Prati nas

Povjerljivo

Omiljeni djed

Doživotni utjecaj: Djeda sam voljela puno više nego baku

Mogao bi čovjek na prvu pomisliti da su unuke privrženije bakama, a muški unuci djedovima, jer imaju više zajedničkih tema, bolje se razumiju. Da je to ponekad daleko od istine, svjedoči i naša čitateljica. Njoj je baš djed bio najvažnija osoba u životu, čovjek koji ju je najbolje savjetovao, najviše je naučio i najviše joj ljubavi pružio.

Objavljeno

|

Sjećanja na djeda iz Imotskog
ilustracija: mj/mojevrijeme

Neprocjenjivo bogatstvo u srcu i duši ostavio je djed iz Imotskog našoj čitateljici Ireni. Ona svojom ispovijesti svjedoči da su djedovi i bake doista osobe koje nas mogu uvelike izgraditi i utjecati na naš život i kad ih više ne bude. Mogu nam ostaviti veliku nematerijalnu baštinu, vrjedniju od kuća, njiva i šume, baš poput djeda Imoćana.

“Odrasla sam na selu, u zaseoku nedaleko od Imotskog. Kao dijete bila sam razigrana, a kad sam već malo porasla počela sam roditeljima pomagati u vinogradu. Jedva sam čekala svaki vikend, jer bih tada odlazila kod bake i djeda u Imotski. Baku sam jako voljela, ali sam puno više voljela djeda”, priznaje Irena.


“On je zavrijedio posebno mjesto u mom životu, evo i kad pišem o njemu, ja ga živo vidim kao da ga gledam – visok, jak, uvijek lijepo i skladno odjeven. Na mom dolasku uvijek ista scena: ja bih se tek počela spuštati niz stepenice, a on bi dotrčao i onda bi se namjestio tako da mu svom snagom mogu skočiti u zagrljaj”, prisjeća se slika iz djetinjstva pa dodaje:

“Bezbroj priča mi je moj djed ispričao, vodio me posvuda u okolici. I tako sam sretno odrastala uz njega sve do dana kad sam krenula na fakultet. Tijekom tjedna često smo se čuli i dugo razgovarali preko telefona, a ja sam jedva čekala one vikende kad sam si mogla priuštiti ići kući. Tada sam shvatila da mi je djed najdraže biće u životu i kad bih doputovala, prvo sam otišla posjetiti njega, a tek onda išla kući roditeljima. Većinu onih praktičnih, životnih stvari upravo me djed naučio, ma za sve je imao objašnjenje i odgovor.”

No došlo je vrijeme kada se djed razbolio, izgubio snagu i zauvijek napustio ovaj svijet, kaže naša čitateljica. “Tjedan dana nakon njegove smrti vraćala sam se na vikend iz grada u kojem sam studirala. Kao i obično, otišla sam prvo do svog djeda, pa kući. Spuštala sam se niz stepenica, vladala je tišina, probala sam otvoriti vrata, a ona zaključana. Tek tada sam u potpunosti osvijestila da ga više nema. Sjela sam na stepenice i plakala i plakala.”

“Danas sam majka dječaka od 8 godina, stalno mu pričam o mom djedu i svim divnim uspomenama koje njegujem. Pričam mu o igrama koje smo igrali, raspoznavanju ptica, a najviše o skakanju u zagrljaj”, zaključuje Irena.

Dragi djedovi i bake, kad god ste u prilici, ne štedite na pružanju znanja i ljubavi svojim unucima. Ovo je izvrstan primjer da to može imati doista dalekosežne benefite – osjećaju su voljenima i samim time snažnima, vrijednima uvažavanja, mudrijima u životnim odlukama.

.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.

EPP