Prati nas

Nema predaje

Vjera i život

Gospođa Nada utjehu je pronašla u molitvi: ‘Gubitak voljenih i samoću liječi samo Bog’

Prije sedam godina izgubila je najbolju prijateljicu, najintimniji oslonac u životu – voljenu sestru. Izgubila je godinu kasnije i neraskidiv dio sebe – prvorođenu svoju kći. I nisu prošle ni tri godine od te tragedije, kad je izgubila i supruga. Od tada 77-godišnja gospođa Nada Poje živi sama u svojoj boli, ali u miru s Bogom. Iako zbog operacije koljena hoda na dvije štake, svakodnevno tramvajem odlazi na terapije, na tržnicu, u obližnji park, a najveću snagu pronalazi u molitvi i iščekivanju nedjelje, kad joj se na ručku pridruže kći i dvoje unučadi. Nije rješenje, govori mi, predati se očaju, povući se od svijeta i ljudi, sjediti, jesti i naposljetku pasti drugima na brigu. Treba se, ističe, boriti dok god se može.

Objavljeno

|

Kako preboljeti smrt supruga?
Nada Poje (foto: Gordana Arh)

S osmijehom na licu, u bijeloj košulji i elegantnim crnim hlačama, s urednom frizurom, dočekala me teta Nada na vratima svog zagrebačkog stana. U hodniku mi je pripremila  vješalicu za kaput, mjesto za torbicu, a u kupaonici mali ručnik za goste. Stol je krasio adventski aranžman sa četiri svijeće i svježim zelenilom koje je ubrala u šetnji.

Pomislim kako je uvijek imala dobar ukus za uređenje doma. Njezin je stan i blistao i mirisao, prepun sobnog bilja, slika, fotografija, detalja. Sve je bilo na svome mjestu. I ne bih ovo isticala da gospođa Nada nakon operacije koljena ne hoda na štakama i da nije skupila zadnji atom snage da sve sama počisti, i još mi k tome pripremi namaz od bakalara, tostira kruh, ohladi novaljski prošek, prostre bijeli stolnjak. Nisam još ni sjela kad se našalila sa mnom: “Znate kakvi smo mi Novaljani, pitamo goste čim uđu hoće li kavu ili prošek… a oni redovito odgovaraju neka im natočimo prošek dok se kuha kava.”


Sjednemo i zagledamo se u oči, trideset je godina prošlo od našeg posljednjeg susreta – ona i njezin suprug bili su kućni prijatelji mojih roditelja i posjećivali su nas kad god bi došli u svoju vikendicu na rijeci Čabranki. Snizila se, kaže, bore su prošarale njezino lice, ali meni zrači jednakom blagošću, jednakom ljepotom, toplinom, dostojanstvom, baš kakvom sam je zapamtila. I ono što me kod nje posebno dirnulo jest ona ista unutarnja snaga kojom je zračila i prije tri desetljeća, prije nego što su je snašla teške tragedije. Tu joj snagu, povjerila mi je, daje samo vjera u Boga.

Tragedija za tragedijom

“Ni sama ne znam kako sam podnijela posljednjih deset godina, samo mi je dragi Bog pomogao, bez njega ne bih izdržala. Izgubila sam tri bliske osobe koje sam voljela, prošla sedam operacija, morala se naviknuti na samoću i život sa štakom. Molitva mi daje snage da ne klonem, da se svaki dan pokrenem”, govori mi.

Trudila sam se gledati je u oči dok je pričala kako je 2016. njezina sestra Katica preminula nakon teške borbe s rakom bubrega. “Ona je bila moja utjeha, moja desna ruka, moja spona s našom rodnom Novaljom. Teško sam podnijela njezin odlazak”, govori gospođa Nada, uzdahne i kaže mi da je to bila najteža godina u njezinu životu jer je te godine primila još jednu tešku vijest. Njezina kći Elizabeta iz prvog braka, neraskidiv dio nje, oboljela je od melanoma – dotad je, priča mi tužno gospođa Nada, bila zdrava, nije imala naoko sumnjivih madeža, samo ju je boljela kralježnica, i mršavjela je, pa je zato otišla na pregled.

“Uslijedila je teška godina. Cijela je obitelj dala sve od sebe da nam ozdravi, no izgubili smo je već 2017. godine. Ona je s obitelji živjela u Njemačkoj pa sam čas putovala gore k njoj, čas se vraćala kući jer je i suprug već bio prešao osamdesetu i nisam ga mogla predugo ostaviti samog. Umrla je s 53 godine. Nikad neću zaboraviti njezine riječi kad me pitala zašto plačem kad ona ide dragom Bogu, na ljepše mjesto, ta zemlja je, govorila je, samo dolina suza. Ispovjedila se više puta, umrla mirna, s pomazanjem. I nju je vjera tješila u bolesti, i mene u ovoj nepodnošljivoj tuzi. Doista, ali doista ne znam kako ovakvu bol prežive ljudi koji ne vjeruju u Boga. Ja sam sebi nekako osvijestila da ju je Bog mogao ozdraviti, ali nije htio, htio ju je uzeti i to je volja Njegova i to sam tako prihvatila. Da nemam toliko čvrstu vjeru, 100 posto bih završila na psihijatriji”, govori mi u dahu, da mi ispriča dok još može zadržati suze.

Bolest, operacija i novi gubitak

Srce gospođe Nade sve je to teško podnosilo. “Na kraju, i moj je život visio o koncu, liječnik mi je na ljeto 2020. rekao ili operacija, ili me nema za mjesec ili dva. Bilo je to u vrijeme kad i suprug, 11 godina stariji od mene, već uvelike ovisio o meni. Rekla sam mu da su mi šanse da preživim zahtjevnu operaciju srca najviše 60 posto, ali i da bi mi srce bez zahvata moglo popustiti svaki čas, pa smo se složili da odem u bolnicu. I opet sam se predala Bogu, rekla mu da volja bude njegova, da ili umrem ili da sve prođe sa što manje patnje. I evo, nekoliko tjedana sam se oporavlja i ubrzo opet hodala, išla na tržnicu i kuhala suprugu”, ispričala je.

Mirni dani, međutim, nisu dugo trajali, samo dva i pol mjeseca nakon njezine teške operacije, preminuo joj je suprug. “Bilo je to uslijed pandemije COVID-19 kada smo supruga jedva uspjeli hospitalizirati. No, nakon zahvata koji je dobro prošao, dobio je bakteriju i nije se izborio za život. Ni sama ne znam kako sam preživjela još jedan posljednji ispraćaj. Nikome to ne bih poželjela”, rekla je gospođa Nada.

Uslijedili su dani samoće

U svim je dotadašnjim šokovima suprug bio uz nju, a sada se odjednom našla sama u njihova četiri zida ispunjena uspomenama koje su tkali pune 32 zajedničke godine. I lijepe, i manje lijepe, ali kako kaže, ipak njihove. “Sve to čovjeku jednom nedostaje, nije lako ostati sam, sam leći i buditi se, sam za stolom, pred televizorom. Sam s brigama koje ostaju. Samo Bog mi ne da da se prepustim tuzi i ostanem još samo sjediti u stanu s ovim koljenom koje sam operirala prije nekoliko mjeseci”, ispričala je.

Kako se nositi s usamljenošću?
Nada Poje (foto: Gordana Arh)

Iako se oporavljala od operacije koljena, ljetos je, kaže, proživjela i lijepe dane. Nakon dugih desetljeća, ljeto je provela u rodnoj Novalji, uz more, drage prijatelje, mirise djetinjstva, smokve i prošek. “S prijateljicom sam bila vani kad me nazvao unuk Petar i zabrinuto pitao gdje sam. A ja sam mu rekla da mu se baka u ponoć na štakama vraća kući s fešte i da je sretna”, ispričala mi je kroz blagi osmijeh. Dodala je potom da se zbog istrošene hrskavice na koljenu već jedva kretala, ali da joj je nakon operacije neizrecivo lakše. “Svima koji imaju istrošenu hrskavicu od srca preporučam da odu na operaciju jer je to olakšanje koje je riječima teško opisati. Ma ne da ćete opet hodati, već ćete i trčati za tramvajem, pa i plesati”, poručila je.

Pokvario joj se televizor

Nakon suprugove smrti često je palila televizor. “Nedavno mi se televizor pokvario. Kupila sam novi i radio je koji mjesec, i taj je jednostavno prestao raditi. Zvala sam servis, došli su po njega i rekli da će ga popraviti u roku od 41 dan. Sramota je što se mora toliko čekati. Ma i Božić ću na kraju dočekati bez TV-a, što da vam kažem. A nama u godinama to je vrsta društva, osobito kad smo sami. Voljela sam pogledati kakvu seriju, vijesti, pa i nogomet, sad ne mogu ništa”, rekla je gospođa Nada i potom mi s osmijehom rekla: “Ni papa ne gleda TV pa ne moram ni ja, izdržat ću.”

Zagrebačka jesen

Upornost u želji da što duže ustraje sama i ne padne nikome na teret, vrlina je koja krasi ovu predivnu 77-godišnju ženu. Gotovo svakog dana na leđa stavlja svoj ruksak, uzima dvije štake i hoda do pola kilometra udaljenu tržnicu Jarun. Kao što je to bilo i dok je suprug bio živ, nabavlja svježe povrće, ribu, dalmatinske agrume. Vraća se kući i svaki dan kuha, a nedjeljom ručak bude osobito svečan. Tada joj dolazi kći Barbara, po zanimanju socijalna radnica koja radi imigrantima te se doškoluje iz područja psihologije. Obavezno dođu i unuka Mare, srednjoškolka i odlikašica u klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj, kao i 18-godišnji Petar , unuk gospođe Nade koji ide u Zrakoplovnu tehničku školu Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici. “Želi upisati studij, a već sada zna da želi raditi kao kontrolor leta ili pilot”, rekla je ponosna baka Nada. Potom je dodala da je ljeti posjeti i voljena unuka Kim, Elizabetina kći koja je preselila u Luxemburg.

U tjednu, otkriva, ide i na fizikalne terapije, po suncu, kiši i vjetru, i to tramvajem, da se nauči posvuda sa štakama. “Samo neću ići po snijegu i ledu, da ne padnem i ozlijedim se, sve ostalo mogu i moram”, govori mi i dodaje da se zapisala i u starački dom na Trešnjevci, pa kad je pozove, otići će spremna i bez očajavanja.

Dane krati i susretima ili telefonskim razgovorima sa tri svoje prijateljice: Božicom, Julijom i Nenom. “Kći, unuci i vjerne prijateljice život mi čine ljepšim”, kaže mi.

Djevojčica iz Novalje

Taj optimizam i nagon za opstankom u njoj se rodio u djetinjstvu, kad je na novaljskoj pijaci prodavala povrće, smokve, prošek i vino koje je privređivala njezina obitelj. “Imala sam nekih sedam, osam godina kad sam počela prodavali naše domaće proizvode. Sjećam se da su mi dolazili Slovenci i razumjela bih svaku treću riječ, ali sam znala da vole to što prodajem, a osobito smokve. Mama me odijevala u crvenu haljinu s bijelim točkicama, pravila mi pletenice i ja bih veselo nudila sve što sam imala i do podneva bih sve prodala, prije svih. Onda bih s placa trčala kući, sretna što roditeljima mogu predati novac koji sam zaradila. Iako smo mi djeca morali cijelo ljeto nešto raditi, uz prodaju brati pomidore i smokve, ovce pregnat i magarce napojit, bili smo sretni. Eh, kako smo samo svaki dan u 16 sati čekali parobrod, kao da nam netko dolazi, a zapravo smo samo htjeli imati neki dodir sa svijetom. Znam da su stari ljudi govorili ‘ako će te bog kazniti neka te stavi na otok’, ali ja danas vidim da to nije baš tako”, prisjetila se.

Potom smo se vratili u njezine zagrebačke dane, kad sam još jednom s divljenjem rekla je njezina unutarnja snaga nevjerojatna. “Mogu se predati očaju, mogu zaleći s ovom operiranom nogom i samo sjediti i jesti na kauču, a mogu se druge strane i svaki dan dići iz kreveta, pripremiti si bijelu kavu i tost, urediti frizuru, obući se, uzeti štaku, prošetati i razgibati se. Nakon toga se mogu bistre glave moliti Bogu i zahvaljivati na svakom danu koji proživim samostalno, bez ičije pomoći i u miru Božjem. Izabrala sam put ustrajnosti i bit će tako dok god je to Božja volja”, rekla je za kraj moja sugovornica dok smo se dugo grlile na rastanku.

Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP