Aktivno starenje
Bračni par iz Slovenije: Kći i zet preuzimaju posao, a mi se u mirovini vidimo u Istri
Zorka Perkolič (67) već je s 14 godina napustila topli obiteljski dom – roditelje, djeda, baku, sestru i dva brata i iz malog zaseoka Ravnice u Gorskom kotaru otišla u srednju Ugostiteljsku školu u Ljubljanu. Na to su je nagovorili roditelji, ne bi li što prije počela zarađivati svoj kruh. Sličnim je putem iz Crne Gore u Sloveniju krenuo i njezin suprug Nikola Perkolič (68). Za MojeVrijeme ovaj je bračni par ispričao kako je bilo probijati se kroz život u bivšoj Jugi, zašto i danas neumorno rade u svom Hotelu Lipa, kakav je život Slovenaca s prosječnom mirovinom koja iznosi oko 5700 kuna… a povjerili su nam i da su u potrazi za manjim stanom u Istri, gdje bi voljeli provoditi mirnije umirovljeničke dane.
U Sloveniju je Zorka Perkolič otišla prije više od 50 godina, a još se živo sjeća hrvatskih prilika tijekom svog odrastanja. Poput većine obitelji u to vrijeme, i njezina je bila mnogobrojna, radio je samo otac i jedva se čekalo da se djeca osamostale. No, kako kaže, ljubavi joj kao djevojčici nije nedostajalo, u kući je vladala sloga, poštovalo se starije, a vani je za djecu bio raj za igru od zore do mraka. Bez TV-a, mobitela, bez automobila.
No, kad je završila osnovnu školu, nije ju se puno pitalo. “Ugostiteljska škola nije bila moj izbor, već mojih roditelja, željeli su da što prije steknem neko konkretnije zvanje. Poslušala sam ih i doista, odmah sam nakon srednje dobila posao. Živo se sjećam da sam apsolutno cijelu prvu plaću potrošila na darove za obitelj! Neko kraće vrijeme još sam radila u Nacionalnom parku Rakov Škocjan, a potom sam preko prijatelja otišla u Kranjsku Goru, tu se zaposlila, udala i ostala”, govori nam.
Poslovna avantura
U Kranjskoj Gori gospođa Zorka najprije je radila u hotelu Alpina, koji posluje i danas, i to kao konobarica u baru. Na Zboru ugostitelja Slovenije održanom 1974. u Portorožu upoznala je i budućeg supruga Nikolu, koji je također radio u Kranjskoj Gori, u pansionu Kotnik. Nakon nekoliko godina, supružnici su se udružili i u poslu.
“Obje su kćeri bile još male kad nam se ukazala prilika da krenemo samostalnim putem. Vlasnici pansiona u kojem je suprug radio, ponudili su mu ga u najam, a on na tu poslovnu avanturu nagovorio i mene. Tako smo krenuli u biznis – iznajmljivali smo sobe, vodili restoran i pizzeriju, a valjalo je brinuti i o zaposlenicima, papirima, svemu što poduzetništvo nosi”, otkriva nam Zorka Perkolič.
Radili su najmanje 12 sati dnevno
No, privatni posao uvelike im je promijenio živote – počeli su raditi po 12 sati dnevno. Biznis je od samog početka bio unosan, ali slobodnog dana gotovo i nisu imali. A kad su vidjeli da su dobar tim i da im dobro ide, odlučili su otići još korak dalje. “Kupili smo zemljište blizu središta mjesta s namjerom da sagradimo vlastiti pansion i u sklopu njega i zasebni stan za svoju obitelj, do tada smo živjeli u zgradi. Sve se to događalo još u bivšoj Jugoslaviji, i vjerujte mi, i tada smo imali administrativnih problema uoči početka gradnje”, istaknula je naša sugovornica. Pa ipak, kažu supružnici, sam je posao tada bio unosniji nego danas, standard je bio bolji odnosno više im je novca ostalo kad bi poplaćali “hladni pogon”.
Uspjeli su s godinama sagraditi i vlastitu kuću, a njihov Hotel Lipa renomiran je objekt s 11 soba, restoranom višeg ranga poznatom po ribljim jelima te vinotekom koja nudi velik izbor vrsnih vina i sve više dobiva na značaju. Iako se približavaju sedamdesetima, još uvijek svaki dan rade u hotelu, iako, kažu, više nemaju onu energiju kao prije.
Posao preuzimaju kći Stella i zet Bojan
“Cijeli život radili smo od ranog jutra do kasno navečer, ama baš svaki dan. Tek na kraju zimske i na kraju ljetne sezone, priuštili smo si godišnji odmor, kada bi negdje otputovali. Prošli smo veći dio Europe, bili smo u Americi, Australiji i Aziji. Sada više nemamo snage gurati takav tempo. Vrijeme je da posao polako sasvim prepustimo kćerki Stelli i zetu Bojanu. Kći je već niz godina menadžerica hotela s diplomom u turizmu, a zet je vrsni konobar koji u restoranu i vinoteci sve drži pod kontrolom. Imamo i petnaestak zaposlenih. No, moram napomenuti da je u Sloveniji radna snaga postala najveći problem, otkad pamtim nije bilo tako teško naći radnika. Ja sam glavna kuharica u našem hotelu i vjerujte mi, kći će morati zatvoriti restoran jer me nema tko naslijediti”, doznajemo od gospođe Zorke.
Neizmjerna ljubav prema unucima
Iako za života nije poznavala dnevni, ni tjedni odmor, danas zbog toga ne žali jer su i ona i suprug voljeli raditi. Ipak, kad se duboko zamisli, poželi jedino da je više vremena provodila s djecom. Zato gospođa Zorka svaki slobodan trenutak provodi s unucima.
“Mlađa kći Katja, diplomirana grafička dizajnerica, odselila je u Ljubljanu gdje i danas živi i radi, a starija, Stella, polako na sebe preuzima sve više posla u hotelu. Zato i mogu više vremena provoditi s njezinom djecom. Unuci Nikola i Brina jako su mi važni u životu i nesebično im darujem svu ljubav. Nikola ima 19 godina i najesen želi upisati studij ekonomije, a unuka Brina, 14-godišnjakinja, sva je na mene, mala umjetnica”, s posebnim je žarom govorila gospođa Zorka. Kad nije s unucima, posljednjih godina priušti si, kaže, i šetnje po prirodi, vrtlarenje oko kuće i čitanje knjiga.
U mirovini se vesele ljetima u Istri
Na pragu sedamdesetih Zorka i Nikola počeli su tražiti i malu nekretninu u Istri gdje žele provoditi topliji dio godine, jednom kad se potpuno povuku iz posla. “Suprug voli golf, a tamo ima dobrih terena. I ja volim morski zrak i obožavam Istru, pa se veselimo godinama pred nama. Imamo nešto ušteđevine, inače je život s prosječnom mirovinom u Sloveniji poprilično težak”, doznajemo od gospođe Zorke koja ni nakon pet i pol desetljeća u Sloveniji nije zaboravila ni hrvatski jezik, ali ni goranski dijalekt.
Slovenske mirovine
I dok je prosječna hrvatska mirovina manja od 2.800 kuna, u Sloveniji je ravno dvostruko veća i primiče se 800 eura. Rekli bismo, imaju li se, iz naše perspektive, slovenski umirovljenici onda pravo žaliti da im je teško izgurati mjesec? Imaju, čini se, baš kao što se žale i njemački umirovljenici – troškovi stanovanja, režije, zdravstvene usluge, razna osiguranja, sve je to, kaže naša sugovornica, toliko visoko da prosječan umirovljenik i tamo mora dobro znati preokrenuti svaki euro.
Pa ipak, život u pitoresknoj Kranjskoj Gori, okruženoj Alpama i prometno izvrsno povezanoj s nekoliko desetaka kilometara udaljenim Italijom i Austrijom, može biti lijep za svakoga, čak i ljude s manjim mirovinama. Čist zrak i šetnje u prirodi dostupni su svakome, a kako doznajemo, Kranjska Gora ima neobično mnogo uređenih planinskih staza, staza za nordijsko hodanje, organizirano grupno vježbanje i biciklističku stazu koja kroz bajkovit krajolik vodi sve do Italije.
“Sada, kad se pripremamo za umirovljenje, toplo se nadamo da će nas zdravlje i dalje dobro služiti i da ćemo napokon uživati u svemu za čine smo čeznuli, ali čega smo se zbog posla odricali” rekla je za kraj naša temperamentna sugovornica, koju i u poslovnom i u privatnom svijetu svi zovu – šefica!
