Prati nas

Aktivno starenje

Gordana Šore se sa 65 godina popela na Kilimanjaro, sada drži radionice veganstva

Gordaan Šore svoje umirovljeničke dane provodi prenoseći znanje drugima. Na radionicama kuhanja pokazuje kako prehrana bez mesa može biti i ukusna i zasitna. A kada nije u kuhinji, uspinje se na planinske vrhove.

Objavljeno

|

Gordana Šore (foto: Silvija Novak)

Ukusna povrtna juha, pohanci, riža s crvenom lećom, salata i na kraju Schwarzwald torta. Ovakav meni nitko ne bi odbio. No što ako vam kažemo da su sva nabrojana jela veganska i u njima nema niti traga mesu i proizvodima životinjskog porijekla? Upravo takav meni osmislila je gospođa Gordana Šore (68), voditeljica radionice veganske kuhinje u Udruzi Prijatelji životinja.

U veganstvu je već dugo, a vegetarijanstvu još i dulje te upravo takvoj prehrani zahvaljuje svoje zdravlje i vitalnost. Naime, kako nam je ispričala, upravo joj je veganska prehrana pomogla da se izliječi od psorijaze, a veganski su obroci dovoljno kalorični da gospođi Gogi daju energiju za savladavanje planinskih vrhova. Jer Goga je i planinarka, a prije samo nekoliko godina osvojila je i najviši vrh Afrike – Kilimanjaro.


Energije i volje ima sasvim dovoljno, pa svoje umirovljeničke dane ne provodi pred televizijom kao mnogi njeni vršnjaci, već putuje i planinari, a u slobodno vrijeme nesebično svoje veganske recepte dijeli s polaznicima svoje radionice. No krenimo redom, odnosno od pitanja koje joj najčešće postavljaju.

“Često me pitaju: ‘Pa što ti jedeš?’ A ja im kažem: ‘Pa sve osim mesa.’ S obzirom da sam ja vegan, onda ne jedem ništa što je životinjskog porijekla. Tu je sad malo problem, jer je životinjskog porijekla i med, životinje su i ribe, također ne konzumiram ni mlijeko ni sireve… No sve se to da zamijeniti proizvodima biljnog porijekla, pogotovo u današnje vrijeme”, kaže gospođa Gordana.

No kad je ona počinjala s transformacijom svoje prehrane, bilo je dosta problema jer nije bilo zamjenskih namirnica. Danas je ipak druga priča. Namirnica ima dovoljno, a i vegana je sve više. No u ono vrijeme, Gordana je, kako kaže, bila “bijela vrana”.

Veganska torta (foto: Silvija Novak)

Na pitanje kako se odlučila na tako veliku promjenu, samo duboko uzdahne. “Znate, ljudi ne znaju… Postoji jako velik razlog zašto mesna i mliječna industrija ne prikazuje javno svoje pogone. Ljudi nemaju predodžbu o tome kako se dobiva to meso, mlijeko, jaja… Ljudi nisu svjesni koliko je tu patnje. Znate, kad krave voze u klaonicu, one znaju. One su svjesne kamo idu. I svinje također. Svinje su inteligentne kao i psi. Mi smo nekad znali ići prosvjedovati pred klaonicama i dočekivati te kamione koji dolaze s tom stokom. Zapravo, ide se i sada ali ja više ne idem jer to ne mogu izdržati. Uglavnom, te životinje znaju danima putovati, žedne, gladne”, opisuje nam Gordana.

“A mliječna industrije je gotovo jednako brutalna kao i mesna. Kad se krava oteli, telića automatski odvajaju od krave i to na jako brutalan način da mu ni kolostrum ne daju popiti. Osim toga da bi krava proizvela svoje mlijeko, ona troši svoje kosti. Te krave na kraju svog radnog vijeka više uopće ne mogu stajati na nogama. Onda ih s dizalicama ubacuju u kontejnere. Normalni životni vijek krave je oko 25 godina. No ove krave muzare ne dožive niti pet. A to odvajanje telića od majke je prestrašno! Krava plače, tele plače… Užas! Ljudi nisu svjesni koliko zlo rade i da mogu sasvim normalno i lijepo živjeti bez da nekoga ubijaju i muče. To kako žive životinje iz industrijskog uzgoja, ne da se opisati. Zaboravite priču o malom veselom teletu i maloj kravici koji trče po livadi. Kad me pitaju zašto ne jedeš meso – eto zato! A kad mi kažu da su ljudi svejedi, velim im da je to točno, ali ljudi također imaju mogućnost izbora”, kaže Gordana.

Vegana i vegetarijanaca je sve više

Kad je osvijestila koliko je patnje ugrađeno u tu hranu, jednostavnu ju je prestala jesti. Udruga Prijatelji životinja svake subote organizira akciju na glavnom zagrebačkom trgu u sklopu koje prolaznicima na laptopima pokazuju filmove snimljene na farmama. I Gordana često sudjeluje u tim akcijama i kaže kako se ljudi jako iznenade kad to vide. Zato je sve više onih koji u toj patnji ne žele sudjelovati i odriču se mesa i proizvoda životinjskog porijekla.

“Vegana i vegetarijanaca ima sve više. To jesu puževi koraci, ali ja sam sa svakim novim veganom presretna. Otkako na Facebooku objavljujem hranu koju kuham, pridružilo mi se već troje ljudi. Nekome se to čini malo, ali to je super”, kaže Gordana.

Opisala nam je i što je kuhala na posljednjoj radionici veganske prehrane u Udruzi Prijatelji životinja. “Kuhala sam juhu od povrća, pohani luk, krumpir sa začinima, rižu s lećom, salatu i Schwarzwald tortu. Poham bez jaja i mlijeka, normalno. Ja stavim malo brašna, kurkume za boju, crnu sol koja daje okus jaja i sojino mlijeko ili vodu – to doista ima okus kao pohano. U prezlu volim stavljati razne sjemenke, sezam, suncokret… Tko ne zna da to nije klasično pohano, uopće ne primijeti razliku”, kaže Goga.

Ljudi misle da će biti gladni nakon veganskog obroka, ali to nije tako. Evo na primjer, grahorice mogu zamijeniti meso jer imaju proteina. Od njih se rade fantastični vege burgeri i šnicli, pojašnjava nam Goga i otkriva da je za Uskrs radila jako dobru mesnu štrucu – od slanutka. “Ako se informirate i pažljivo kombinirate namirnice, dobit ćete sve potrebne elemente. Recimo, kvinoja ima sve enzime kao i meso. Kvinoja je drevna biljka i stare Inke su je jele”, kaže.

Hrana kao lijek

Prije nego je postala veganka, Goga je dugo bila vegetarijanka. Dakle, nije jela meso, ali jest sireve i slične stvari, no postepeno je iz prehrane izbacila baš sve namirnice životinjskog porijekla. Sada je sve više ljudi koji i svoju djecu uče kako da jedu kvalitetno, a bez mesa. No Gordana upozorava da se vegetarijanstvo i veganstvo često posve neopravdano prikazuje u jako lošem svjetlu.

Veganski odresci (foto: Silvija Novak)

“Naravno da i tu ima ekstrema. Novinari često znaju izvlačiti onaj jedan slučaj obitelji iz Slovenije koji su bili vegani, a dijete im je bilo pothranjeno i bolesno. A ta je obitelj imala puno problema i to što su bili vegani uopće nije uzrok svim poteškoćama s njihovim djetetom. Pa koliko ima slučajeva da obitelji koje jedu meso izgladnjuju djecu? To je neka druga obiteljska patologija i nema veze s načinom prehrane. Ali ako se dogode problemi u obitelji vegana, prvo će se istaknuti to da oni ne jedu meso.”

Prisjeća se i kakvim je komentarima i pogledaima bila izložena kad je prvi put odlučila meso izbaciti s tanjura.

“Ljudi su mi govorili da nisam normalna. Nudili su me da uzmem malo mesa. No za jedan šnicl je ubijena životinja kao i za sto. Kaže mi jedna prijateljica da ne jede meso, nego samo tu i tamo malo salame. Ali to je isto. Onda kad ljudima malo ispričaš, osvijeste se. Ljudi iz moje okoline dugo nisu znali da sam vegan jer sam željela izbjeći to zgražanje i razne komentare. Ne želim nikoga u ništa uvjeravati. Ja sam odrasla u obitelji agronoma. Otac je za čitavu Jugoslaviju radio program ishrane svinja. S njim sam vječito imala diskusije oko toga. A mama je radila na stočnoj farmi. Meni su prve igračke bile mali odojak i janje. No kad su te životinja s kojima sam se igrala nestale, nisam dobila odgovor što se s njima dogodilo. Kad su se obavljala ta klanja, mene bi nekamo odveli da ne vidim i ne čujem. U našoj se kući sve jelo, no ja tada još nisam znala da se može drugačije. Tek kad sam došla u zreliju dob i doznala za neke stvari, počela sam mijenjati prehranu”, kaže Gordana.

No dogodilo se i to da je oboljela. Dobila je psorijazu, a pomogla joj je upravo veganska prehrana. “Uobičajena liječenja nisu imala neki učinak, no kad sam promijenila prehranu stanje mi se popravilo. Jedan travar mi je pomogao složiti jelovnik i tu se prije svega radilo o izbacivanju mesa i mesnih prerađevina. Uglavnom, ja sam se izliječila zahvaljujući bilju. Prema jednom savjetu, trebala sam jesti puno bundeve na sve moguće načina. Osim toga, pila sam i jedan poseban čaj te sam se, na kraju, izliječila. Čitave kulture žive bez mesa i nemaju zbog toga zdravstvenih problema. Dapače!”, kaže Goga.

O radionicama

Udruga Prijatelji životinja joj je predložila da počne s kulinarskim radionicama i nedavno je održana prva. “Planiramo do dvije radionice tjedno. Što ćemo točno kuhati još ne znam. Oni koji dođu, sudjeluju s 50 kuna što je stvarno simbolično i koristi se za namirnice te struju i vodu koju potrošimo. Ne znamo koliko će radionice trajati jer će to ovisiti o interesu. Ljudi se stalno prijavljuju. No ja na radionici i ne bi više od pet ljudi jer je teško nešto objasniti ako je više ljudi. Oni koji dolaze na radionice puno rade i nemaju vremena kuhati, no i vege prehrana može biti brza. Jednako brzo ispečeš gljive kao što bi i meso”, kaže Goga.

Kad ne kuha, Gordana rado planinari, no i na izletima se pridržava svojih vege principa. “Na jednom sam planinarenju u termosici ponijela grah bez mesa, a moji prijatelji koji su probali nisu mogli vjerovati da grah može biti tako ukusan i bez kobasica. Dakle, sve se može. Samo je potrebno malo pripreme. Sad kad idemo na planinarenje svi jedva čekaju da vide što ću izvući iz ruksaka”, kaže Goga koja je osim okolnih brda osvojila i jedan sasvim ozbiljan vrh. Naime, u dobi od 65 godina popela se na najviši vrh Afrike Kilimanjaro.

Gordana Šore (foto: Silvija Novak)

“O tome sam sanjala od mladosti. Puno sam čitala Hemingwaya, gledala ‘Bogovi su pali na tjeme’. Kad sam dobila ponudu, odlučila sam ići. Pitala sam vodiča hoću li ja to moći. Vodič me pogledao i rekao da ni on nije siguran hoće li se moći popeti, no da idemo probati. Uglavnom, popela sam se – za razliku od nekih. A to su sve planinari s više staža od mene. No zvijezde su se poklopile i uspjela sam. Bilo je i smiješnih situacija, recimo kad na 4.000 metara moraš po noći ići na wc. Po noći je hladno pa spavaš ili posve obučen ili u vreći. I moraš ići – a ne možeš brzo. To su ta neka iskušenja. No to je sve skupa divno iskustvo. Poslije smo išli i u safari pa sam vidjela mnoge životinje na slobodi, u prirodnom staništu”, kaže Goga.

Kaže i kako su ljudi koje je ondje upoznala jako zanimljivi i veseli, iako su siromašni. “Bili smo i u selu Masaija. Oni u kolibama imaju dvije prostorije, od kojih je jedna za spavanje, a druga je kuhinja. Jedan Masai me čak htio kupiti za tri krave. Onda je prijateljica rekla da je to prejeftino, malo smo se i cjenkali. Na kraju nisam ostala s Masaijem. Bilo je tu puno smijeha. Plesali smo s njima, zaista putovanje za pamćenje”, kaže Gordana.

Ovaj prilog objavljen je u sklopu projekta “Novo vrijeme”. Projekt je sufinancirala Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj priloga isključiva je odgovornost Udruge Hoću stranicu.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.