Aktivno starenje
Vrijedna obitelj Božanović iz Petrinje: ‘Posao je mukotrpan, ali navikli smo raditi’
Gospođa Mirjana Božanović (54) možda bi kao ekonomistica i danas radila u nekom računovodstvenom uredu, da za vrijeme rata nije upoznala svog supruga Antu. On je kao izbjeglica iz Bosanske Posavine doselio u okolicu Hrvatske Kostajnice, a sa sobom je njegova obitelj donijela tradiciju umijeća ručne izrade namještaja i košarica od vrbove šibe. Mirjana je pletarstvom bila toliko oduševljena da je začas savladala vještinu izrade, a kasnije je otvorila i obrt kojim doprinosi kućnom budžetu. Posao je to iznimno zahtjevan, ali dok god ljudi kupuju njezine maštovite uporabne predmete, gospođi Mirjani to ulijeva nadu da će se tradicija nastaviti. Ali i da će ona svojim pletarstvom zaraditi mirovinu. ‘Samo neka me zdravlje posluži’, reći će na to.
Ne zna se koja je košara na štandu bračnog para Božanović ljepša – duboka s čvrstom ručkom za odlazak na plac i u dućan, široka i otvorenija za držanje voća, malena i romantična za cvjetne aranžmane, okrugla, četvrtasta ili u obliku srca… a doista predivne su im i posebne košare za kućne ljubimce.
Mašti kraja nema pa neke od košara gospođa Mirjana ukrasi vrpcama i cvijećem, ili pak unutrašnjost presvuče platnom, jednobojnim ili s veselim uzorcima, poput platna sa žutim limunima. Osim košara – ako im u vozilu ostane mjesta – katkad na sajmove dovezu i kakvu manju dječju pletenu stolicu, kutiju s poklopcem, stolicu za ljuljanje… Ukratko – svojom ponudom oduševili su i nas na nedavno održanoj manifestaciji u Zagrebu, nazvanoj “Projekt Ilica: Q’art”, koja se na Ilici održava četiri puta godišnje.
“Ove ćemo godine suprug i ja slaviti srebrni pir, po tome znam koliko dugo zajedno razvijamo naš pletarski posao. Pa ipak, ne bismo samo od toga mogli živjeti, tako da on i dalje radi na stalnom poslu, a ja sam posvećena samo pletarstvu. Ali svi, uključujući naša dva sina, sudjelujemo u stvaranju ovih lijepih predmeta. Posao je mukotrpan, ali navikli smo raditi”, rekla je gospođa Mirjana.
Od sadnje šibe do košare
Potom nam je opisala proces proizvodnje, koji iznenađuje samim time što oni svoje, kako ih zovu, “košaraške vrbe”, sade na svom petrinjskom imanju te ih prerađuju odnosno pripremaju za pletenje. “U počecima smo šibe kupovali, to nam se nikako nije isplatilo, tada smo još bili i podstanari. Kad smo s godinama na kredit kupili kuću u Petrinji, bilo je uz nju i nešto zemlje pa smo posadili vlastite šibe. One se posade dok su sasvim male, u visinu imaju tek oko 25 centimetara. Brzo rastu, u istoj godini imate busen za kositi. Takve šibe onda gulimo i zatim ih velikom kotlu kuhamo. Potom gulimo koru i to guljenje je ujedno jedini dio našeg posla koji se radi strojno, ostalo sve radimo vlastitim rukama. Nakon guljenja šiba se mora dobro posušiti, a skladištimo ih na suhom tavanu. Kad odlučimo da je vrijeme za pletenje, uzimamo šibe, proberemo ih prema duljini i debljini ovisno o tome za što nam trebaju, zatim ih opet močimo da budu savitljive. I tek onda možete početi plesti, a tada znate da ćete sate i sate sjediti i predano, koncentrirano raditi”, objasnila nam je proces izrade naša vrijedna sugovornica.
Predmeti traju desetljećima
Kad se predmet izradi, bila to košara, stol, stolica, klupčica – valja sve dobro lakirati, i ako se o svom pletenom predmetu pozorno brinete, služit će vas u izvrsnom stanju barem 20 godina, ako ne i duže. “Predmeti su to trajniji što su manje izloženi kiši, snijegu, direktnom suncu”, kažu supružnici Božanović.
Nekad se, ispričali su nam, više kupovalo pletarske proizvode. Kad nas je preplavila jeftina kineska roba, prodaja im se smanjila, ali još uvijek ima ljudi koji cijene ove predivne predmete od prirodnog materijala. I danas ima onih koji naruče, primjerice, cijelu vrtnu garnituru – stol, stolice, klupčicu, stolicu za ljuljanje.
“Srećom, ima ljudi koji prepoznaju ručni rad, koji vole naše uzorke, oblike, kvalitetu. Osim privatnih osoba, garniture su nekad mahom naručivali i vlasnici kafića, sada je toga manje. A košare dosta prodajemo cvjećarima, s njima imamo posebne dogovore. Oni, osim što kupuju uobičajene košarice najčešće manjih veličina, katkad naruče i one ispletene od sirovih, neprerađenih šiba – te budu onako zelenkaste, prošarane, jako lijepe, ali ne tako trajne”, objasnili su nam.
I sinovi su naučili pletarski zanat
Gospođa Mirjana je potom naglasila da uživa gledati i njihove sinove kako im s voljom pomažu, kad god stignu. “Ivan, naš stariji sin, 23-godišnjak, studirao je održavanje motornih vozila u Velikoj Gorici i vratio se kući, te pokazuje veliko zanimanje za pletarstvo. Mlađi Filip, 20-godišnjak, prva je godina studiju strojarstva u Karlovcu i malo je kod kuće jer je ondje u studentskom domu. Kako bilo, voljeli bi da barem jedan od njih nastavi tradiciju”, povjerila nam je naša sugovornica i dodala da im u poslu ipak najviše pomaže suprugov brat Ambrozije, on smišlja i novi dizajn. “Majstor je kakvog nema, spretan u izradi, ali i inventivan kad je riječ o novim modelima”, govori.
Valja znati i prodavati
Gospođa Mirjana imala je nešto iskustva u prodaji kad se uhvatila pletarskog posla – njezini su se roditelji bavili poljoprivredom i prodavali povrće na tržnici, a ona im se nerijetko pridružila. “To mi je pomoglo kasnije u ovom poslu. Najprije sam se odvažila na kućnu radinost, počeli smo s malim košaricama za aranžmane za blagdan Svih svetih. Nisam ni sanjala da ćemo ovako narasti.”
“Od 2013. godine poslujemo kao obrt. Moram reći da nam je poslovanje dosta pogodio lockdown zbog korone, no dobila sam potpore od države i nekako smo izgurali. Nakon početnog šoka, shvatili smo da bi bilo najbolje višak vremena iskoristiti za pripremu velikih količina šiba i nismo pogriješili. Sada je posao opet krenuo, sramežljivo, ali dobro je. Srećom smo i u potresu dobro prošli – bilo je sanacija na kući, ali smo mogli tu ostati živjeti i polako popravljati. Eno, mnogi iz ovog kraja su još u kontejnerima, puno je tu i starijih ljudi koji možda i neće dočekati povratak u svoj dom. Žalosti me to, presporo ide obnova, ne smijem se tih nesretnih ljudi ni sjetiti”, iskrena je gospođa Mirjana.
Vole biti među ljudima na sajmovima
Osim što je ljudi nazovu kada im njezin pletarski obrt preporuče prijatelji ili znanci, ili je pak pronađu putem interneta, gospođu Mirjanu i njezinog supruga često se može vidjeti i na raznim manifestacijama u županiji, ali i šire. “Ljudi često zovu, naruče nam, poslije sami dođu po to kod nas u Petrinju ili im mi odvezemo ako su nam, više – manje, usput. Sada se nadamo da ćemo ići na kakav sajam negdje na moru gdje ima turista, da nas malo upoznaju. Potom slijedi Jesen u Lici kad putujemo za Gospić, kao i naša sada već nadaleko poznata Kestenijada u Hrvatskoj Kostajnici. Rado se odazovemo, treba svako malo izaći među ljude, predstaviti im naše proizvode uživo, a i mi volimo upoznavati svoje mušterije”, rekla je za kraj našeg ugodnog razgovora spretna i poduzetna gospođa Mirjana.
