Starost je lijepa dok je zdravlja: ‘Bilo je lako s dvije penzije, sad mi sve ode na lijekove’

“Starost je lijepa dok je zdravlja. Mene moje zdravlje polako napušta, ali sve još uvijek obavljam sama – brinem o kućanstvu, idem u dućan, sama si preko mobitela naručim lijekove i odem po njih. I mentalno sam još dobro, stalno ponavljam da sam sretna dok znam tko sam, i dok znam otići i vratiti se”, rekla je na samom početku našeg razgovora 80-godišnja umirovljenica Pavica Ivanjek.

Zdravlje joj se počelo urušavati nekoliko godina nakon suprugove smrti 2007. godine. “Najprije sam uočila da slabije čujem, ali sam čak nekoliko godina na to uspijevala odmahivati rukom, misleći da i nije tako strašno. No, to je progresivna bolest i to ide polako, ali napreduje sigurno. Nakon jedno pet godina došla sam već do faze da sam upadala u vrlo neugodne situacije kad bi bila među ljudima. U društvu bi se o nečemu pričalo, a ja pola ne bih čula. Kad bi mi se netko obratio, često bih zamolila da ponove pitanje pa bi neki odustajali od daljnjeg razgovora.”

“Na kraju su već govorili da nije važno ako ja ne čujem, jer sam ionako gluha pa nema smisla vikati ili ponavljati. Bilo mi je sve teže to podnositi i 2015. godine sam odlučila otići na pregled i nabaviti slušni aparat”, povjerila nam je gospođa Pavica.

Umirovljenici žive na rate

Neko ju je vrijeme aparat dobro služio, no i to su ubrzo zakomplicirali drugi problemi sa zdravljem. “Godine 2016. dijagnosticiran mi je rak kože, odnosno melanom, na lijevoj strani lica, baš blizu uha. Nakon operacije imala sam problem s namještanjem aparatića i na kraju sam ga negdje izgubila. Socijalno slušni aparat pokriva svakih sedam godina pa nisam imala drugi izlaz nego sama kupiti novi, na rate. To je problem kod nas s malim mirovinama, sve je na rate. Veš mašina, peć, sve. Samo se molimo da ne dođe sve odjednom na red”, ispričala je naša sugovornica koja je aparatić za desno uho sada otplatila, ali joj je oslabio sluh na lijevom uhu, pa je morala kupiti i drugi. “Sada pak otplaćujem ovaj novi aparat, opet 270 kuna mjesečno, i tako u krug”, govori nam ova draga i iskrena sugovornica.

Kako kaže, lijekove za srce koje joj je preporučio kardiolog, a u malim iznosima i neke druge lijekove, mora doplaćivati ukupno 200 kuna mjesečno, što joj je također strašan uteg. “A što da vam kažem, još bih na sve te izdatke, nakon operacije melanoma, lice trebala štititi posebnim kremama, a jedna košta oko 180 kuna. To je s mojom mirovinom sasvim neizvedivo”, govori.

A kako ima troje praunučadi koje neizmjerno voli, kaže, radije i od tog malo što ima otkine sebi pa njima kupi sitnicu, makar to bila voćka ili čokolada. Na odjeću, kaže, uopće ne troši, ali ne treba joj ništa, kaže, pun joj je ormar.

Bilo je lakše uz supruga

Sve je bilo lakše dok je suprug bio živ, ipak su tu bile dvije mirovine. “On je preminuo još 2007. godine, izdalo ga srce. Iako je imao malu mirovinu, moglo se normalno živjeti, uostalom nije se libio prihvatiti još kakav posao, primjerice u građevini, ne bi li još dodatno zaradio uz penziju. Ali evo, bolest ne pita… već sam 16 godina sama i snalazim se kako znam i umijem”, govori nam gospođa Pavica koja je u mirovinu otišla s 35 godina staža i 53 godine života.

“Imala sam dovoljno godina staža pa sam u mirovinu mogla ići i prije tada propisanih 55 godina života. Ali zato su mi još smanjili mirovinu. Ni suprugova nije bila veća. Živjeli smo lijepo i mirno, ali nikad nismo putovali, nismo ni po morima hodali. A opet, bili smo nekako zadovoljni, nismo osjećali da nam nešto nedostaje”, rekla je gospođa Pavica koja je u Tvornici duhana Zagreb provela čitav radni vijek, dok je suprug promijenio više poslova te je neko kratko vrijeme bio i na radu u Njemačkoj. Na žalost, gazde ga nisu prijavili pa se to nije osjetilo na mirovini. Živjeli su u malom stanu na Jarunu koji im je dodijeljen prije više desetljeća, kad se trasom na kojoj bila njihova kućica u cvijeću koju su sami gradili, počela graditi cesta.

Djeca za poželjeti

Tada ju je nazvala kći Vesna, pa kad joj je rekla da razgovara s novinarkom, s druge strane čulo se samo Mamaaaa… i smijeh. Vidi se i po tome da je obitelj u dobrim odnosima, a za gospođu Pavicu to je blagoslov. “Jako se volimo svi, navikla sam na društvo, imam kćerku Vesnu, dvoje unučadi i troje praunučadi – Mia (4) je kći unuke Petre, a Vito (3) i Matea (10 mjeseci) djeca su unuka Saše. Sretna sam što ih imam”, govori gospođa Pavica. Potom je sjetno dodala: “Svi me posjećuju, i ja njih. Sve je to lijepo, ali opet, nemaš svog para, nedostaje meni ipak i moj suprug.”

Gospođa Pavica udala se, ispričala je nadalje, kad joj je bilo 20 godina, a supruga je upoznala još i ranije, na jednoj svadbi u Zagrebu na koju su oboje bili pozvani. Ona je došla iz rodnog Vrbovca, a on iz Krapine i među njima se odmah rodila ljubav do kraja života.

Dragocjena prijateljica Suzana

I iako ju kći Vesna zove nekoliko puta dnevno, a i unuci se stalno javljaju i dovode joj praunuke, neizmjerno puno znači joj društvo susjede Suzane Fočić (75), koja živi “vrata do njezinih”.

“Ujutro se odmah čujemo, čim se probudimo, onda si nešto napravimo po stanu, nekad se pozovemo na kavu, moram reći i da ona peče izvrsne palačinke, kao i kolače. Tu uz zgradu odmah imamo mali park s klupama pa prošećemo, ona usput istrči psića kojeg čuva susjedicama dok su u školi, potom i malo sjednemo u duboki hlad. Kasno popodne se još jednom nađemo u parku, dođu tada i druge naše prijateljice, gotovo uvijek su tu i Ivanka i baka Ruža. Ne mogu ni zamisliti kako je ljudima koji nemaju nikoga, koji od sebe otjeraju i svoje najbliže, koji nisu tolerantni. Smatram da svi moramo prihvatiti i tuđe vrline i tuđe mane, drugačije ne ide. S druge strane, kad ste dobri prema drugima, to vam se na kraju uvijek dobrim i vraća, sto posto, vjerujte mi”, naglasila je gospođa Pavica.

Tada se polako sa susjedom zaputila kući – kujica Dizzy zadovoljno je mahala repom, one su se napričale i uhvatile malo svježeg zraka. Uskoro im počinju omiljene serije – turska sapunica Nevjera, a zatim i Večera za pet… o kojima će već sutradan ujutro razmijeniti mišljenja, na istoj klupici u parku.