Prati nas

Povjerljivo

Čeka poziv

Baka u suzama: Imam samo jednu unuku, otišla je i ne javlja se više

Koliko li samo roditelja, baka i djedova tugaljivo čezne za djecom i unucima koji su u potrazi za boljim životom u posljednje desetljeće i pol odselili iz Hrvatske! Gospođa Marija (84) već tri godine pati jer joj je život iz okrilja iščupao unuku koja sada živi u dalekoj Švedskoj. Najteže joj pada to što joj se unuka rijetko javlja pa se boji da je preopterećena poslom ili da taji da gore nije sretna kao što je bila kod kuće.

Objavljeno

|

Unuka nikad ne nazove, odselila je s dečkom u inozemstvo. Baka je uvijek sama.
ilustracija: S. Bura/mj

Baka Marija unuci je u 28 njihovih zajedničkih godina podarila mudrost, znanje i ljubav kakve samo bake podariti mogu. Iako je znala da joj unuka, danas 31-godišnjakinja, u inozemstvo odlazi kao kompletna, stabilna, zrela obrazovana žena, rastanak ju je pogodio do srži njezina bića. Često pogledava u telefon u nadi da će zazvoniti.

Najprije se prisjetila sretnih dana. “Kad mi se rodila unuka imala sam 54 godine, baš sam kretala u mirovinu. Unučica je mojim umirovljeničkim danima dala smisao, veselila sam se kao malo dijete kad sam predala zahtjev za mirovinom. Moram priznati da su me nekoliko godina prije toga mučila pitanja poput što ću ja u penziji, nemam partnera, kći bi mogla otići tko zna gdje, prijateljice još rade, ali sve se promijenilo u trenutku kad je moja Morana jedan dan došla kući i rekla mi da ću postati baka”, govori nam gospođa Marija.

Odgajala ju je brižno

Kći je, kaže, tada s dečkom preselila u iznajmljeni stan, ali kako žive u malom gradiću do njih je mogla pješice. “Kad je unuka navršila godinu dana, počela sam ju čuvati. Vodila sam je u parkiće, šetnje, u grad, kuhale smo zajedno, pekle kolače. Tek je s pet godina išla u vrtić, a i te dvije godine do škole išla sam svaki dan po nju”, govori nam gospođa Marija.

Oglas

Nučila ju je, kaže, svemu što je znala i umjela. “Kuhati je znala s devet godina, peći kolače isto. Naučila sam je kukičati, a imala sam i šivaću mašinu pa kad je tamo s nekih 17 godina pokazala zanimanje za krojenje i šivanje kratkih suknjica, i to smo usavršile. Prije nego što se latila šivanja, znala je, smijem se i danas, previše odrezati Moraninu staru suknju i donijeti mi da je porubim. Kad bih dodala rub, suknja je bila sramotno kratka, jednu smo tako morale i baciti.”

Povezanost bake i unuke bila je tim snažnija, ističe naša sugovornica, što su kći i zet imali problema u braku. “Oh, koliko je puta k meni dotrčala sva u suzama, govoreći mi da se opet svađaju, da ne može podnijeti viku po stanu. Išli su i bračnom savjetniku, malo bi se sredili, pa opet. A unuka je patila, bilo mi ju je žao, ponekad bi prespavala kod mene pa bih je tješila. Ne mogu reći da su nju ikad zapostavili zbog svojih nesuglasica, ali znala sam da joj idu na živce već od ranog jutra, kad se optužuju tko je on njih dvoje ključeve od auta stavio na krivo mjesto. Same gluposti, a baš su joj takvim glupostima otežali pubertet”, naglasila je.

Dijelile sve tajne

Rijetki su ti dani u gotovo tri desetljeća bili, a da gospođa Marija nije vidjela ili čula unuku. “Ili bi došla navečer da malo porazgovaramo, više sam o njezinim ljubavnim mukama znala od njene majke. Katkad bi samo pokucala na prozor, pa produžila nekud. Katkad bi došla po slatkiš, katkad se isplakati. Nosila mi je da vidim školske pohvalnice, novu haljinu, došla se pokazati s novom frizurom”, nabrajala je.

Prekinuta sreća

A onda se, prije tri godine, najveća sreća gospođe Marije pretvorila u najveću tugu.

“Završila je fakultet, ali nikako nije mogla naći posao za stalno. Stalno neke zamjene, sve na određeno. Imala je dečka, bavi se informatikom, to je perspektivno. I onda mi je prije tri godine došla reći da su odlučili otići u inozemstvo, da su u dogovorima za Švedsku. Meni se samo zacrnilo pred očima. Razumijem donekle, što će ovdje, gore su plaće neusporedive. Morana je to bolje primila od mene, ona je mlađa, želi joj bolju perspektivu. Ali ja sam starog kova, ja mislim da je kod nas ipak najljepše za život. Evo koliko sam ja bila od pomoći svojoj kćeri i unuci, a tko će njoj biti pri ruci u Švedskoj? Ne smijem ni pomisliti na to”, govori nam.

Mjeseci iščekivanja

Kako kaže, unuci je u Švedskoj naporno probijati se, učiti jezik, raditi, kućiti se. “Prođe je i po nekoliko mjeseci da se ne čujemo. Stalno mislim na nju, srce mi je slomljeno. Ne zovem ju, da ne budem dosadna, znam da nema vremena. Evo što sam pod stare dane doživjela, ode naše jedino dijete u inozemstvo, tko zna hoće li se ikad vratiti. Njena djeca, ako ih bude imala, osjećat će se Šveđanima, najvjerojatnije. Meni je žao zbog toga, jako”, rekla je gospođa Marija.

Zna iz prve ruke, naglasila je još jednom na kraju razgovora, da je rad u Švedskoj doista puno bolje plaćen, ali da nije sigurna da je svakodnevni život tamo ljepši. A ona svojoj unuci želi upravo to, lijep život. “Ako me nema vremena ni nazvati, ne znam je li joj baš tako lijepo. Ili je prezaposlena, ili ne ide sve kako je zamislila, pa mi ne želi lagati i uljepšavati stvari. Ja čekam ljeto, nadam se da će me posjetiti i utješiti malo”, rekla je gospođa Marija.

Te 2020. godine iz Hrvatske je odselilo 34.046 osoba – od toga je odselilo 61 posto hrvatskih državljana i 39 posto stranaca. Najviše ih je odselilo u Njemačku.

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.