išla sam i na dramsku, željela sam biti spikerica. A onda sam otkrila radio-dramu pa sam počela snimati. Svirala sam i klavir. Nešto kasnije, silno sam željela biti glumica. Sjećam se da sam o tome razgovarala s pokojnim Zlatkom Crnkovićem koji mi je rekao da ako želim studirati na Akademiji, moram odustati od baleta. No, ja sam tada odustala od glume, iako sam poslije glumila i u dramskim predstavama”, otkriva nam Spomenka.
Ljubavna priča koja traje cijeli život
Već s deset godina plesala je u baletnim predstavama u HNK te odlazila na turneje, a nakon završene baletne škole već je imala angažman u HNK-u. Tu se negdje dogodio i prvi sudbinski susret s tada već renomiranim koreografom Milkom Šparemblekom koji će, a tada to nije znala, postati njezin suprug.
“Ja sam tada bila jako mlada, ali svega se sjećam kao da je jučer bilo. Nisam imala pojma da u kazalište dolazi koreograf iz inozemstva. Mi, mladi plesači tada smo samo vježbali i provodili dane u dvorani. Imali smo veliko poštovanje prema starijima; i plesačima i koreografima. Nikada neću zaboraviti taj susret. Zapravo, to i nije bio susret, to je bio pogled”, prisjeća se Spomenka.
“Bili smo u dvorani, nas par plesača i pripremali smo se za vježbe. I ja primijetim da na vratima, naslonjen, stoji jedan čovjek i gleda. Znate ono kad osjetite da gleda baš u vas. I ja se okrenem kolegici i kažem joj: Zašto ovaj čovjek gleda u mene? A ona meni kaže: Jesi ti luda? Znaš li ti tko je to? Ja kažem: Nemam pojma. I tako je počelo. I od tada se priča razvijala malo po malo, išla je svojim tijekom, ništa nije bilo na brzinu, preko noći”, otkriva Spomenka Šparemblek.
No, dodaje, nije to baš bilo tako jednostavno kako ljudi misle. “Ja sam imala velikih problema zbog svega toga. Ljudi su svašta govorili; od toga da me Milko protežira pa nadalje. Kao što sam već rekla, na početku nisam ni znala tko je on, a poslije je došao, držao nam je probe, vježbe. Pa ni njemu nije bilo baš lako. U to vrijeme, naša je razlika u godinama bila jako neobična i velika. Naime, on je 27 godina stariji od mene. Danas je to već uobičajeno, ali tada nije bilo.”
Spomenka i Milko Šparemblek svoju su vezu, otkriva nam naša sugovornica, službeno započeli na turneji u Grčkoj. “On je bio koreograf koji je od mene kao balerine tražio puno. Činilo mi se da od mene traži i triput više nego od drugih plesačica. Nije htio da netko pomisli da me protežira. Bio je silno oprezan, međutim, ja sam tada već bila solistica te sam pod svojim djevojačkim prezimenom Krunić već ostvarila mnoge zapažene uloge i dobila dobre kritike. Znači, nisam postigla nešto tek kada sam postala Spomenka Šparemblek. No, s obzirom da sam bila tako zaljubljena u Milka i da mi je sve što su ljudi govorili bilo posve nebitno, o tome nisam ni mislila niti sam na to obraćala pažnju.”
Ljudi su je, kaže, često znali pitati što vidi u Milku, kako održava brak kada joj je suprug stalno u inozemstvu i slično.
“Ali ja sam samo prolazila pored njih i puštala ih da govore, nisam se bavila tim stvarima. Moj je suprug doista jako puno putovao, ali stalno smo bili u kontaktu, telefonirali smo, pisali si pisma. Pa bi se on nakon nekoliko mjeseci vratio u Zagreb i tu radio. A Milko je i takav duh, ne voli dugo biti na jednom mjestu. Zato i jest obišao cijeli svijet, radio je svugdje i upoznao nebrojeno puno plesača. Sada su u Portugalu napravili film o njemu, odnosno o kompaniji koju je tamo osnovao. Tražili su jako puno materijala i dokumentacije, a za to su se pobrinuli sinovi. Nedavno je bila premijera tog filma u kojem je velik dio posvećen upravo Milku Šparembleku”, s ponosom priča Spomenka.
Pitam je kako izgleda njihov suživot, kako uspijevaju pomiriti dva umjetnička senzibiliteta.
“Znate, mi u posljednje vrijeme puno više raspravljamo nego onda kada sam ja aktivno plesala. Kada sam postala njegova asistentica, počeli smo jako puno razgovarati i raspravljati. Prije – nikada. Niti bih se ja u bilo što miješala. On je bio takva veličina, ja sam sve od njega naučila. I to ne samo u tom zvanju, već i o svijetu. On je kod kuće organizirao poslovne sastanke. Kada bi radio predstavu, cijela ekipa bi dolazila k nama doma, za našim ogromnim stolom se radilo, pripremalo. To je bio proces, nije bilo ničega na brzinu, ništa se nije improviziralo”, prisjeća se Spomenka Šparemblek.
Pedagoški rad
Spomenka Šparemblek i danas aktivno i svakodnevno radi – predaje u Školi za klasični balet u Zagrebu. No, sjeme tog današnjeg dijela karijere, posijala je davno, dok je još bila mlada plesačica.
“Pohađala sam u Baletnu školu gdje sam imala divnu profesoricu koja nam je usadila ljubav prema baletu. Ona je bila prva osoba koja je otišla u Moskvu na studij pedagogije i koja je izbliza vidjela kako sve to tamo izgleda i to je onda prenosila nama. Nakon što sam završila školu i već ozbiljno plesala, poželjela sam otići negdje van na usavršavanje. Međutim, dogodilo se nešto drugo. Dobila sam dvogodišnju stipendiju za Moskovsku državnu akademiju za koreografiju (MGAH). Ali ne plesačku, nego pedagošku! Isprva nisam željela prihvatiti, no na koncu sam ipak otišla. I Milko me poticao da odem, znao je da mi je to važno u životu”, priča Spomenka.
U Moskvi je bila u društvu brojnih kolegica i kolega iz raznih dijelova svijeta, a bila je i najmlađa među njima. “Željela sam nastaviti vježbati paralelno sa školom pa su meni i svim ostalim kolegama koji nisu bili Rusi, predložili da dvogodišnji studij pokušamo ‘ugurati’ u godinu dana. Ja sam to prihvatila, iz više razloga, pa i zato jer sam u HNK morala tražiti neplaćeni dopust i bilo me je strah hoće li me posao dočekati kad se vratim”, pojasnila je Spomenka.
Život u Moskvi u početku joj je bio prilično šokantan. “Imala sam tada 21 godinu. Živjela sam u internatu, a kada sam došla s koferima, prvo su me pitali je li to sve moje. Bilo mi je neugodno reći da je. Nije bilo lako, puno toga je bilo potrebno otrpjeti. Raspored je bio prekrcan; vježbe, predavanja od jutra do sutra, pa onda praktična nastava uz djecu. Navečer smo bili na svim predstavama u Boljšoj teatru, imali smo slobodan ulaz kao studenti. U tih godinu dana kao da sam ugurala deset života. Upoznala sam vrhunske plesače, bila sam u dvorani gdje je vježbala Maja Pliseckaja, a vježbe je držao slavni pedagog Asaf Messerer. Ono o čemu sam slušala i čitala, sada sam to i živjela”, kaže Spomenka.
U Moskvi je naučila ruski, a učila ga je intenzivno, svaki dan jer su sva predavanja bila na ruskom. Tamo je naučila i francuski, sve to u godinu dana. Tempo je, kaže, bio paklen. Uz puno truda i rada položila je državne ispite s odličnim uspjehom te je dobila diplomu dvogodišnjeg studija.
“Bilo je kolega koji taj ritam naprosto nisu mogli izdržati. Jedan moj kolega iz Finske prekinuo je školovanje i vratio se kući. Rekao je da ništa nije vrijedno tog mučenja. Već je bio solist u Helsinkiju, a poslije je postao direktor baleta i glavni pedagog”, prisjeća se Spomenka.
Kada se vratila u Zagreb, nastavila je plesati i činilo joj se da joj diploma koju je u Moskvi stekla, trenutno nije potrebna. Ubrzo je uslijedio poziv iz Škole za klasični balet da preuzme jedan razred, no tamo se nije dugo zadržala. Silno je željela plesati, a za pedagogiju, mislila je, uvijek ima vremena. Kasnije se usavršavala i na području modernog, ali i klasičnog baleta i u Parizu, a jako je puno i gostovala u inozemstvu.
“Cijela moja generacija jako je puno plesala vani. Danas nema takvih mogućnosti. U tome nam je jako pomogao i HNK. Bili smo na turnejama u Americi, Rusiji – prošli smo doslovno cijeli svijet”, priča nam Spomenka.
Kada je otišla u mirovinu, ponovno je stigao poziv iz Baletne škole – najprije je jednu učenicu pripremala za natjecanje u Lausannei, a onda je ostala. Tako je danas vanjska suradnica Škole i radi svakodnevno, već 13 godina kao profesorica klasičnog baleta. “Sada radim ono za što sam se školovala kao mlada i rad s djecom i mladima potpuno me obuzeo. Najprije sam vodila razrede od prvog do osmog, a onda sam sljedeće dvije godine preuzela generacije srednje škole i sada radim samo s njima, i to samo klasiku.”
Pitam je je li joj to sve naporno, znajući da svakodnevni rad s djecom iziskuje velik trud i rad, ali i fizičke i sve ostale pripreme.
“Nikada u životu nisam razmišljala o tome je li mi nešto naporno, a objektivno mi je bilo jako naporno. Tajna je u organizaciji, u postavljanju prioriteta. Često treba odlučiti što vam je najbitnije. Osim toga, moram reći da mi je na čitavom životnom putu ogromnu pomoć pružala moja obitelj – moji sestra i brat s kojima sam i danas jako vezana. Što se moje aktivnosti tiče, i danas sve vježbe i pokrete pokazujem svojim učenicima, nezamislivo mi je ući u dvoranu i samo sjediti. Moram biti u pokretu, moram moći njima pokazati ono što od njih očekujem. I to ću raditi sve dok mi moje tijelo to bude dopuštalo”, zaključuje Spomenka Šparemblek.
Za kraj otkriva kako su joj najveća motivacija za daljnji rad uspjesi njezinih učenika, od kojih su neki, nakon završene Škole za klasični balet u Zagrebu, uspjeli položiti audicije na europskim baletnim akademijama te dobili posao u nekim od najpoznatijih svjetskih kazališta.
Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala
Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva
je odgovornost Udruge Hoću stranicu.
tekst se nastavlja ispod oglasa